Odvažiti se na sjećanje

Što je njima „Slavonija“?

Esej hrvatskog kolumniste Slobodana Šnajdera.

1.

Mora svih onih koji su u XVIII. stoljeću plovili Dunavom nizvodno od Ulma zvala se Dipštajnski grebeni (Düppsteiner Klippen - u to doba dva dana puta od Engelhartzellea). Da su postojale, premije osiguranja bile bi fantastični iznosi; još je vjerojatnije da nijedno osiguravajuće društvo ne bi bilo pristalo osigurati putnike i imovinu. Ipak se plovilo jer ploviti se mora.

Izvor kaže: „Uvuklo se vesla a posada je zamolila putnike da svak u svojemu jeziku stane moliti Očenaš.“ Strašan je vir zvao u podvodni zamak riječnih božanstava, suri grebeni prijetili su na svoj način. Putnici su molili: Paternoster u simultanom prijevodu. Naš je otac slušao. Ili nije?

Logika kapetana sastojala se u sljedećem: Jedan će kanal, jedan od jezika, već biti uključen! Bog će čuti i razumjeti! Babilonska zbrka neće smetati, jer putnici neće govoriti jedan drugome, već Njemu izravno. Čak iako ih je dao pomiješati, Bog je svakako poliglot. Osim toga, nije na splavi – jer to su uglavnom bile velike splavi kojima je i u normalnim uvjetima bilo teško kormilariti – bilo nikakve bahatosti kakvu su oni, koji su u podnožju nastajućeg Babilonskog tornja, špijunirali u nalogu Neba, denuncirali Bogu Ocu. Naprotiv, na splavi je zavladala atmosfera krajnje skrušenosti, i svak je morao misliti na krajnje. Putnici, o posadi da se i ne govori, bili su upoznati s rizicima. Agenti u Ulmu su ih dakako umirivali, ali svi su oni znali da se svaka druga splav razbila, i da se o mnogim koji su pokušali prijeći Dipštajnske grebene više ništa nije čulo. Kapetan bi možda otkrio da se među njegovom klijentelom nalazi i kakav židovski trgovac. Sigurno je pomislio da psalam, izgovoren na hebrejskom, na neki način povećava šanse za sretan prelazak. Nije jako vjerojatno, ali se ne može isključiti, da se na splavi obreo i kakav muhamedanac. Barokni ratovi upravo su bili potjerali Turke dublje na Balkan, ali kulture i civilizacije koje ratuju obično usput i trguju. Nije uopće vjerojatno da bi u toj situaciji suočenja s krajnjim, kapetan dao baciti u Dunav sljedbenika Polumjeseca; gotovo je sigurno da bi ga zamolio da razvije molitveni sag i da njegovu posadu i sve putnike preporuči svojemu Bogu. Malo multikulturalno društvance brodilo je u propast ili spas. Splavom se od datog trenutka više nije moglo upravljati. On je bio potpuno – kako se to kaže – u Božjim rukama.

Putnici se, dakle, čvrsto drže za ogradu, ako tako nešto postoji, i nastoje odmjeriti koliko im još sekundi preostaje do glavnog udara: to trenutka kad će se splav zavrtjeti na viru i onda se možda razbiti o greben. Svak se moli Ocu kako je naučio. Slavenski se jezici miješaju s njemačkim, pretežito južnonjemačkim narječjima, hasid s dugom bradom pjeva svoj psalam, žene su privile djecu koja isto tako mole, muhamedanac pada ničice na svoj sag...

I splav prođe.

2.

Splav prođe, jer da se razbila, ja se ne bih rodio. Svojim postojanjem, ja, nasljednik i čuvar tada prenijete genetske kombinacije, jamčim da je splav prošla. Nejasno je koja je molitva upalila. Ili je vodostaj Dunava od proljetnog otapanja snijega bio dovoljno visok; možda je bio dovoljno nizak pa se vir smirio. Ne vjerujem, naime, da je Bog na visini imao neki osobiti interes za moje rođenje: ta on je otac tako mnogima.

I mnoga splav nije prošla. Mnogi su ostali na dnu rijeke, neke su odvukle dunavske djeve, mnoge su pojele kečige i somovi. S dna rijeke gledaju sada one koji su imali više sreće. Dipštajnski grebeni potopili su mnogu nadu. Bog u datom trenutku, u ponudi jezika nije našao onaj koji kani razumjeti. Ili je vir bio odveć silovit. Agenti u Ulmu nastojali bi ohrabriti putnike i klijente, ali rizici su bili općepoznati. Kapetan također prihvaćao je rizik da mu je na splavi možda neki grešnik koji se u očima Boga ne može spasiti.

Kapetan, koji je bio ujedno i poduzetnik, tojest patron splavi, imao je pred sobom šarenu skupinu siromašnih ljudi, koji su prodali sve što su imali da bi se uopće ukrcali na splav; da bi uopće mogli riskirati. Nosili su ono što im je preostalo i što se dalo nositi. Uglavnom su to bile obitelji, štonoriječ, u punoj reproduktivnoj snazi. No često je to bio djetić, šegrt, koji je iza sebe imao godine naukovanja, i sad je tražio one kojima bi mogao prodati svoj zanat.

Putovali su i vojnici, plaćenici, koji su isto tako tražili nekoga kome bi utrapili svoj zanat, ili su se od takvoga vraćali, često u ranama. Mogu se pretpostaviti i žene koje nisu bitno otežale splav jer su ih ionako svi držali lakim. I to bi bila klijentela, ne zaboravimo li još pridodati propovjednika koji je odlučio pratiti svoju malu zajednicu ako se ona, kao takva, dala na put.

Činovnici Monarhije, koja tada još nije bila dvojna, putovali su na neki drugi manje riskantan način. Godina koju uzimamo u razmatranje – 1769. – u kojoj pratimo dramatičan a, pokazalo se, sretan prelazak splavi na Dunavu, kod Düppštajnskih grebena, jest godina kada je James Watt tek pokazao svoj parni stroj: početak industrijske revolucije koja je odlučila razviti se u Engleskoj, a ne u Njemačkoj. Lokomotiva još međutim nije na vidiku, pa se Evropom putuje konjskom silom. Činovnici, više klase, plemstvo, bez obzira na kojem jeziku izriče svoj očenaš, ne putuje splavima po Dunavu. Plemstvo luteransko ne putuje u područja pod žezlom i suknjom moćne carice. Plemstvo habsburško i katoličko nema potrebe putovati, osim kad se ratuje. I nijednom imućnom putniku u XVIII. vijeku ne bi se mililo riskirati susret s Dipštajnskim grebenjem.

Kapetan dakle ima pred sobom ljude koji iz jedne oskudice bježe u drugu. Marx još nije bio iskovao pojam: carstvo nužnosti. Još se nije rodio, pa i nije mogao nešto osobito iskovati. Ti koji su bježali iz jedne oskudice u drugu većinom su bili iz južnonjemačkih pokrajina. Na splavi koji je brodila ususret svojemu ili:ili govorilo se uglavnom njemački, iako se Česi i Poljaci, Ukrajinci i Rusi, ne mogu isključiti. Nije sasvim nevjerojatno prisustvo nekog srpskog trgovca, dakle, ortodoksa, koji je kasnije ušao u romane Miloša Crnjanskoga (naprimjer, u Seobe). U zbroju, bila je to neka njemačko-slavenska kaša, litanija multi-kulti, s hebrejskim koji je bio svojevrsni basso continuo, kao takav istodobno izvor podozrenja i zavisti. Daleko su još bile napoleonske reforme, koje se uostalom južno od Rajne, nikada nisu naročito primile.

3.

Na tom je jeziku – mješavinom hrvatskog jezika „iskrivljenog“ osobitostima slavonskoga narječja, kombiniranim s ostatcima ostataka njemačke gramatike (imenice velikim slovom, naprimjer), napisano pismo koje je početkom devedesetih godina XX. stoljeća stiglo mojemu ocu iz jednog sela kod Passaua. Potpisao ga je čovjek koji ima moje prezime, tojest ja imam njegovo u kroatiziranoj, fonetiziranoj verziji. Zove se Johannes, i predstavlja se kao brat oca mojega oca; dakle, brat mojega djeda. Do tog pisma nisam znao da postoji. U pismu se izražava žal zbog činjenice „što smo mi morali, zbog rata, ostaviti Slavoniju“. I briga za „nas“, budući da je kod nas opet rat. I da li što trebamo.

Taj je dio obitelji „morao ostaviti Slavoniju“ 1944, dakle, prije protjerivanja njemačke „narodnosne skupine“, a to zato što je ne više baš jako ljubljeni vođa naredio toj „skupini“ da se povuče na tadašnje granice Reicha koji se raspadao. Za one mojega prezimena u toj „narodnosnoj skupini“ to je bio upravo Passau.

1769. godine njihovi su pretci upravo iz tih krajeva, kamo su 1944. vratili, otišli u – Slavoniju.

Jedino sredstvo koje su mogli platiti bila je splav od Ulma nizvodno, s neminovnim prolaskom, ili ne-prolaskom, Dipštajnskih grebenova. 1769. godina bila je u Njemačkoj „gladna godina“. Možda se nije masovno umiralo od gladi, kao te iste godine u Bengalu: 10.000.000 ljudi. Najveća prirodna katastrofa svih vremena. Ali da se ne bi umiralo, iz Njemačke je valjalo bježati. Smjer gladi bio je točno suprotan smjeru iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je na stotine tisuća „gastarbajtera“ krenulo spram Njemačke upravo iz zemalja koje su u XVIII. stoljeću kolonizirali njemački kolonisti u sklopu terezijanskih reformi. No meni, dalekom iskošenom unuku, ne savjetuje da se baš sada upišem u „gastarbajtere“: Recesija! U XVIII. stoljeću bila je to glad naprosto. I glad se ravna po nekoj svojoj „ruži vjetrova“, samo što se ona okreće u omjerima stoljeća a ne jednoga dana: jugo, bura, maestral... nevera tu i tamo.

Brat mojega djeda pismo je već bio potpisao, kad se, odjednom u trenutku neobičnog nadahnuća, koji uspoređujem s onim prestrašenim srhom pred Düpštajnskim grebenima, zagledao u vrijeme, i odlučio staviti na poseban komadić trgovačkog papira ovu dragocjenu obavijest:

NAŠI SU DOŠLI U NUŠTAR S GROFIMA DOK JE BILA NA VLADI MARIJA TEREZIJA

Upravo se s takvim mislima hitalo ususret, na jedva povezanim balvanima kojima se nije dalo kormilariti, onim grebenima: Važne obavijesti potomcima, ili pak „najmilijima“, pred krajnjim: putnik koji ispisuje ceduljicu u Boeingu koji se ruši.

4.

Potomci su se, jamčim, rodili, i poruka mi je doputovala kroz vrijeme, kroz bujicu, između grebenova:

„NAŠI SU DOŠLI U NUŠTAR....“ Na trgovačkom papiru, posebno umetnutom u omotnicu, kemijskom olovkom, kao neki appendix, bilješka u dnu stranice, sve velikim slovima. Kao osobito važan naputak koji svezuje dijakroniju („vlast prosvijećene, ne sasvim shvaćene carice“), i sinkroniju, Nuštar, gradić u Slavoniji, oko kojega se u zadnjem balkanskom ratu u devedesetim godinama prošlog stoljeća strašno tuklo. Sinkroniju, istovremenost, suvremenost, zato što je brat mojega djeda in mente, u pamćenju, ostao u Nuštru i NIKADA nije došao u Passau gdje je bio vrlo uspješan u „seoskom turizmu“.

Naši koji su tvoji. Brat moga djeda, jedini još živi most s prethodnim naraštajem, nije napisao otkuda su došli. Postoji maglovita predaja da je to bila južna Njemačka, a znam da su na onoj splavi molili kao što mole katolici.

5.

Podrazumijevalo se da je Bog jedan, ali da je poliglot. Bilo je nadasve važno pogoditi žicu na koju je ugođen u trenutku prelaza: uzvodno od Dipštajnskih grebena ostajao je svijet koji je šareno društvance na splavi ostavljalo, gotovo uvijek zauvijek. Nizvodno, bio je nepoznat svijet koji je valjalo imaginirati. Valjalo je nasjesti obećanjima caričinih činovnika koji su snubili koloniste na sve mile načine. Nije jednostavna odluka ostaviti sve, čak i kad se nema ništa. Terezijanski činovnik možda se javlja u obličju lovca na štakore iz bajke koju su pribilježila braća Grimm; uzgred, razmatramo vrijeme kada je Herder bio počinjao putovati „kroz narod“ koji je netom bio otkrio. Ne još rečene 1769, kada se otputio u Nantes, u nastavku u Pariz.

No i to je bilo dovoljno pustolovno da Herder ispiše svoj putopis. Narod, međutim, das Volk, tek otkriven bježao je od gladi na Istok, stazama saskih rudara koji su već nekoliko stoljeća bušili balkanske planine. Narod koji bježi tiskao se prema Istoku: Drang nach Osten, tada još bez pomoći tenkova koji su se, kako znamo, počeli pratiti ovakve i slične prodore mnogo kasnije.

Terezijanski snubitelj iz bajke o novom početku možda je noću odvabio stanovništvo mlađeg uzrasta, u „rasplodnoj dobi“, pomoću frulice na kojoj je svirao o zemlji dembeliji – iza sedam gora, iza sedam mora (nisam posve siguran, ali mislim da Bavarska ima sedam većih jezera), s onu stranu tamnih šuma – u neku Transilvaniju...

Slavonija još se nije spominjala, pa ni Nuštar, još gotovo nepostojeći gradić uz jedan samostan. Točnije destinacije kolonisti dobijali su tek kad bi se splav otisnula. Kad bi se oni tako otisnuli, tojest naši, tojest moji.

Kapetanu je, dakle, bilo važno da se razvije cijela mreža jezika u koji je valjalo uhvatiti Božju milost. To što je klijentela splava bila tako raznolika, smatrao je prednošću. Da mu se na splav ukrcao i kineski trgovac, smatrao bi to dobrim znakom. Nije ga nimalo smetalo što je ukrcani hasid u svojoj godini: 1769. godine Židovi su brojali godinu smještenu između 5529. i 5530. Svak dakle broji i grunta svoje, sve brojanice penju se u jatu prema Nebu, a grebenje bilo je sve bliže, zeleni vir sve bješnji i moćniji. Ribe čekaju, kao i dunavske djeve, kao i vodeni kralj u svom staklenom dvoru, u dubinama. Gore vladala je, neupitno, carica; dolje, na ulazima podzemnog carstva, drugi carinici.

6.

Na ulasku u carstvo Terezijini su carinici oduzimali luteransku Bibliju. Njemački kolonist mogao je uvesti svoju mačku, psa ili kravu, i nitko ga nije pitao za novac. Caričini činovnici opskrbili su ga potrebnim papirima, provijantom i jednom malom količinom, točno propisanom, koji je carska kancelarija obračunala kao putne troškove. Carina je znala da siromašan kolonist neće unijeti takvu količinu stranog novca da bi mogao ugroziti caričine kovanice. Carinici su znali da kolonisti uvoze u Carstvo sebe same, svoju golu radnu i reproduktivnu snagu. Ali ono što bi se dalo uvesti u glavama valjalo je ipak malo provjeriti, a onda, po mogućnosti, provjetriti i očistiti. Lutherov prijevod Biblije, taj početak modernog njemačkog idioma, nije se tolerirao u prtljazi. Putnici su je sami predavali, čak i kad su bili luterani, čak i kad su kao takvi naseljavani po Terezijinim zemljama po kazni. Tko zna koliko je Biblija završilo na dnu Dunava.

Razlike, dobrodošle na splavi koja hita ususret kušnji koju će prebroditi ili neće, sad su postale suspektne. Ujedinjeni pred smrtnom pogibelji, putnici su se stali pomaljati kao individue, uz sumnju i podozrenje. Sada otkrivaju da su im destinacije različite, iako im imena naseobina ne govore ništa. Transilvanija je sve što je onkraj njemačkih šuma. Otkrivaju da putuju s različitim „zašto“.

Židovski trgovčić gubi se u Beču, kao i lake gospođice. Društvo se odjednom smanjilo, iako je kraj puta još daleko.

Rečeno im je da je mudro čuvati splav. Lešinari svih boja već ga njuškaju, kuckaju njegove balvane, mjere ga u bečkom pristaništu na Dunavu. Hoće ga kupiti, ne ide li to, ukrasti.

7.

Društvance koje je plovilo Dunavom, i sretno i čitavo prošlo ono mitsko grebenje, dunavsku Scilu koja je, kao i grčka, imala kanibalski ukus, uglavnom bi se razriješilo, rastočilo, već u Beču. Bilo je vrlo uobičajeno prodati splav nakupcima drveta. Plovilo se doduše i uzvodno, silom konja koji spadaju u najjadnije, najeksploatiranije radne životinje svih vremena. No bilo je apsolutno neisplativo povući tako veliku splav uzvodno, da bi se onda još jednom pustila niz struju s novim kalfama, bludnicama i Židovima.

Većina kolonista udružila bi se s kapetanom i šačicom pustolova u nešto kao joint venture. Oni bi kupili balvane, sklepali splav, podigli na njemu malenu kajitu za one koji su mogli platiti da se mogu skloniti od najjačega sunca, stavili sprijeda i straga veliko kormilo, privezali vesla i – pustili ga niz struju, recimo kod Ulma.

Prodaja u Beču bila je dogovorena stvar.

Kolonisti po svoj prilici nisu znali da su isto to činili grčki kolonisti, utemeljujući grčke emporije u Siciliji koja se kasnije, zahvaljujući njihovoj odvažnosti, prozvala Magna Graecia: i grčki su kolonisti spaljivali svoje brodovlje kad bi prispjeli na odredište koje još nije bilo luka, ali se kao luka obećavalo.

Njemački kolonisti također po svoj prilici nisu znali da će isto to učinili – spalili su svoj brod – i pobunjenici s Bountyja čim su prispjeli na Pitcairn, a to je bilo točno dva desetljeća nakon „naše“ splavi, 1789, u godini koja je brusila giljotine. Da bi se sazdao novi svijet, potrebno je ponekad spaliti mostove koji ga povezuju sa starim. Potrebno i mudro. O giljotinama pak sudi se danas različito, pa i oprečno.

Malo se koji tadašnji njemački kolonist ikada vratio u „rodni kraj“. Već za koju godinu „rodni kraj“ zvao se drugačije. Kolonisti donijeli su u svojim bedrima, u svojim krilima novu generaciju koja će drugačije zvati svoj „rodni kraj“. Stari je „rodni kraj“ zauvijek otputovao, u bedrima, u krilima, kolonista i kolonistkinja, i zauvijek je prispio u novi „rodni kraj“, osim onih, koji su, poput Biblija u nedopuštenom prijevodu, ostali na dnu moćne rijeke.

Malo tko se ikad vratio u godinama između 1769. i 1945. Godine 1945. morali su se vratiti gotovo svi. Jedan se krug zatvorio.

8.

Izuzetak je jedan nemirni čovjek, suncu u svojim prnjama više izložen nego njima pokriven, koji je mitsku ugrozu dunavske Scile već jednom bio prošao. Po prirodi malorijek, nerado se upuštao u razgovore. Mogao je biti dragocjen izvor informacija; mogao je popuniti rupe u imaginativnom tkanju koji si je većina putnika već bila isprela o svojoj Transilvaniji. On je naime tamo već bio, vratio se u Njemačku, posebno zamoljen da to učini od onih koji su putovali s njim prije samo tri mjeseca. To je vrlo kratko vrijeme uzme li se u obzir da je plovidna samo do Beča, u povoljnim prilikama, trajala gotovo dva tjedna. Šutljivi je kolonist bio u posebnoj misiji. On je vraćen u Njemačku da bi u Slavoniju, ili nekamo drugamo s onu stranu šuma (Transilvanija) donio iz te Njemačke osobito važnu poruku; nešto što su kolonisti u hitnji konačne selidbe bili previdjeli, a bez čega nisu mogli preživjeti.

Što je bila ta poruka? Neka šifra? Opis nekog postupka, receptura, magija za kišu? Za kišu je dostajalo da se selska vještica, prokazana ili ne, pomokri u čabar. Pučka medicina nije trebala recepte, kirurgiju su, znamo, obavljali seoski brijači.

Tajanstveni putnik osobito je nerado davao bilo kakvu obavijest o zemljama, ili zemlji, o gradovima ili o gradu koji su kolonisti imali u svojim papirima kao konačne destinacije. Ili on o tome nije ništa znao, iako je već bio prešao, ili je obavijesti uskraćivao iz nekog drugog razloga. Možda je bio carski špijun? Možda je šutio u višem nalogu, u strahu da će nešto izbrbljati od čega zavisi sudbina Carstva pa i svijeta? Da nije špijun u nalogu Sretne Porte? Jesi li ti krajevi sigurni od Turaka? Da li ih je Eugen Savojski dovoljno porazio? Govori li mjesno stanovništvo njemački? Koje je vjere? Imaju li crkve? Što jedu? Prave li djecu? Siluju li muhamedanci uzduž i poprijeko? Čak i starice, čak i kobile? Najviše: Kakva je zemlja? Je li uistinu tako crna i tako plodna kao što su im bajali oni koji su ih svirkom svoje frule, u osnovi namijenjene štakorima i djeci, namamili na ovu splav?

Suncem opaljeni putnik s pravom se povukao u uzvišeni mir veterana koji ionako ne bi mogao objasniti „što sve njih TAMO čeka“. Kad nikakvim lukavstvima, pa ni osmijesima žena, nisu uspjeli izmamiti od njega čak ni najmanju obavijest, čak ni kakvu aluziju, kolonisti su treći dan odustali. Šutljivca više nitko nije gledao, niti ga je tko što pitao.

On je to koristio. Noću, kad bi svi ionako pozaspali, i kad bi Mjesec zavio u mliječno bijelo cio dunavski tok, neznanac bi iz njedara izvadio svoju poruku. Kapetan koji ga je potajice promatrao otkrio je njegovu tajnu, ali je prema toj tajni ostao savršeno indiferentan.

Pažljivo, sa strahopoštovanjem kojim narod časti svoje fetiše, mrgodni je putnik prinio Mjesečevu licu tri krumpira.

9.

Kolonisti imali su jake razloge raspitivati se o onome što ih čeka.

Njihovi pojmovi o tome bili su krajnje difuzni. Iako su većinom bili mladi, spremni na ludost novog početka (a to zato što još uopće ništa nisu počeli), bili su ipak dovoljno iskusni e bi znali kako se carskim činovnicima ne smije vjerovati bez krupnih rezervi i mentalnih pridržaja. Oni su znali da su carski snubitelji plaćeni po učinku, tojest po glavi. Neki su kolonisti otišli mimo znanja i volje svojih feudalnih gospodara, dakle, oni su odbjegli, pa se ionako ne bi imali kamo vratiti. Neki su, kao „naši“, kao „moji“, otišli „s grofima“, a to je možda bilo lakše, jer se isto tako, s grofima, stotinama godina išlo u ratove kojima svrhu nisu znali ni sami „grofi“, jer je više smisla i svrhe bilo u običnom lovu na lisice nego u većini „baroknih“ ratova.

Sadašnje putovanje imalo je, međutim, jednu premda maglovitu svrhu koja se zvala bolji život, iako se uglavnom radilo o pukom preživljavanju. Ljudi su odbjegli od gladi, a odlazili su noću ne samo zbog straha od svojih gospodara, već i zato što je, zavijenog tamom, lakše ostaviti rodni kraj, šilo i ognjilo. Odmamljeni frulom lovca na štakore, djecu i duše, potjerani glađu i svakojakom oskudicom.

A ipak je ta odluka morala biti jako teška. Jedva da su išta mogli znati o dodijeljenim odredištima čak i ako su bili pismeni. Trebat će još stoipedeset godina da se izume bedekeri. Slavonija, naprimjer, jedva da je bila mapirana. Stizale su škrte vijesti o tome da je to bila zemlja vukova (ali im to nije rekao šutljivi neznanac koji je pod srcem stiskao svoja tri krumpira).

10.

Uz krumpire, mladi djetići i težaci iz Južne Njemačke patili su i od drugih vrsta oskudice. Uz krumpire, trajan je bio posvemašnji manjak žena.

Na splavi koji hita, sad već bez volje kormilara, s kapetanom koji je podigao uvis obje ruke i molio se s putnicima, bilo je malo žena.

Kolonisti gotovo su uvijek bili avangarda: išli su kao prethodnica, kao isturena kolona koja ima „ispitati teren“. Na samome terenu isto tako, očišćenom od Turaka (Turci su ovdje i subjekti i objekti ovoga čišćenja), isto tako jedva da je bilo žena. No teško je bez žena, kao što se ne može bez stoke. Ne znam kako su sličnu oskudicu rješavali grčki kolonisti, jesu li se parili s domicilnim ženama, i/ili leži li u tome materijalistički ključ za objašnjenje pojave kentaurskoga roda?

Na toj splavi, dakle, gdje brode „moji“ u potrazi za „boljim životom“, noseći u svojim torbama na papiriću ime gradića koji jedva da je osnovan, a nalazi se u Slavoniji, Sclavoniji, Turskoj Slavoniji, koja se, još sasvim nesigurno, pripisuje Croatiji, ali samo u mapama caričinih generala, i u njezinoj, Terezijinoj, erotskoj mašti, gdje iskoči ista ta Slavonija u obličju prilično opremljenoga baruna Trenka, a ime je toj samostanskoj utvrdi naprosto Nuštar – na toj splavi, umotane do brade u ćebad, sjede doduše i tri bludnice. One stoje, u čežnji, u matematici oskudice, za ona tri krumpira, ali naravno, jedno je gulaš s krumpirom, potomstvo pak nešto posve drugo.

One se ne broje u jednadžbi oskudice koja, prema tome, ima jednu tešku nepoznanicu: žena i majka. Kobila i rodnica. Erotska mašta caričina boudoira i zbilja nemaju nikakvih dodirnih točaka, to su dvije posve drugačije vrste oskudice, od kojih prvu smijemo zvati zaigranom, drugo pak moramo smatrati egzistencijalnom. Druga je oskudica pitanje opstanka budućih kolonija, a onda i samih kolonista. Zato težaci, djetići, već gotovi zanatnici pišu kući (kući?) u Njemačku: „Šaljite žene!“

Jer nepoznanicu rečene jednadžbe valja pošto-poto riješiti. I to je valja riješiti na isti onaj način na koji je riješena jednadžba gladi – prinošenjem triju krumpira mjesečevu božanstvu. Luna je ženska božica, i još će radije gledati šarenu i raspjevanu hrpu djevojaka južnonjemačkih pokrajina koje su svojim šarenim suknjama prekrile cijelu „palubu“ iznad balvana što čine splav.

Njemačka je, naime, upravo poslala kontingent udavača, a u Slavoniji, kamo hitaju, one će se zvati „snaše“, i već u drugoj generaciji, samo i jedino „snaše“. To ima biti veselije putovanje, pa se na splavi čuje i harmonika, uz ženski kikot, koji razgaljuje posadu, a i kapetana, ljude premazane svim mastima.

Düppštajnski greben nalaže poštovanje i šutnju, pjesme se prekidaju, harmonika sklapa; vesla se uvlače, kao još ponešto što je nabubrilo pod teškim i mokrim suknom splavara i kapetana. I djevojke mole, kao što se moli Mariji u katoličkim bogomoljama; pjevaju psalme, kao što se pjeva u katedralama. Bludnica na ovom putovanju nema, jer se onaj tko je putovanje organizirao itekako brine za ćudorednost svojega tovara: potencijalno zarazni primjerci moraju se isključiti. On, agent splavi, jamči da će djevojčad biti isporučena u stanju u kakvom je bila na početku putovanja, dakle, nikako i podnipošto ne u drugom. Düppštajnski grebeni još su srazmjerno malena opasnost omjeri li se ona s opasnostima koje na tako dugom putovanju, usred stoljeća XVIII. vrebaju na čast žena. Otud će agent splavi, a o trošku kolonista već pribjeglih u Slavoniju, platiti i trošak nadzora, u vidu tri čvrsta momka koji su se zakleli da će, uz određenu naknadu, čuvati čast žena od svakog nasrtljivca, pa i od same posade; potonje bilo je najteže, s obzirom na sanitarne i druge uvjete na splavi. Riječju, raspjevane su udavače imale tri body-guarda, koji su čuvali čast njihova cvijeta, a one su za uzvrat čuvale njih od čari dunavskih sirena, nimfa koje su odmamile na dno rijeke već mnogoga Fauna. Čovjek snuje, Bog odlučuje, napose, ono djetešce koje strijelja zavezanih očiju: Sva tri momka našla su na splavi žene svojega života, te sva trojica, još to ne znajući, putuju Dunavom nizvodno, i prvi i zadnji put. Njihov je zadatak naime bio garantirati zaštitu od napasnika, ali ne i od ljubavi, o čemu u njihovu ugovoru s agentom nije ništa prejudicirano. Uzmimo to kao slučaj trijumfa više sile. Njoj su doduše rado podlegli, ali su očuvali splav od nasrtaja bečkih lešinara koji su ga htjeli prodati.

Nakon svih peripetija i ugroza, splav s udavačama samo što nije prispio u Vukovar, u „referentnu luku“. – Dolaze, dolaze!, viču djeca, a to mogu biti jedino djeca domicilnog stanovništva, koja vide brod na jednoj ranijoj okuci, i sada klikćući trče paralelno s njim. U pristaništu svira glazba, djetići, težaci, obrtnici navukli su svi najbolje što imaju. S jedne uzvisine prizor će nadgledati svećenik. Mudra je carica patentom odredila da na svaka tri sela ima doći jedan svećenik i jedan liječnik.

Splav je pristala, uski je mostić bačen na obalu. Netko je razdragan zapucao, glazba udara tuš, udavače prelaze, tojest, one prilaze...

Momci gledaju s obale, poneki ima i dalekozor koji je sad na velikoj cijeni, ali on se ne posuđuje.

Tu je moj pra-pra-pra djed, koji je bio „došao s grofima“, u okularu durbina vidio moju pra-pra-pra-majku, kako rumenih obraza, u širokoj suknji koja bi je mogla uzdići kao balon, nesigurno hvata ravnotežu na uskom mostiću između jučer i sutra. I gle, diže je, te se moja pra-pra-pra-majka prizemljuje, kao lopoč u dunavskom rukavcu.

11.

Dakle, „naši“ su sad kompletni. I ostat će „kompletni“ gotovo dva stoljeća, to je devet naraštaja najmanje. Dovoljno da se „iskoni“ i „korijeni“ rasplinu u mitskim počelima.

„Kompletni“?

Ako su preživjeli tegobe i pogibelji putovanja u godini gladi – 1769. -, ako su se nekako snašli u okvirima koje je svojim patentima zacrtala moćna žena u Beču („terezijanske reforme“), stajali su sada na početku „novog života“. Mjesto tog „novog početka“ jedva da su našli, možda najviše, kao otac iz Kišova romana Bašta, pepeo, po zvijezdama. Ako se nebo naoblačilo, stali bi i udarili logor, kao nomadi.

Ali bili su težaci, kalfe, dakle, obrtnici. U XIX. stoljeću Monarhije, bili su prvi elementi industrijalizma, što su ostali, uglavnom lojalni državi, i u Kraljevini Jugoslaviji. Beskrajna glupost nove vlasti otjerala ih je iz predjela u kojima su već bili postali „autohtono stanovništvo“, jer drugoga gotovo da i nije bilo. Slavonija je nakon turskih poraza u „baroknim ratovima“ bila gotovo ispražnjena. Kažem – beskrajna glupost –jer su upravo oni mogli biti presudno važni za industrijalizaciju zemlje do koje je novoj vlasti, proizašloj iz inače herojske partizanske borbe bilo tako stalo.

No ostajem još na trenutak u godini 1769.

Na groblju u Pečuhu, koji nije daleko od Nuštra, i koji je u to doba jedan te isti svijet, danas stoji njemački natpis:

Prvima smrt,

Drugima nužda,

Trećima kruh.

Tako se rimovao život kao Tod, Not i Brot.

Ti koji su preživjeli ugrozu Düppštajnskih grebena u novoj su postojbini bili ne decimirani već prepolovljeni. Ono što su imaginirali kao zemlju onkraj šuma (Transilvanija), odvedeno sviralom namijenjenom djeci i štakorima, u zbilji se pokazalo surovom majkom koja je morala ubiti dio svojega potomstva da bi neki mogli preživjeti.

12.

Nisam, nažalost, odmah nazvao broj koji je stajao u pismu što ga je brat mojega djeda bio poslao iz jednog sela u okrugu Passau, devedesetih godina kad je „kod nas i opet bjesnio rat“. Učinio sam to tek dvije godine kasnije, za jednog književnog boravka u Münchenu. Računao sam, Passau nije daleko, i što je danas uopće daleko? 1769. do Beča se plovilo dva tjedna, u najboljem slučaju.

Odgovorio mi je glas mojega rođaka: Stari je Johannes umro. Njegov potomak više nije govorio hrvatski. Shvatio sam da u tom trenutku apsolutno nisam bio u stanju objasniti svojemu dalekom rođaku da je on moj rođak. Jako teško pitanje identiteta!

Što je za nj – Slavonija? Što Hrvatska?

Nešto što mora imaginirati, kao što su to morali činiti putnici na splavi. No zašto bi se moralo? A ipak, cijelih trinaest generacija posjednika našeg genetskog obrasca živjelo je, zato što su slijedili zov svirca, iskravši se u zoru iz svoje bijede, u toj Slavoniji, onkraj šuma, s onu stranu sedam jezera i sedam brda.

U posljednjem balkanskom ratu zaraćene strane žestoko su se uzajamno častile iz teških cijevi. Jedan od vatrenih položaja, prema tome i ciljeva, bio je na starom nuštarskom groblju. Grobovi njemačkih doseljenika iz XVIII. stoljeća izrovani su ranih devedesetih u XX., kao da su ponovno iskopani. Nije bilo vremena, u ratu je uvijek neka hitnja, da se zbrinu kosti.

Neki od „naših“, međutim, našli su tu, „kod nas“, svoju sreću. U dvije stotine godina nađe se koješta, pa i sreća.

No jedan se krug zatvorio: potomci odvažnih putnika sa splavi sada se rađaju na istim onim mjestima otkuda su oni davno odbjegli. Ti su se potomci vratili ne samo na ta mjesta, već i u svoj jezik, nakon jednog interludija koji sada tone sve dublje u vrijeme, kao na dno Dunava.

U koji svijet spada danas onih dvije stotine godina? Ima li neke razlike kod potomaka onih koji su onda ostali, i ovih koji su se otisnuli? Što je njima „Slavonija“? Je li to Hekuba kako se spominje u Hamletu? Ili ipak nešto više od glume tronutosti?

Možda, ako uopće postoje, te razlike najbolje odražava sam jezik, upravo u svojoj bajkovitoj nečistoći, onaj jezik kojim je ispisano pismo brata mojega djeda. Ali i on je zaboravljen i tim jezikom više ne govori nitko. Slavonija je samo sjećanje. Možda odvažno, ali nekorisno. Imaginarna zemlja, Yoknapatawpha County u romanu Faulknerovu? Nije li to ona jedva sklepana splav što je nosi dunavska struja svijesti i još više podsvijesti? Yawapaha Village, kako sam ga vidio u jednom indijanskom rezervatu kod Grand Canyona? Nešto stvarno iščašeno, što se ipak nudi imaginaciji, koja je u stanju uspostaviti i neke drugačije kontinuitete, ma koliko oni bili prekidani „carstvom“ političke ili neke druge „nužnosti“.

 

<div class="bildboxbio"><img align="left" src="http://www.goethe.de/ins/gr/lp/pro/wagnis/authors172/hr_snaijder.jpg" vcode="STANDARD" class="normalgrafik" title="© Tena Šnajder" alt="© Tena Šnajder">
</div>
<div class="boxbio">Slobodan Šnajder iz Hrvatske</div>
<div class="boxbiotext">Slobodan Šnajder, rođen 1948. godine u Zagrebu/Hrvatska, živi u blizini Zagreba; studij filozofije i anglistike na Sveučilištu u Zagrebu; dugi niz godina glavni urednik i suosnivač časopisa za teatar „Prolog“; pisao je kolumne za dnevni list „Glas Slavonije“ (1993) a od 1994. godine je politički kolumnista za novine „Novi list“; za vrijeme Tuđmanovog režima je emigrirao u inostranstvo, boravio je i u Njemačkoj; 2001-2004. godine je bio intendant Zagrebačkog kazališta mladih; slobodni pisac (eseji, kratke priče i pozorišni komadi); objavio veliki broj knjiga, novije publikacije u okviru Sabranih djela: Faustova oklada, drame, (Zagreb 2007); Neka gospođica B., drame (Zagreb 2007); San o mostu, eseji (Zagreb 2007); Bosanske drame, drame (Zagreb 2006) i zbirka pripovijetki 505 sa crtom (Zagreb 2007); Nagrade: hrvatska nacionalna nagrada za pozorišne komade „Marin Držić“; januara 2010. nagrada Kraljevskog pozorišta Crne Gore „Cetinje“ za najbolji neobjavljeni pozorišni tekst iz bivše Jugoslavije; Šnajderovi pozorišnih komadi su u inostranstvu jedni od najviše igranih i najviše objavljivanih tekstova jednog hrvatskog autora. </div>

 

Prevod Klaus Detlef Olof
Klaus Detlef Olof, rođen 1939. u Lübecku; živi u Zagrebu i Grazu; studirao slavistiku u Hamburgu i Sarajevu; od 1973. predaje na Univerzitetu u Klagenfurtu; težište rada: južnoslovenska književnost; dugi niz godina radi kao prevodilac koji južnoslovensku književnost interpretira i prenosi njemačkom govornom području; prevodi pretežno hrvatsku i slovenačku književnost, ali i sa srpskog, bosanskog, makedonskog u bugarskog na njemački jezik, prevodi autore poput Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i Igora Štiksa; 1991. mu je za njegov obiman rad dodijeljena Nacionalna nagrada Austrije za literarne prevodioce.