Odvažiti se na sjećanje

CRVENA

Kratka priča turskog autora Murata Uyurkulaka, na bosanski jezik prevela Alena Ćatović

1.

Dok je još dijete, čovjek, živi u zemlji velike sreće, trči nesvjesno lijevo-desno, pršti od radosti. Potom stiže odrstanje i što više odrasta više zaglupljuje, a dok zaglupljuje zaboravlja tu zemlju sreće i, na neki način, umire. Period između djetinjstva i starosti je poput čistilišta. Ništavan je to život, jednak patnji u sjeni nadgrobnog spomenika s natpisom ispisanim teškim radom, sitnim računicama i dubokim nezadovoljstvom. Odrasli ljudi podsjećaju na hodajuće mrtvace...........

Ipak, sa starošću čovjek kao da se ponovo rađa, oživljava, i stojeći nadomak onom svijetu kao da opet počinje živjeti. Kada straci zaborave čistilište odraslih onda to nazivaju senilnošću, a to je sasvim pogrešno, jer zaboravljajući oni se počinju prisjećati. Starci, oni najmrzovoljniji među njima, pa čak i oni najsuroviji, bivaju veoma smiješni, tužni i iskreni.......

Ja sam imao djeda po imenu Hamza, tačnije bio je to djed moje majke. Bio sam još veoma mali kad sam ga upoznao. Svađa koja je izbila među porodicama za vrijeme vjenčanja onemogućila mi je da ga viđam i upoznam se s majčinom porodicom. Kad je ljutnja prestala i porodice se pomirile na jednom velikom okupljanjanju za ručkom, ja sam imao nekih pet godina. Posadili su me pred njega i rekli: «Ovo je tvoj pradjed Hamza, poljubi ga u ruku!».Sjećam se kao da je bilo jučer smeđih pjega na njegovim rukama i suhe, ispucale kože koja mi je kao šmirgl strugala usne. Zanimalo me je pri tom i šta znači ono «pra» u nazivu mog djeda. Najjasnije od svega, sjećam se ogromnih sunčanih naočala koje su prekrivale gotovo polovinu Hamzinog lica........

Dok sam mu ljubio ruku podigao je glavu i upitao moga oca «Kako mu je ime ?». Kad su mu odgovorili «Murat» naljutio se i mrzovoljno povukao ruku vičući: «Zar ste djetetu dali jermensko ime? Šta je falilo da bude Mehmed ili Ahmed? Bezbožnici jedni! Ne znate za Božiju riječ! Niste vi nizašta, moje je da vam kažem....»

Hamza od starosti kao da je porastao umjesto da se smanji. Bio je veoma stasit čovjek. Uvijek se naokolo kretao sa debelim štapom. Uopće nije podnosio graju djece koja su se igrala na ulici. Koliko sam ga samo puta posmatrao s prozora dok podiže svoj štap i s crnim naočalama na licu i tjera djecu uz psovke. Meni nisu dozvoljavali izlaziti na ulicu jer sam bio slabo i bolešljivo dijete. Kada bi se sav zadihan vratio iz lova na djecu Hamza bi obično govorio: «Više niko ne rađa pristojnu djecu. Između

ženskih nogu sada izlijeću samo kopilad.....». Majka bi me tada zgrabila za ruku i izgurala tamo gdje ne mogu čuti njegove grube psovke......

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, a kasnije i Rata za nezavisnost, Hamza je u vojsci proveo punih devet godina tokom kojih niti jednom nije došao kući. Pričaju da je u ratu pomalo počeo gubiti razum, pa je nakon demobilizacije stigao kući i godinu dana se zatvorio u najtamniju sobu ni sa kim ne progovorivši ni riječ. Kada je, sav zarastao u kosu i bradu, prekinuo svoje dobrovoljno izgnanstvo prvo što je učinio bilo je da od svoje žene zatraži supu od leće. Žena, misleći da je Hamzi konačno bolje, sva sretna napravi čorbu, ali tek što je pun tanjir spustila na sto kašika ju je pogodila posred čela. Kod nas se čorba pravi sa puno paradaeiza i crvene paprike pa joj je i boja crvena, to je Hamzi bio razlog da svoju ženu gađa kašikom u glavu. Na sav glas se derao na moju prananu: «Ako ikad više pred mene postaviš neko crveno jelo ubiću te!» Vrlo brzo saznat će se i pravi razlog tome. Hamza, kao da je bik, nikako nije podnosio crvenu boju, kad god bi je vidio ljutio bi se i potpuno izgubio prisebnost. Jednom dok je cjepao drva iver mu se zabio u ruku pa se taj ogromni čovjek vidjevši par kapi krvi namah onesvijestio. Eto tako, u toj se kući godinama nije jela crvena lubenica, u jelo se nije stavljao paradajiz, a sve crveno što je postojalo ili se bacilo ili razdijelilo naokolo. Sve dok nisu stigle naočale..........

Jedan naš obrazovaniji rođak koji je čuo da Hamza iz straha da se ne susretne sa crvenom bojom ne izlazi na ulicu i da svojim stalnim i narogušenim prisustvom u kući stavlja na džehenemske muke ostale ukućane, čak iz Istanbula, naručio je potpuno crne naočale koje su zatamnjivale sve jarke boje. Dan kada su naočale stigle iz Istanbula postao je legenda koja se kasnije prenosila s usta na usta u porodici. Čim je natakao naočale Hamza je izletio iz kuće, a onda se vratio par sati kasnije neuobičajeno radostan. Kako se pripovjeda, tog dana je otišao pravo u džamiju i upitao imama da li je grijeh ako klanja sa sunčanim naočalama. Kada je saznao da to, iako je neprikladno, nije protivno vjeri obradovao se kao dijete. Od sad će u Božijoj kući s mirom moći klanjati džumu, a crvena boja ćilima, ajeta na zidovima i imamovog ogrtača neće mu smetati. Konačno će moći s vršnjacima sjediti i ćaskati u kafani a da ga ne razljute crvena pločica za tavlu, zastave na zidu i čaj u čaši. Bijaše li neko sretniji od njega?

Mog oca, nastavnika i ljevičara, Hamza nije volio. Za njega su svi ljevičari bili nevjernici. To što je otac spadao među doseljenike u Hamzinim očima predstavljalo je dodatni minus. Kad god bi imao priliku ponavljao bi:“Ovi došljaci stigoše na gotovo. Mi smo ratovali, a oni došli na gotovo. Oni ne vrijede prebijene pare. Neću nikom od vas halaliti što ste za došljaka udali kćer. Da ste je dali za Kurda, bolje bi bilo. Oni su ako ništa pošteni i odvažni. Došljo na vrata, poštenje kroz prozor.» Tako bi uvijek govorio odbijajući na sve strane dimove svoje cigare koju nikad nije gasio. Sjeo bi u najdalji ćošak sobe pune rodbine, i uz konstantno podrhtavanje usana, za koje niko ne zna da li mu je ostalo od dova ili psovki, gledao naokolo napola otvorenih očiju. Svako je znao da u njegovoj blizini ne treba razgovarati o osjetljivim

temama, a posebno su izbjegavali politiku jer koju god da ste političku opciju podržavali bilo je sigurno da ćete od Hamze dobiti po glavi. Za njega su i ljevičari i desničari, i vjernici i laici bili od istog posranog soja. Da bi neko zaslužio psovku bilo je dovoljno da mu ispred imena stoji zvanje: političar. Svi su bili u trci da prodaju svoju domovinu. Jedino je bilo pitanje ko će biti kupac, Rusija, Amerika, Arabija, Evropa.......Svi su oni bili u redu da se pojeftino domognu Turske.......

U takvim trenucima Hamza bi presvrnuo. Sasuo bi čitav niz ratnih sjećanja bez kraja, a slušati te uspomene koje je Hamza pričao satima sa nevjerovatnom živahnošću i tečnošću za njegove godine bilo je obaveza. Niko se ne bi micao s mjesta, čak ni u toalet, jer takva nepromišljenost kažnjavana je bujicom najgorih psovki......

Hamza je smatrao da su on i njemu slični ovu zemlju spasili ratujući protiv svih vrsta vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Čim bi počeo pričati njegov gnjev pao bi na svakoga živog i svakog ko je ikada ovdje živio: doseljenci s Balkana i Kavkaza nisu vrijedili ničemu, svi odreda bili su nečasni slabići, a on da je mogao sve bi ih poslao odakle su došli. Kurdi su bili odvažni, časni ali i izdajice. Trebalo ih je sve istirijebiti dok je bilo prilike, ali sad je kasno. Jermeni su pobili mnogo muslimana, da ih nismo protjerali ne bi ostao nijedan. Rumelijci su se ujedinili s Grcima i krenuli u osvajanje zemlje i stvaranje novog Bizanta. Budući da nisu uspijeli bježeći su iz osvete sav Izmir pretvorili u plamen. Arapi su nam zaboli nož u leđa, a našu zemlju prodali nevjernicima Englezima. Oni su, svakako, grubi, neuki i prljavi, pa se nije čuditi ovoj izdaji. Iranci za sebe misle da su nešto posebno, ali i oni su prevaranti koji ne znaju ništa osim čitati poeziju i piti vino. Nije džaba izreka «perzijska spletka». Da mogu čovjeku bi s guzice gaće svukli i uzeli. Cigani su lopovi, lažovi i budale. Jevreji su smutljivci.......

Da su Turci ostali pošteđeni ove bujice sočnih psovki upućenih svim narodima unutar granica domovine, Hamzu bi se kao luđaka moglo zanemariti, pa čak i pokazati neku mješavinu sažaljenja i razumijevanja prema njemu. Al' kad tamo, najgore riječi bile su sačvane baš za njih. Za Hamzu su najveći neprijatelji Turaka, bili oni sami. Jer Turci su lijeni, kukavice, bili su i ostali neznalice, najveći prevaranti. Svi epovi o herojstvu i junačke priče čista su laž. Čim bi se Turčići našli u opasnosti odmah bi pobjegli. Za vrijeme Rata za nezavisnost broj dezertera je premašio broj onih koji su ratovali, ali to niko ne zna, a i da zna ne bi to kazao. Da neko krene zapisivati sve gluposti koje su Turci napravili za rata, to ne bi stalo ni u stotinu knjiga. Ali oni kriju istinu, ubjeđuju narod da su im preci junaci. Ukućani su ga slušali otvorenih usta i svima je na pamet padalo da ga upitaju isto pitanje «Dedo, pa zar si ti to sam ratovao?». Ali niko se nije usuđivao da to uradi.

2

Prvi znak Hamzine senilnosti ticao se mene i moje majke.

Jednog dana dok je sjedio u dnevnoj sobi okrenuo se mojoj majci i upitao:»Koje ovo dijete što se vrti ovuda? Lejla, odakle ste doveli ovo kopile?»

Mene nije prepoznao, al' kad bi bilo samo to, nego još gore, majci se obratio imenom svoje prvorođene kćeri koja je umrla sa šest mjeseci od krzamaka. Sjećam se da je moja majka, Ajla kad je čula da je doziva imenom Lejla sva zadrhtala preneražena, a to je i mene uplašilo. Ipak svidjelo mi se to što me je Hamza zaboravio. Možda ću prestati da budem «Jermen Murat», uspjeti biti prihvaćen pod nekim novim imenom, i natjerati ga da me zavoli.

Nakon ovih znakova uslijedili su drugu. Jednog dana zatekli smo ljutitog imama sa Hamzom pred vratima. Imam reče: «Usred namaza dok su svi bili na sedždi, skočio je na noge, počeo vikati i psovati kako jedan ajet na levhi nije ispravno napisan i da to treba ispraviti. Mi ne želimo ovakvo ponašanje pred Bogom. Molim vas, smirite svog djeda. Pod hitno ga odvedite doktoru.» Tada smo prvi put saznali da Hamza zna čitati i pisati. On je čitao i pisao na drugačijem jeziku od onog koji smo mi znali, ali ipak je čitao. Bili smo iznenađeni ali i zadivljeni.

Za mene je najznačajniji znak njegove senilnosti bio kad me je jednog jutra na ramazanski bajram pozvao k sebi i dao mi cijelu kesu bombona. To je značilo da mi je zaboravio ime. Sigurno je zaboravio, jer nije mi samo dao bombone već me je i zagrlio, snažno me privijajući na grudi. Duboko sam udahnuo slatki miris njegovog znoja, ličio je na miris očevog znoja, a moj otac je bio doseljenik, a Hamza nije, ipak imali su sličan miris znoja. Mirišući ih čovjek bi zakoračio u jedan veliki, sretni i sigurniji svijet.....

Mislim da sam ja ubio mog djeda Hamzu.

Nije bilo namjerno, ali ja sam ga ubio.

Eh da nisam, taj dan kad se vratio iz kafane, trčao za papirnim avionom kojeg sam sav van sebe bacao po kući, da nisam udario u Hamzu baš u trenutku kad je otvorio vrata i zakoračio u hodnik, da se od od tog udarca nije skotrljao na pod, da mu tad naočale nisu ispale i slomile se, da mi nismo popustili sa cenzurom na crveno pouzdajući se u njegove naočale, i da nismo prostrli novine ispod cipela poredanih pred vratima, i da na jednoj stranici novina nije bila velika fotografija u boji na kojoj se vide mrtvi uhvaćeni teroristi, da iz tijela mrtvih terorista nije teklo toliko krvi, da ova slika nije bila prvi prizor sa kojim su se susrele Hamzine oči kad ih je nakon pada stenjući otvorio, možda bi moj djed danas još bio u životu, a mi bi se borili da ga upišemo u Ginisovu knjigu rekorda kao najstarijeg čovjeka na svijetu.....

Ustao sam i dok sam sav drhteći čekao da me oštro prekori, možda čak i da mi opali šamarčinu, on se sav zagledao u sliku. Lagano se ispravio pred vratima, naslonio se na zid i sjeo po turski. Pružio se i iskinuo fotografiju iz novina, približio je očima i dugo proučavao pažnjom juvelira. Kako je vrijeme prolazilo njegovi uzdasi su postali sve oštriji, a na uvijek oštrim crtama njegovog lica osjećala se neka blagost. Ta blagost u jednom tranutku kao da je potpuno ovladala njegovim licem, da sam na čas pomislio da će se nasmijati, ali, nije se nasmijao. Gurnuo je sliku u džep košulje i polahko ustao. Zaputio se pravo u najtamniju sobu u kući, ušao u nju, a zatim sam

čuo metalni zvuk ključa u bravi, i samo jedanput, samo jedanput, jedan prigušeni jecaj.......

Ne obazirući se na naša moljakanja s druge strane vrata i nastojanja da ga nagovorimo da izađe, ostao je u sobi četiri dana bez jela i pića, ne progovorivši ni riječ.

Četvrtog dana uveče kada je cijela porodica iz sveg srca podržavala dajdžin prijedlog da se razvale vrata i kada su se čule riječi «Nove naočale još nisu stigle. Proklet bio taj istanbulski optičar.», Hamza se pojavio na vratima. Bio je iscrpljen, za četiri dana se pretvorio u kost i kožu, nije ostalo ni pola od onog krupnog čovjeka. Bio je sav mokar, vonj mokraće s njegove odjeće za tren je preuzeo cijelu sobu. I dok je moja tetka pokušavala skloniti figuru Bavyerskog seljanina u crvenom jeleku nemarno ostavljenu na stolu u sredini, Hamza to nije ni primijetio. Stajao je na vratima i pogledao u lice svakom ponaosob. Dok me je gledao kao da mu je lice na trenutak zadrhtalo od nježnosti ili se samo meni tako učinilo......

Po prvi put sam ga gledao bez naočala, sjećam se da sam pomislio kako ima lijepe, velike plave oči i kako mu je pogled prodoran. Mislim da sam u svojoj djetinjastoj glavi osjetio da su me te oči prozrele, utonule u moju dušu za sva vremena i da ću uskoro izgubiti taj pogled koji sam tek otkrio. Počeo sam plakati. Nisam se mogao suzdržati, kako sam plakao tako mi se još više plakalo, moji jecaji su bili sve jači i u jednom trenu se pretvorili u jauke. I dok se Hamza polako približavao fotelji i sjedao majka me je svog uplakanog izvela iz sobe.......

Godinama kasnije, u jednoj mejhani, dok smo obojica bili mortus pijani saznao sam od dajdže šta se te noći desilo u dnevnoj sobi. Mislim da mi je dajdža samo pijan mogao pričati o toj noći, a i da sam ga ja samo pijan mogao slušati.

Ni sad nemam snage da sve to pričam......

Hamza je pokušavao spasiti njihove djevojke i žene iz ruku silovatelja, i one koje je uspio izbaviti predao je muslimanskim porodicama, a one koje nije i sam je silovao.....

Hamza je muškarce vezao konopcem i poredao kao sardine kako bi uštedio i sve ih ubio jednim metkom, a zatim ih bacio u rijeku......

Komandant je zadužio Hamzu da pojedinačno prebroji sve ubijene u jednom selu i Hamza je ispunio svoju dužnost. Zatim je komandant u drugom selu gdje su živjeli rođaci onih koji su ubijali, naredio da se ubije po petero seljana za svakog našeg ubijenog. Pričajući o tome Hamza je obrisao suze i rekao:»Da sam samo jednog manje prebrojao, petoro ljudi bi sada živjelo.»..........

Hamza je vlastitim rukama donio bocu plina koja je izazvala požar što je u pepeo pretvorio cijeli jedan kvart u Izmiru.......

Hamza je u jednom mjestu zvanom Kočgiri, sjeverno od Dersima prešao duboki potok hodajući kao Musa, jer potok je bio pun leševa....

Hamza je boreći se za koricu hljeba sa izgladnjelim vojnicima, svojim saborcima, pokušao uhvatiti svilenkasti pjesak pustinje koji se dizao u nebo poput magle, a kada je vidio da ga ne može uhvatiti razljutio se, presvrno, zgrabio pušku i ubio četiri zarobljenika i dva vojnika.......

Hamza nije volio crvenu jer su smrt i svirepost njene sestre. Hamza nije volio ni bijelu, jer kad se metak zarije u glavu onda iz nje poteče bijelo. Nije volio ni žutu, jer iz gnojnih rana je teklo žuto.

Koja got boja se ukaže, Hamzi je bila mrska.

Boje i ljudi su bili lažljivci.......

Mjesec dana nakon te noći, moj djed Hamza je umro.

Slova na komadu papira na kom je napisao svoju oporuku bila su kao valovi na moru, krivudava i zaobljena.

Ponegdje bi se ukazale tačke kao galebovi i kormorani.

Oporuku smo pokazali imamu, ali je nije razumio.

Odnijeli smo je u Ministarstvo obrazovanja, ali je niko nije uspio dešifrirati.

Na kraju smo dali jednom univerzitetskom profsoru da je pročita.

U oporuci je pisalo sljeeće:

«Moja tabakera za duhan pripada Arapu Fahriju iz Hataja, mom saputniku i saborcu.....

Moj upaljač Kurdu Džemalu iz Ahmeda koji me je izbavio iz klopke.

Dvadeset lira koje imam na banci pripadaju Jermenki djevojci Seher iz Čermiklija (pravo ime joj je Heranuš)......

U futroli za naočale imam republikanski zlatnik. Dajte ga mom zetu doseljeniku Hasanu. Neka ga potroši na Muratovo školovanje. Nek mi ne zamjeri.....»

Avgust 2009, Istanbul

 

© Alexandra Klunsmann
Murat Uyurkulak iz Turske
Murat Uyurkulak, rođen 1972. godine u Aydinu/Turska, prvo studirao pravo, potom historiju umjetnosti u Izmiru, ali je oba studija napustio i preselio u Istanbul; tamo radi, između ostalog, kao konobar, prevodilac, novinar i izdavač; danas radi kao slobodni spisatelj i prevodilac; između ostalog je na turski preveo djela Edwarda Saida i Mikhaila Bakunina; njegov prvi roman Tol je objavljen 2002. godine (İstanbul) i odmah je zaplijenio pažnju javnosti - od tada se Murat Uyurkulak smatra važnim literarnim glasom u savremenoj turskoj literaturi; druga objavljena djela su mu: Har, roman, (İstanbul 2006); Har je književna kritika također recipirala sa velikim entuzijazmom; u prevodu na njemački jezik je objavljeno djelo Zorn; pozorišna verzija romana Tol, (Zürich 2008).

 

Prevod Gerhard Meier
Gerhard Meier, rođen 1957; 1986. je na Univerzitetu Mainz u Germersheimu završio prevodilački studij za francuski i talijanski jezik. Turski je od 1982. učio kao autodidakta; od 1986. živi u Francuskoj u bilizini Liona (Lyon) i radi kao literarni prevodilac sa francuskog i turskog na njemački jezik. Sa francuskog je preveo knjige Amina Maaloufa, Henrija Troyata, Julesa Vernea, Jacquesa Attalija i Paco Rabannea, sa turskog djela Hasana Alija Toptaşa, Orhana Pamuka, Murata Uyurkulaka, Ahmeta Hamdi Tanpınara i Murathana Mungana.