Odvažiti se na sjećanje

VRATA DALMACIJE (Duhovi)

  • Čitano na hrvatskom od strane autora
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Kratka priča hrvatskog autora Dalibora Simpraga.

I

Prvo se u ponedjeljak, tri dana uoči Božića, razboljela Katja. Tobože. “Onaj koji laže mora imati dobro pamćenje”, govorio je nastavnik matematike u osnovnoj školi. Još bi joj čovjek i povjerovao da prije mjesec dana nije nesmotreno spomenula kako će pred Novu godinu uzeti godišnji i tako spojeno s božićnim praznicima imati čak osam dana slobodno.

Sad će ih imati deset; zapravo, s vikendom imat će ih čak dvanaest!

Onda je šefica, radeći raspored, svakoga ponaosob izvijestila da sve prijašnje kombinacije i međusobne zamjene “šihti” ne dolaze u obzir, te da svatko ima odraditi svoju, neovisno o vjerskim osjećajima i potrebama.

Nije obrazložila zašto. Nije čak ni zamumljala kao inače: “Tražio je glavni...”

To je, jasno, bila samo demonstracija sile, obični šefovski sadizam.

Nema stvarnog razloga da se stavi moratorij na zamjene. Po nepisanom kodeksu spikeri su međusobno mogli zamjenjivati “šihte”, a kako su svi bili savjesni i fer, nikad nije došlo do zabune. Jer, bio je to jedini način da se spoji po nekoliko dana: recimo, da si – nakon što divljački odradiš prva tri – druga četiri slobodan.

Katja je možda prije drugih saznala za moratorij. Ona i šefica “su si dobre”.

Pa je dobila crijevnu virozu.

Taj zdravstveni problem u ovoj zemlji ima i alternativni naziv: “savršena bolest”. Dođe kad želiš, a prestane kad više nije potrebna.

Bila je to vrhunska drskost od Katje. Tim više što će sad preostalih pet spikerica morati pokrivati i njezine smjene.

Ona se suzdržavala cijelo vrijeme. Plan za božićni odlazak kući istopio se kao sapunica, ali odlučila je prihvatiti sudbinu. Bez ljutnje. Dobro, mislila je, odradit ću to. Kad se malo sabrala, i pregledala tablice smjena (s uključenim zamjenama za Katjine “šihte”), shvatila je da bi mogla svojima stići na badnju noć i ostati puna dva dana. A onda sjesti na noćni bus i treći dan ujutro pojaviti se na poslu.

Međutim, kad je napokon odlučila krenuti na božićne praznike, autobusnih karata više nije bilo. Studenti, radnici, svi su ih pokupovali na vrijeme, samo je ona kao pseto došla na šalter i otišla neobavljena posla.

Došla je kući i okrenula nekoliko telefona. No, kao da joj se sreća ipak osmjehnula. Po nju će doći jedan poznanik, koji iz nekog razloga kreće “dolje” tek na Badnjak popodne. Njoj kao naručeno!

Taj Ivan išao je također u gimnaziju, dvije godine ispred, znali su se površno, hodao je s nekom curom iz njezinog razreda. Visok, malo pogrbljen, nit smrdi nit miriši, sreli su se dva-tri puta za vrijeme faksa po nekim tulumima. Nema veze, prebacit će je u Imotski brže nego da je išla autobusom.

II

Bilo je to dvije godine nakon rata, dok kroz puste krajeve prema moru još nije bio probijen autoput. Glavni pravac prema Dalmaciji, državna cesta D-1 na dionici Zagreb – Split, kojom će toga dana proći i njih dvoje, iz Panonske nizine ulazi u brdovit kraj Korduna i Like koji se pomalo penje, da bi dospio pred zadnju veliku prepreku, velebitski lanac. Bila je zima i đenovska ciklona nanijela je guste, magmatski teške oblake nad cijelu zemlju. Očekivao se obilat snijeg.

Iako je toga popodneva i u pola jedan i u pola dva u eter pročitala najnovije vijesti s vremenskom prognozom, učinila je to toliko mahinalno da nije ni osvijestila rečenicu “mogućnost snježnih vijavica, vozačima kroz Liku i Gorski kotar savjetuje se pojačan oprez”.

Radila je do 14 h, Ivan je čekao pred zgradom u 14.05, bez greške. Raspričali su se dok je njegov stari “opel karavan” pičio kroz zavoje i prve brežuljke. Iz suprotnog smjera počeli su se pojavljivati auti s ostacima snijega na krovu, ali ovdje kuda su prolazili bilo je samo oblačno i suho pa se nisu ni najmanje obazirali. Žurili su se prema svom gradu, “Mora bi dole bit do devet uri”, ponovio je Ivan nekoliko puta.

Zima je priređivala teške i dojmljive prizore, pejzaže u nekoj izvrnutoj kromatici, kad je zemlja svjetlija od neba, sivog, dimljivog. Prolazili su kroz nenastanjen kraj, ispražnjen u posljednjoj vojnoj akciji, tek tu i tamo bi u sumraku zabljesnuli prozori nekog kafića ili svratišta za putnike.

Na Plitvičkim jezerima zatekao ih je prvi snijeg po šumama, docima i vrhovima planina. No ralice su već bile raščistile kolnik i asfalt se crnio pod zabijeljenim smrekovim granama.

“Imaš li zimske gume?”, pitala je tek da iskaže upućenost.

Šutio je.

“A imam nekakve”, reče napokon. “Ne znam jesu l’ zimske...”

Stali su na kavu iza Korenice. Vani se već počinjalo mračiti. Birtija je bila puna nekih sumnjivih tipova, samo je u uglu šanka svjetlucalo božićno drvce s granama od plastike. Posrkali su kavu i brzo se pokupili. Na parkiralištu ih zatekoše prve pahulje koje su se vijale pod lampama verande.

Nastaviše crnom cestom između mračnih bregova. Padalo je na mahove, ništa zabrinjavajuće. U autu grijanje nije radilo, on je navukao kožne rukavice, ona držala ruke u džepovima a uši prekrila uškama svoje peruanske kape koju je kupila prije nekoliko dana, na štandu u Varšavskoj ulici. Zabila se tako u sjedalo i grijala na slici roditeljske dnevne sobe, koja se nalazi negdje tamo daleko dolje, ali u koju će stupiti, evo, već za tri-četiri sata. A mama, brat i baba sjedit će veseli oko stola...

Benzin su natočili u Gračacu, gdje se račvala cesta na prijelaz preko Velebita i, lijevo, prema Kninu. Ivan se vratio na skretanje za Knin:

“Ovda je preče. Kraći je put barem za sat vrimena.”

Nije ništa komentirala. Stisla se u svom kaputu, natukla još jače kapu na uši i zabuljila u mrklu cestu pred njima.

Snijeg je počeo padati u zapusima. Na ovoj lokalnoj cesti već je bilo manje prometa. Zapravo, tek tu i tamo poneki auto iz drugog smjera.

Put je vijugao, “opel” se s teškim brujanjem motora uspinjao uz neki beskonačan niz zavoja, a zanosi snijega bivali su sve gušći.

A onda, nakon dobrih pola sata, kao da je sve postalo lakše: krenulo je, isto tako vijugavo, nizbrdo, pa iako je bijelosivi pljusak snijega potpuno suzio vidik pretvorivši ga u amorfnu melasu, već joj je srce igralo na pomisao da su prošli najgore. Tu smo sad već u južnoj Lici, pokuša se smjestiti u prostor. Poželi zamisliti i kartu zemlje, ali geografija joj nikad nije bila jača strana.

“Sad se već lagano spuštamo prema Dalmaciji”, potvrdi i Ivan, kao da joj čita misli. “Ovo što smo se uspinjali je neki zajebani prijevoj, sad smo na konju! A i snig će stat, jebemu... ga!”

Međutim, zadovoljstvo nije dugo trajalo. Nedugo nakon što su prošli uz neke sablasno prazne, spaljene kuće, iz susnježice i vijavice odjednom se, u oštrom zavoju, stvoriše crvena svjetla nekog auta pred njima. Ivan zajaši na kočnicu i “opel” stade kao ukopan, na metar od svjetala.

Kako se ispostavilo – taj auto stajao je zadnji u koloni, koja se gubila u mećavi.

Pogledali su se. “Koji je ovo kurac?!”, prošišta Ivan više za sebe, nervozno.

“A jebi ga, moram zapalit”, reče nakon kratke pauze. Izvuče kutiju iz unutrašnjeg džepa i ponudi joj smotani joint. “Uzmi, slobodno”, doda. “Imam ih dovoljno ako oću do proljeća!”

Ona prihvati. Auto se zapuni dimom. Kanabis ubrzo poče djelovati i sve postade lelujavo. Kolona je doduše mirovala, ali je iz auta ispred njih, oko crvenih svjetala, zavodljivo obigravao dim iz auspuha, kroz koji je svejednako padao snijeg.

Zapališe još po jedan, a onda, nakon dva tupa trenutka beskonačnog čekanja, Ivan naglo otvori vrata. “Idem vidit šta je, pa ne mogu ja tu kampirat...! Pa moram bit u Imockom do devet!”

Odšetao je žustro uz kolonu i nestao u vijavici.

Iako joj se činilo da je mirna, bit će da je prenio nervozu i na nju. Pušila je i naizmjenično grickala kožicu na noktima. Zar ona stvarno mora biti luzer, baš u svim varijantama?! No takve su misli kratko trajale. Na radiju je baš započinjala nova pjesma, s uvodnim taktovima mandolina, i ona pojača uživajući u kratkim slatkim trzajima žica. Doći će kući, i zavući se u svoj krevet, i pod noćnom lampom listati časopise koje je ljubomorno skupljala kroz cijelu srednju školu. Predati se nostalgiji. Uživati kao u uterusu.

Ivana nije bilo dosta dugo. Napokon vrati se, pognut zbog vijavice, s naslagama snijega po ramenima i kosi. Uđe u auto i tek potom strese pahuljice s glave i skijaške jakne.

Izvijesti je kako se, tamo negdje daleko naprijed, prevrnuo UN-ov šleper, i kako se čeka dolazak ralice i tegljača da ga maknu s ceste.

“I šta ćemo sad?”, upita ona, i ne baš suviše desperatna kao što bi inače bila na takve vijesti. Trava stvarno čini svoje, zaključi. Sve joj je to, zapravo, nekako bilo smiješno: UN-ov šleper došao iz neke prekomorske zemlje da bi se prevrnuo u ovoj vukojebini.

Ivan iz pretinca ispovrti neku staru raščupanu kartu. Upali svjetlo iznad retrovizora i počne nešto minuciozno studirati.

“Je l’ daleko da se vratimo pa preko Zadra?”, upita ona.

“Ma jok, zaboravi”, reče on. “Evo ima jedan poprečni put. A i mislim da sam tuda već jednom iša, devedesete, kad su bile barikade, pa se tuda okalavalo... Za dva i po sata smo mi u Imockom kako god!”

Uz jedan vješt manevar Ivan okrene karavan i sporo, zureći u lijevu stranu kolnika, krene natrag. Bili su sami, nitko više nije pristizao, kao da su zadnji prošli tim ukletim krajem.

Nakon nekoliko kilometara ukaže se skretanje.

“Evo ga”, kliknu on i naglo zaokrene kao da je u bijegu. “Vidit ćeš, izbit ćemo iznad Knina u roku odma! A dalje je pjesma”, podvuče, više uvjeravajući samoga sebe nego nju.

Nakon nekoliko desetaka metara prostranog prilaza cestica se pretvori u prilično uzak kolski put, zatrpan snijegom, koji je uskoro postao dodatno sužen ogradama i šibljem s obje strane.

Ovo mu baš i nije bila neka ideja, pomislila je, ali ne reče ništa. Stići ćemo, prije ili poslije!

“Jebemti, pa ovo je skroz zapadalo”, reče Ivan i dalje odlučno kormaneći autom po tom snijegu što se, kako su odmicali, činio sve dublji i dublji.

III

U jednom eseju beogradski pisac Mihajlo Pantić opisuje pojavu koju naziva “mediteranski udar”. Riječ je o trenutku kad se putuje na jug, svejedno vozite li se autom ili željeznicom, i kad iz kontinentalnih predjela uđete u primorski. Može se desiti da, katkad naglo, osjetite pozitivan nemir i priljev nekog elana, radosti nepoznatog porijekla.

Mjesto gdje se to na putu u Dalmaciju najočitije događa nalazi se na državnoj cesti D-1, na dionici Gračac – Knin. “Mediteranski udar” tu nastupa veoma naglo; u svega nekoliko stotina metara jelove i borove šume zamijeni makija, grmičci borovice i nisko mediteransko drveće kao što su hrast medunac ili bjelograb. U nekoliko minuta pred vama se, dok odsutno gledate kroz prozor, smijene dva klimatska pojasa...

Dodir kontinenta i Mediterana, Like i Dalmacije, događa se na jednom prijevoju, koji je zanimljiv i kao historijski lokalitet. Tu se, odvajkada, nalazila granica. U drevnim vremenima između dva ilirska naroda, Liburna i Japoda, kasnije između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike odnosno Kraljevine Italije. Taj tjesnac razdvajao je austrijsku od ugarske polovine carstva, a podjela se očuvala do najnovijeg doba: već dobrih dvjesto godina tu je pokrajinska granica, pa i danas, ako prolazite tom cestom, na naznačenom mjestu dočekat će vas oproštajne table jedne i pozdravne table druge unutardržavne upravne zone.

“Vrata Dalmacije”, kako su neki nazivali ovaj predio, zbog jedne zgodno postavljene tvrđave koja je čuvala prolaz, bila su poprište mnogih žestokih bitaka. Ovuda su u svojim invazijama prolazili Avari, Slaveni, Tatari, ovuda su u dva navrata prohujali i križari na putu u Jeruzalem. Tokom turskih ratova zabilježeno je više žestokih okršaja jer je zauzimanje spomenute tvrđave značilo zadobivanje znatne strateške prednosti. Tu je, naposljetku, 1809. došlo do žestokog sraza austrijske i Napoleonove vojske. Hoćemo reći, tu je, na tako malom terenu – a u velikom vremenskom rasponu – mnogo vojnika ostavilo svoje kosti.

IV

Kola bubnuše u nešto mekano i motor zakašlja pa se ugasi. Došavši k sebi od šoka, izađoše oboje; auto se zabio u krgu snijega, koju kao da je netko nabio nasred puta. U bijeloj hrpi osvijetljenoj farovima nazirao se nekakav čudan oblik.

Ivan s vrha čizmom odgrne par zamaha snijega. Ispod površine bilo je nešto tamno, ali ga je od Ivanove čizme dijelila tanka hrapava pokorica leda. Vijavica je na led brzo nanosila novi bijeli sloj.

Čizma ponovi pokret, razlomivši led, i dopre do nečeg ljigavog.

“Koji je ovo bog?”, reče Ivan iskreno začuđen.

Zavuče petom još jednom po vrhu te velike mekane grbe, koja se pod pritiskom raspuče kao balon i pred njima na svjetlima farova zabljesnuše tri golema rebra. Velika, bijela, zavinuta rebra neke životinje što je ležala na putu.

Ona se stegne od straha, ali Ivan se nije dao. Strese snijeg s jedne grane, otkine je i još malo počisti s lešine. – Mrtva krava! I to u poodmaklom stanju raspadanja! Među rebrima i u dubini utrobe crnili su se ostaci struljenog mesa.

“Jebote, pa šta ćemo sad u pičku materinu?”, opsova ona prvi put toga dana.

Ivan je smrknuto stajao u snijegu do gležnjeva i promatrao tu crnu ranu razjapljenu usred sveopće bjeline, iz koje su virila kravlja rebra. Onda se uvuče u auto i pokuša upaliti. Anlaser je, međutim, samo bespomoćno vitlao motorom.

Kunuo je auto, snijeg, zimu i uporno pokušavao upaliti. Barem deset minuta. Ali uzalud.

Ona se i dalje mrznula vani, na snijegu, ne želeći ući – kao da mora čuvati kravu, kao da će to olakšati pokušaje.

Ivan otvori vrata s njezine strane.

“Nije baš pametno da mi gore farovi”, reče, “struja mi je i ovako slaba. Ispraznit će mi akumulator. Ajde uđi pa ćemo smislit nešto.”

Kad se zavukla u auto, on ugasi svjetla i zapali cigaretu u potpunom mraku.

“Nisam sâm pametan”, reče. “Nema šanse da po ovom kijametu popravim bilo šta. Najradije bi ga ostavio ovde i vratio se na glavnu cestu pa nekoga ustopirao, da bar do ponoći stignemo kući. Jer moš mislit kako ćemo večeras naći vučnu službu, Božić je, sve da neki i jest dežuran, sigurno se zapija u prvoj krčmetini.”

Ona pomisli na svoje dvije teške torbe na zadnjem sjedalu. Tko bi to sad vukao kroz snijeg?

“Čekaj, pričekaj malo”, reče. “Pa tko zna koliko smo od glavne ceste?”

“A dosta”, reče Ivan. “Da. Nije baš neki plan. Još bi se i smrzli putem.”

Sjedili su tako prilično dugo, on je još nekoliko puta pokušao upaliti motor, no bivalo je sve hladnije. Vjetrobransko staklo već je sasvim pokrio snijeg. Ivan uključi brisače i pred njima se nakon dva-tri zamaha ukaže put koji je, odmah tu pred njima, brzo nestajao u tami.

Potpuno beznađe. Hladno, mračno, a unutra je sve više dima i sve manje kisika.

Ona spusti staklo da pripusti zraka.

Vijavica je u međuvremenu oslabila, i zdesna, u noći, ugledaše slabašno svjetlo.

“Šta li je ono...?”, upita ona, iznenađena.

“Bit će neka kuća...”

“A da probamo pitati tamo, šta ja znam, smrznut ćemo se ovdje?”

V

Vrata im otvori neki čiča u debeloj vesti preko koje je nosio maskirni prsluk. Objasniše što im se desilo, i čovjek ih pozove unutra. Uz bijelu peć na drva, iz koje se u zid izvijao zahrđali dimnjak, sjedila je u razdrtoj fotelji neka baba i plela čarapu od plave vune. Cijelu prostoriju osvjetljavala je samo plinska lampa iznad peći, ali bilo je rajski toplo.

Ljudi ih primiše srdačno i ponudiše da sjednu za stol.

“Jeste li gladni, djeco?”, upita stari pa, ne sačekavši odgovor, naredi: “Stara, iznesi ono sira i pogače.”

Baba uđe u susjednu, potpuno mračnu izbu, pa donese dva limena tanjura. Odnekud dohvati i dvije debele čaše, a iz stola otvori ladicu i izvadi pribor.

“Mi smo samo tili pitat da l’ imate telefon?”, reče Ivan.

“Ma kaki telefon”, reče stari. “Nema ti tu, moj sinko, ni struje ni telefona ni televizora. Žice pokidalo, televizor odnijelo.”

Stari iz kredenca izvuče bocu rakije pa im, već lijevajući, reče:

“Nego, oćete po rakiju? Nemamo ni malih čaša, pa moramo iz velikih.”

Nisu se bunili. Nazdraviše starom i babi pa oboje odmah iskapiše do dna.

Stari dohvati čašu i sebi pa ulije svima do vrha.

“Nema vam sad nego sačekati jutro. Grijte se tu uz vatru. Snijeg je stao, ali opet će. Ima tu, ako ništa, po kući krevetâ pa se smjestite a ujutro hvatajte koga na cesti.”

Rakija na rakiju, sir na pogaču, i krenuo je razgovor. U jednom času Ivan se prene i zaokruži pogledom po sobi. Nigdje nikakvog znaka Božića!

Strese se u sebi, ali ne pokaže nikakvo iznenađenje. Vodio je konverzaciju na neke opće teme, zima, teško se živi i tako to.

Iskoristi pogodan trenutak pa objasni da mora do auta po novu kutiju cigareta.

“Ajde kad ideš, donesi i meni torbicu s kozmetikom, odmah je na vrhu kofera...”, doviknu ona za njim kad je već bio na vratima.

Kroz mećavu koja je u međuvremenu opet počela i sada bila jača nego prije Ivan otprti nekako do “opela”. Najprije gurne ruku u spužvu suvozačkog naslona, napipavajući smotuljak koji je večeras trebao isporučiti, a zatim ispod sjedala izvuče pištolj. Navuče lagano zatvarač da provjeri je li metak unutra, pa zagura pištolj ispod džempera, za remen. Onda preokrene njezin kofer da nađe tu jebenu torbicu za kozmetiku. Šta će sad, koji kurac, zube prati?!, pomisli razdraženo.

Već je zaključao auto i krenuo prema kući kad se sjeti da nije uzeo cigarete.

Uletio je u sobu bijel kao snješko. Strese snijeg i sjede na jedan drugi stolac, da bi za leđima imao zid.

Njih troje su žamorili ne obraćajući pažnju na Ivana:

“A ima li tu ikoga osim vas u selu?”, ispitivala je ona starog.

“Nikoga, moj sinko”, odgovori baba umjesto njega. “Živimo ki pustinjaci.”

Rakija se dolijevala. Noć je odmicala. Stari iz kredenca izvadi treći tanjur i mali nož zavinutog sječiva. S police skine dvije glavice luka i soljenku. Rezao je luk i sir pa ih između riječi trpao u usta.

“Ja sam prije rata radio tu na šumariji pa mi baš pred penziju palo drvo i slomilo nogu, pa sam tako ja kad je počelo, sinko moj, rat dočekao u bolnici pravo u Zagrebu. I onda mislim se u sebi kud ću šta ću, ne mogu babu ostaviti tu u selu, samu s iščezlim narodom, i umjesto da nju povučem za sobom pa kod sina, ja uteknem iz bolnice i vratim se lijepo vamo! Mislim se u sebi kud ću šta ću i bla bla bla...”

Baba je u međuvremenu zakunjala na svojoj fotelji kraj peći. Već se primakla ponoć, i stari je prešao na krevet. Namjesti se na bok i nastavi svoju priču zašto su njih dvoje “ostali kad tu više nikoga nema”:

“Znaš, imam ja sina u Rijeci, obiđe nas kadikad, mislio je on nas da sebi povuče, ali mislim se u sebi kud ću šta ću u ovim godinama i ja a i baba sa mnom. Kaže on pa šta ćete u pustom selu. A velim ja njemu znaš i sam, pusto je selo bilo i do ovoga rata, pa kakve tu razlike ima, sinko moj, tu je i prije bilo više mrtvih nego živih. I nit se meni kamo ide, nit smo ti nas dvoje, moj sinko, za bilo šta. Onemoćalo se. Nema nego sjedi tu, čekaj da umreš i moli boga da će biti nekoga da te ukopa.”

VI

Starci su spavali već dubokim snom kad je Ivan upita gdje je WC. Ona mu odgovori da nema WC-a.

“Objasnili su mi, valjda si ti bio vani po cigarete, da ako trebaš, odeš odmah tu iza kuće.”

On, negodujući, zamaše glavom pa se izvuče od stola i skine s vješalice skijašku jaknu. “A jebote bijede i sirotinje...”, reče navlačeći rukave.

Izašao je u studenu noć.

Snijeg je ponovo bio oslabio, i samo su pojedine pahulje dolijetale u lice. Vladala je potpuna tišina. Čak su se, tamo negdje gore, raskinuli oblaci i u toj nastaloj rupi zasvijetlio je mjesec.

Ivan se osvrne prema kući pa iz čiste neugode, da ne bi izašla i ona pa ga zatekla tu kako piša, odmakne nekoliko desetaka metara u bijelu pustoš.

Bio je potpuno sam. Zabadao je na jedvite jade čizmama u duboki snijeg, ali stid je bio jači.

Upravo je otkopčao hlače, kad su se pojavili.

Isprva mu nije bilo jasno što je to. Pomisli da je snježni kovitlac, ili niz malih kovitlaca, ali zrak je mirovao i nije bilo ni daška vjetra. Bilo je beskrajno hladno i vidjelo se sasvim dobro: ne, to nisu bili kovitlaci.

Iz dubine mraka, s desne strane, pojavila se povorka nekih tamnih prilika, i uz jedva čujan mrmor prelazila polje. Bijahu predaleko da bi razabrao detalje.

Stao je kao opčinjen.

Odakle ovi usred noći, pomisli, u tom selu gdje nema nigdje nikoga.

Držao je još ruku na hlačama i – samo da bi se osjetio sigurnije – podiže je pod džemper i jaknu, gdje osjeti nazubljeni zatvarač pištolja. Neću napadati ja njih, nadam se da neće ni oni mene...

Prilike su se, poput kolone zarobljenika ili hodočasnika, svejednako kretale posred bjeline, sve u istom pravcu. Na mahove bi se kroz mrmor začuo smijeh i razgovor, a onda bi opet sve prekrila neizreciva tišina.

Prolazili su tako dugo, pojedini od njih bi zastajkivali, natiskivali se u grupama, pa bi se opet razdvajali i nastavljali kretanje. Nestajali su za jednim drvetom ispred kojeg se natislo žbunje, pa se više nije moglo vidjeti kamo nastavljaju.

Gledao ih je netremice. Vrijeme je prolazilo. Povorka se nije prekidala. Prolazile su ih stotine, tu, preko polja, pred njegovim očima.

Stajao je tako više od sata, udrvenio od hladnoće, prozeblog lica i prstiju, ali nije se htio odvojiti od prizora. Nikad ništa slično nije doživio.

“Ivane...”, začu najednom glas za leđima.

Prilazila je kroz snijeg, pažljivo uvlačeći noge u rupe koje je stvorio svojim čizmama. “Gdje si, čovječe?! Već sam mislila da si negdje pao i smrzo se.”

“Vidi”, reče on kad mu je prišla i pokaže glavom prema utvarama.

Još su prolazile. Sporo i neprekidno, kao procesija.

“Što je ovo?”, prošapta ona. “Ko su ovi ljudi?”

“Mislio sam da je halucinacija. Znači, i ti ih vidiš?”

“Kako ih ne bi vidjela?”

“A i čuješ kako mrmljaju nešto?”

“Ne. Pa ne čuje se ništa. Vidiš da je potpuna tišina.”

Promatrali su te prikaze, mirno, kao da gledaju neki prirodan fenomen. Čest je slučaj da mnogi veoma plašljivi ljudi na neke uistinu stravične prizore reagiraju bez i najmanjeg straha. – Stajali su tu kao da promatraju polarnu svjetlost, kao da su sigurni kako im od tih aveti ne prijeti nikakva opasnost.

Kolona se malo zaustavila i četvorica se odvojiše od ostalih. Krenuli su poprijeko, k njima dvoma. Priđoše im toliko da se moglo jasno razabrati kako nose neku vrstu uniforme, sapeti remenovima ukriž preko prsa.

Jedan je pokazao prstom u njihovu smjeru, zapravo malo ulijevo, u smjeru kuće.

“Regardez là-bas! Regardez là-bas!”, uzviknuo je.

Ostala trojica se, s dlanom nad očima, kao da se štite od jakog sunca, nagledavaše.

“La maison! Regardez là-bas, la maison!”

“Je ne vois rien”, reče drugi.

“Moi non plus”, reče treći. “Je ne vois rien.”

Stajali su još neko vrijeme, nagledavajući se prema kući.

VII

Dočekali su svitanje za stolom. Baba je hrkala u naslonjaču, poniknutog lica, a starac blaženo spavao na krevetu, s kapom na glavi i rukom pod obrazom.

Ivan se teško odiže i primi rukom utrnulo bedro. “Oćemo li?”, upita i zašepa prema vratima.

Izašli su u ružičasto jutro, i krenuli bezvoljno putem između ograda i šiblja, prema autu. Pogledao je na ravnicu kojom su noćas promicale prikaze; sad je djelovala kao obična snijegom pokrivena ledina u toj nekoj niđedođiji, “bogu iza nogu”. Bezlično, probijena na svega nekoliko mjesta malenim golim stablima, kao na slikama Pietera Bruegela.

Auto ih je čekao tamo, zaglavljen u usjeku, s bijelom kapom na krovu i haubi, zabijen u snježnu grbu na putu.

Nadomak auta, na jednom mjestu polje i put bili su presječeni prtinom. Nikakvih tragova stopala, samo uzdužna udubina u cijelcu snijegu kojom je netko prolazio, zaobljena novim noćašnjim pahuljama.

“Je li to od ovih?”, pokaže ona na prtinu koja se gubila u ravnici.

“Ma, nemoj me ništa pitat”, reče on. Segne rukom u džep i izvuče zveckav svežanj ključeva. “Zamisli, tek maloprije sam se sitio da imam neki stari rezervni akumulator u gepeku. Ne znam di mi je pamet bila. Možda s njim upali.”

Dođoše do auta i Ivan ispod sjedala izvuče metlicu i kutiju s gedorama. “Je l’ ti se da malo očistit dok ja zaminim...?”

“Daj, daj...”, odgovori ona. On joj preko krova dobaci metlicu. Neki mu bruj privuče pažnju pa se osvrne preko ramena.

Ne baš daleko, s druge strane polja, u punoj brzini prolazio je kamion žute cerade na kojoj je pisalo “Fanta – okusi život!”

“Vidi”, pokaže ona. “Bili smo cijelo vrijeme blizu ceste! Ovaj put zapravo ide paralelno s njom!”

“A šta nam sad vridi...”

“A joj, da smo samo znali... Mogli smo tu popreko. Valjda bi nam netko stao, već bi nekako došli kući.”

“A doćemo i ovako”, otpuhne Ivan sagibajući se pod volan da bi povukao ručicu i otvorio haubu. “Tamo smo za dva i po, najviše tri sata, ovaj put za stvarno. Evo, samo da zamijenim akumulator.”

 

Dalibor Šimpraga © Darko Tomaš
Dalibor Šimpraga iz Hrvatske
Dalibor Šimpraga, rođen 1969. godine u Zagrebu/Hrvatska, živi u Zagrebu; studirao je u Zagrebu hrvatsku i južnoslavensku književnost i lingvistiku; slobodni pisac (romani, kratke priče); izdavač je i urednik rubrike za kulturu najvećeg hrvatskog časopisa „Globus“; suosnivač je časopisa za književnost „Fantom Slobode“; objavio je mnogobrojne knjige, novije su Anastasia, roman, (Zagreb 2007); Kavice Andreja Puplina, zbirka kratkih priča (Zagreb 2002); 22 u hladu, antologija mlade hrvatske proze (Zagreb 1999); za svoj debitni roman Anastasia mu je 2008. godine dodijeljena trenutno najviše dotirana hrvatska nagrada za književnost „roman@tportal.hr“; član je Hrvatskog društva pisaca.

 

Prevod Gérald Kurth
Gérald Kurth, rođen 1968. godine u Solothurnu/Švicarska; studij slavistike, francuskog jezika u historije umjetnosti u Bernu, Zagrebu, Parizu i Čikagu. U periodu 1997-2005. radi kao asistent i lektor za bosanski/hrvatski/srpski na Institutu za slavistiku Univerziteta u Bernu (Slavisches Institut der Universität Bern). Od 1999. je slobodni literarni prevodilac (sa bosanskog, hrvatskog, srpskog, makedonskog, češkog i dr. Jezika na njemački, a sa njemačkog na bosanski, hrvatski, srpski), prevodi: Robert Walser: Jakob von Gunten na bosanski (Jakob von Gunten u školi zaborava, Lukavac 2001). Midhat Kapo: Verschwunden im Übergang (Lukavac 2000); 2005. godine doktorat na temu Identitäten zwischen Ethnos und Kosmos: Studien zur Literatur der Roma in Makedonien (Wiesbaden 2008).