Odvažnost sjećanja

U kojem pravcu?

  • Na turskom
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.
  • In welche Richtung, Cem Akaş
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Kratka priča pisca Cema Akasa iz Turske u prijevodu na bosanski Kerime Filan.

Meltem je probudio nekakav čudan osjećaj: voz se zaustavio.

U prvi mah nije mogla razabrati gdje se nalazi.

Na voz za Tesaloniki-Solun ukrcali su se u Istanbulu, na Sirkedžiju. Ona i Onur smjestili su se u udoban, uredan kupe. Na prenosnom računaru koji je nosila sa sobom gledali su Sliding Doors s Gwyneth Paltrow.

Zatvorili su prozor i navukli zavjese dok su vodili ljubav, shvatila je da je to bilo nešto što je oduvijek željela. Potom su kratko vrijeme čitali knjigu i zaspali.

Odgurnula je zavjese i pogledala. Vidjela je malu staničnu zgradu s natpisom na grčkom jeziku. Znači, granicu su prešli. Kad je potom čula da službenik ponovno izvikuje “pasoška kontrola,” shvatila je da su na prvoj stanici na grčkoj strani.

Njen momak se razbudio, dovoljno da liči na sebe kad se pogleda njegova fotografija u pasošu. Kad je voz ponovo krenuo, on je već bio zaspao.

No nešto joj je bilo čudno: kad su krenuli iz Istanbula, sve što je vidjela kroz prozor klizilo je s desna na lijevo, a sada su stabla, niske kuće, stubovi i polja, sve što je mogla vidjeti vani, dolazilo s lijeva na desno.

Nemoguće je da se vraćamo, pomislila je Meltem. Je li se to voz vraćao?

* * *

Nedžmija nije mogla spavati. Ustala je. Na prenapučenoj palubi broda Ismet-paša tražila je na ogradi mjesto na koje bi mogla nasloniti laktove. Najzad se probila između nekih ljudi i gledala je svjetla u daljini.

Krenula je iz sela Kilkis-Kilkiš noseći u rukama nekoliko zavežljaja, sišla je u Tesaloniki-Solunu i teškom mukom se ukrcala na ovaj stari brod na kojem će otploviti u novu domovinu.

Kad stigne u Izmit, živjet će poput stabla iščupanog iz zemlje u kojoj je pustilo korijen: ponovo će pustiti svoj potkresani korijen. Potaknula je svoju praunuka da jednom ode onamo i da vidi odakle potječe njihova porodica. Djevojka je to mjesto zavoljela, lijepo joj je bilo ondje. Nekoliko je puta putovala u Grčku sa svojim momkom.

Ako ova svjetla koja sada vidi u gustom mraku ne pripadaju Tesaloniki-Solunu, onda su to svjetla njene nove domovine koja širi ruke prema njoj.

* * *

Sa stropa je visila svjetiljka, gola sijalica, bez lampe. Premda njena svjetlost nije bila dovoljno jaka da osvjetli kafanu, osvijetlila je Alijeve oči.

Sevim, kćerka njegove kćerke desetljećima kasnije neće nijednom izgovoriti njegovo ime a da ne doda neku riječ prijekora, no u Alijevoj nesređenoj glavi sada nije bilo mjesta za te brige. Mislio je na gajbu vina, trebao ju je donijeti Ciganin kojemu je prodao posljednji komad livade što mu je pripala u razmjeni stanovništva. Mislio je još i na punačku ženu, vlasnicu male gostione u koju je stalno odlazio u Kavali-Kavaleu.

* * *

Gospodin Osman nije nijedan jedini put ušao u gostionicu preko puta zgrade banke u kojoj je radio u Tesaloniki-Solunu. Samo je ponekad uvečer, vraćajući se u svoju vilu prolazio ispred te gostione i uzdisao.

Ukrcao se na brod Ismet-paša s devetnaest limenki punih zlata, preko zlata je složio pakete maslina da se zlato ne vidi ako bude morao otvariti limenke.

Sada, dok se u bašči njegove kuće u Istanbulu na Aksaraju odvijao ritual obrezivanja trojice njegovih unuka, među kojima je i Mustafa što će kasnije imati sina Onura, i to sve još uvijek o trošku onoga istog zlata od kojega je još malo ostalo, na umu mu nije bila ona gostiona nego njegovo djetinjstvo i pijaca u Tesaloniki-Solunu gdje je kao dijete prodavao naranče stojeći za tezgom.

* * *

U Kavali-Kavaleu Meltem je naglo zastala u jednoj od onih brdovitih, tijesnih ulica u Starom gradu poznatom kao turska mahala. Zaustavio ju je poznat miris: Njena pranena Nedžmija nedjeljom ujutro je imala običaj peći paprike na žaru. Zaustavile su je i poznate riječi: iste one koje je ona na turskom izgovarala poluzatvorenih očiju prije nego što krene tražiti djecu s kojom se igrala skrivača.

* * *

Nedžmija se tek bila udala i odmah je ostala u drugom stanju. Još se nije stigla ni naviknuti na brak a već im je rodila sina, odmah potom i kćerku. Mehmet nije znao da će morati prekršiti zavjet koji je Nedžmiji dao u Kilkisu-Kilkišu da je nikada neće ostaviti samu. Dok je obilazio polje duž morske obale koje je pripadalo Tkaonici ćilima Hereke u kojoj je radio kao čuvar, nije mogao znati da je to njegov posljednji obilazak, da se nikada neće probuditi iz sna u koji je utonuo kad je došao kući u rane jutarnje sate nakon noćne dežure.

Da je znao, možda bi mu bilo žao što više nikada neće imati priliku da se ljuti na djecu koja se igraju skrivača u vrijeme kad bi trebali biti u kući na večeri.

* * *

“Rekao si da ćeš sporo voziti,” ljutnula se Meltem dok su prolazili kolima kroz Xanthi-Iskeču.

Ovoga puta su iz Istanbula krenuli kolima, putovat će do Athene-Atine, potom će trajektom ići do Kosa-Stankoja, odatle će preći u Bodrum i putujući prema sjeveru duž Egejske obali vratit će se u Istanbul.

Onur nije vozio brzo, ali od kako su se vjenčali, a pogotovo od kako je ostala u drugom stanju, Meltem se mnogo čega bojala. Onur je nije htio dodatno plašiti. Ni on nije volio brzo voziti putevima koje ne poznaje, mogao je krenuti u pogrešnom pravcu pa se vraćati.

Kao što je bilo baš taj put. Kad je vozač kola koja su dolazila iza njih na turskom zavikao “blesavi Stambolija”, Meltem je imala osjećaj da je u nekom gradu usred Anadolije. Taj joj je osjećaj izazvao osmijeh na licu.

* * *

Kad su je doveli pred Mustafu Kemala koji još nije bio Ataturk ali su ga već odavno svi držali Ocem Turaka, Nimet je počela plakati. Njen otac Ali bio je nekako smeten, pomislio je da će ga veliki vođa ukoriti zbog kćeri, pa se silno posramio.

Mustafa Kemal je upitao zašto njegova zemljakinja plače, Nimet je odgovorila da želi pohađati školu ali da joj otac to ne dopušta. Tečno je čitala iz novina koje su joj dali u ruke i time je pokazala da je odavno stekla pravo na upis u školu.

Mustafa Kemal je pozvao načelnika zaduženog za obrazovanje i rekao mu da upišu Nimet u drugi razred. Za to vrijeme svi su gledali u Alija, a Ali u vrhove svojih cipela koje je nosio na vjenčanju i još su bile dobre. Napravljene u Tesaloniki-Solunu.

* * *

Kiša je počela padati, ali oni su nastavili hodati. Ulice u Tesaloniki-Solunu mirisale su na kiši isto kao u Erenkoju u Istanbulu.

Kad su skrenuli iza jednoga ugla, činilo im se da su upali na kakav filmski set: kroz otvorena vrata jedne crkve dopirali su svjetlo i radost. U taj mah kraj njih prođe mlada u bijeloj haljini. Hitro se sa svojom pratnjom penjala uz stepenice prema ulazu u crkvu u kojoj ju je čekalo mnoštvo naroda.

Nakon stabla naranči s još neobranim plodovima koje se pred njima pojavilo nasred jedne ulice između stambenih zgrada u Kavali-Kavaleu, taj je prizor najviše usrećio Meltom na tom cijelom putovanju.

* * *

Dok je s brda gledala svjetla Tvornice ćilima dan nakon što je požar u zgarište pretvorio kuću, Nedžmija se prisjećala kako su Francuzi i Bugari spalili Solun, kako su grad poljevali benzinom iz zračnog balona. Mislila je, koje će to biti vrijeme kad će svojima sinu i kćerki to moći ispričati. I mislila je kako se od požara, u kojem je u jednom danu izgorio cijeli grad, sačuvala vila jednoga turskog bankara odmah pored zgrade Suda koja je izgorjela u plamenu.

* * *

Ovoga puta bilo ih je troje u kupeo Voza prijateljstva. Imali su i sina koji je tek bio počeo sricati riječi i na pitanje kako se zove odgovarao Kaaniko.

I on i Onur su sada spavali tiho hrčući. Oboje ih je umorio put u Solun.

I Meltem je bila umorna, ali se opirala snu. Čvrsto je odlučila da ovoga puta shvati kada i gdje voz promijeni pravac – da li se to zaita dogodi ili se samo putnicima tako čini.

 

Cem Akaş © Esra Ozdogan
Cem Akas iz Turske
Cem Akas, rođ. 1968. u Mannheimu / Njemačka, živi u Istanbulu / Turska; studirao je kemijsko inženjerstvo na Sveučilištu Bogazici u Istanbulu i političke znanosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku, promocija iz povijesti na Sveučilištu Bogazici; od 1992.-2004. Cem Akas radi u nakladnoj kući „Yapi Kredi Yayinlari, jednoj od najvećih nakladnih kuća u Turskoj, da bi 2005. osnovao vlastitu izdavačku grupu; slobodni autor (romani, pripovijetke i eseji); brojne objavljene knjige, nedavno: Guarding the State, politička znanost (Charleston, SC 2010.); 19, roman (Istanbul, 2009.); Gitmeyecekler icin Urbino, roman (Istanbul, 2007.); Izabrane pripovijetke (Öykü Seçkisi) (Istanbul, 2002.); Olgunluk Çağı Üçlemesi, roman (Istanbul, 2001.); u knjizi Unser Istanbul (Berlin, 2008.) pod naslovom Wo ist der Teppich na njemačkom je objavljena jedna pripovijetka Cema Akasa.

 

Eine Übersetzung von Christoph K. Neumann
Christoph K. Neumann, rođ. 1962., istraživao je i predavao na raznim institutima i Sveučilištu u Pragu i prije svega na Sveučilištu u Istanbulu. Danas je profesor turkologije na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Pored mnogobrojnih objavljenih znanstvenih radova iz kulturne i socijalne povijesti Osmanlijskog carstva objavio je između ostaloga Malu povijest Turske (zajedno s Klausom Kreiserom, Philipp Reclam jun. Stuttgart, 2. izdanje 2008.). Osim toga prevodi literaturu s turskog na njemački (izmeđun ostaloga Orhan Pamuk, Ahmet Hamdi Tanpınar i Şebnem İşigüzel).