Odvažnost sjećanja

O odvraćanju pogleda i o zainteresiranom pogledu
Balkan postupa s razlikama tolerantnije. I krvavije

Foto: Peter BusseFoto: Peter Busse

I onaj koji o Balkanu ništa ne zna, smatra da je u jedno siguran: tu je zavičaj netolerancije, etničkog nacionalizma i autizma malih država i državica. Ta dokazano je to u nedavnim događajima, kako se čini. Sve grijehe koje je nacionalizam u 19. i 20. stoljeću skrivio na zapadu kontinenta – imperijalno širenje, ugnjetavanje, progon i nasilnu asimilaciju manjina -, devedesetih godina na Balkanu je još jednom počinio. Stereotipne predodžbe, etnička mržnja, nacionalna politika sile i moći, koje smo mi nakon dva svjetska rata u Europskoj uniji konačno ostavili iza sebe, očito su se uspjele održati na ovom slabo razvijenom području i u zadnjih dvadeset godina, s tipičnim zakašnjenjem, još su se jednom pojavile i ostvarile.

Tko se temeljito i bez predrasuda pozabavi ovom regijom, steći će iskustva koja ne pristaju u ovu sliku. Nigdje u Europi, na primjer, ljudi u razgovoru sasvim normalno ne prelaze s jednog jezika na drugi kao na Balkanu. U nijednoj europskoj zemlji toliki dio stanovništva nema rođake u inozemstvu kao u Hrvatskoj. To nije samo posljedica bijega i progona. Gostoprimstvo prema strancima ovdje se s pravom naglašava i hvali. U selima i manjim gradovima regije između nacija i vjerskih zajednica i nakon rata još se njeguje kultura uzajamnog posjećivanja i čestitanja, prije svega prigodom religioznih blagdana, koja je, na primjer, između protestanata i katolika u Njemačkoj bila sasvim nepoznata. Čak i razmjena učenika, koja je nakon Drugog svjetskog rata trebala približiti Nijemce i Francuze, u Bosni ima puno dužu tradiciju: roditelji su već u 19. stoljeću svoju djecu na godinu dana davali u obitelji druge nacionalnosti da upoznaju njihove običaje i načine razmišljanja.

Sjecište svjetskih religija

Ako se uputimo na sjecište svjetskih religija kršćanstva i islama, naići ćemo manje na sraz i sudar kultura, a puno više na svojevrsni sinkretizam. U nekim dolinama Kosova i Makedonije sve do naših dana uobičajeno je djetetu dati jedno kršćansko i jedno muslimansko ime. Inkvizicije u čitavoj Istočnoj Europi nikada nije bilo. Gdje kulturne razlike toleranciju zaista iziskuju, tu je tolerancija i prisutna. U zemlji kakva je Srbija, koja je postala poznata kao epicentar etnonacionalizma, suživot s Romima, na primjer, bolje funkcionira nego u Češkoj ili Francuskoj. Čak je i na predizbornim skupovima ultranacionalističke Radikalne partije redovito nastupao i jedan predstavnik Roma, kojega je publika oduševljeno pozdravljala.

Ratovi devedesetih godina, međutim, stvarno su se dogodili i doista su se vodili između nacija, ne između različitih ideologija ili različitih klasa. Kako se to slaže sa spomenutom kulturalnom tolerancijom? Tko želi razumjeti ovo proturječje, trebao bi se vratiti na debatu o «multikulturalnosti», kakva je na Zapadu vođena 1980-ih godina. U SAD-u se razvio običaj da se na etničke i kulturalne ili čak rasne razlike po mogućnosti ne gleda, da ih se jednostavno zanemari. A onda je Kanađanin Charles Taylor, polazeći od iskustva u vlastitoj zemlji, počeo tražiti baš suprotno: Na to treba baš upraviti pogled. Nije ravnodušnost prema posebnostima drugih prava baza za suživot, smatrao je ovaj kanadski filozof, nego upravo njihovo priznanje. Respekt za koji bi sa svoga bližnjega najprije morali umjetno svući i skinuti njegove socijalne odnose, prema Tayloru ne može biti trajan i održiv.

Ovaj raskorak i razdor poznajemo iz svakodnevnog ophođenja s ljudima: Kako reagiramo na strano, primjerice na čovjeka koji nas iznenadi svojim izgledom? Skrenemo li pogled na stranu ili upravimo pogled na njega? Pitamo li čovjeka koji govori s lokalnim švapskim naglaskom, a ima azijatske crte lica, kako objasniti ovo prividno proturječje? Obraćamo li se invalidima i pitamo li ih suosjećajno kako im je i kako podnose svoju bol? Ili se ponašamo kao da invalidnost uopće ne primjećujemo?

Kako reagiramo na strance?

U svakodnevnom životu i susretu s ljudima odgovor će ovisiti o konkretnim okolnostima, o našem karakteru i o našoj senzibilnosti. Ali na apstraktnijem stupnju, na razini morala ili politike odluke koje općenito vrijede, ne mogu se zaobići i izbjeći. Na zapadu Europe tako se kroz stoljeća razvila kultura odvraćanja pogleda, na istoku naprotiv kultura zainteresiranog pogleda. One povratno djeluju na svakodnevno ophođenje s ljudima. Kako se na Istoku postupa i ophodi s drugim i drugačijim, na Zapadu to smatraju nespretnim, izravnim, ali i bez grča i srdačnim, dok se na Istoku zapadna apstrakcija o posebnosti sugovornika smatra doduše obzirnom i kultiviranom, ali i umjetnom i indolentnom.

Moralno se neobaziranje na razlike i odvraćanje pogleda od njih rado obrazlaže idealima revolucionarnog građanstva. Ali zapadna kultura odvraćanja pogleda i kult jednakosti ne potječu tek iz Francuske revolucije s njezinom parolom égalité i njezinim ljudskim pravima. Ta kultura i taj kult začeli su se već u apsolutizmu. «Kralj sunce» podjednako je obasjavao sve svoje podanike, neovisno o rodu i staležu. Već je u tome ležao jedan element jednakosti i omalovažavanja razlika, što su jakobinci samo doveli do kraja. Moderna državna uprava, kakva se počela stvarati u Francuskoj u 17. stoljeću, radila je s brojivim subjektima; posebnosti, na primjer posebna prava, bila su za nju pravi užas. Etničke i jezične razlike za nju nisu imale nikakvo značenje. Kralju je bilo svejedno na kojem jeziku njegovi podanici šute i ne smiju usta otvoriti.

U carstvima europskog Istoka apsolutizam se nikada nije probio i učvrstio. Otomansko carstvo, koje je preko 500 godina, sve do konca Prvog svjetskog rata, vladalo dobrim dijelom Balkana svoje podanike razlikovalo je po konfesiji i razliku je učinilo kriterijem za raspodjelu prava. Muslimani, Židovi i kršćani činili su zasebne vjerske nacije. Nisu uživali ista prava: kršćani su morali plaćati veće poreze nego muslimani i morali su biti prepoznatljivi, na primjer po odjeći. Ali i muslimani su bili podvrgnuti specifičnim zabranama, tako da je iznad sistema postojao dašak kolektivne jednakosti, slično kao kod primjene teze «separate-but-equal» američkih južnjaka. Podjela naroda na vjerske nacije bila je tehnika vladanja: podjarmljeni narodi zadržali su svoje autonomne strukture da one za Visoku Portu utjeruju poreze.

Dašak kolektivne jednakosti

Austrija, koja je zadobila drugu polovicu Balkana, nije doduše ostala netaknuta od europskog prosvjetiteljstva. Ali su Habsburgovci iz opravdanog straha od opasnosti jednakosti ustuknuli pred radikalnim moderniziranjem, kakvo je provedeno u Francuskoj ili u Prusiji Friedricha Velikog. Marija Terezija je uvela opću školsku obvezu, ali je inzistirala da nastava bude na materinskom jeziku pojedinog naroda. To se nama danas čini naprednim, ali je tada bilo konzervativno. Postojala je opasnost da se u narodu koji govori i piše njemački ili latinski stvori opasno obrazovano građanstvo. Ali ako su djeca u školi učila ukrajinski, slovenski ili rumunjski, Beč je mogao biti siguran da njihov horizont ne će nikad prijeći njihov uži životni krug. I austrijski posebni put bio je uvjetovan interesom održavanja vlasti. Koncept «podijeli pa vladaj» isplatio se kad je Bečki dvor 1848. upotrijebio Hrvate za razbijanje i pokoravanje mađarskih liberala. Da su se svi liberali u Carstvu osjećali kao pripadnici jedne jedine nacije, onda bi se bili ujedinili protiv cara.

U bogatijim, modernijim državama Zapada u 18. i 19. stoljeću vladale su tendencije ujednačavanja i asimiliranja etničkih i jezičnih razlika, ali ipak s ciljem da se stvarno stvori društvo jednakih pojedinaca. U carstvima Istoka naprotiv razlike su sustavno politizirane. Kasnije je nekoliko država iz regije pokušalo nadoknaditi zapadni put, na primjer Rumunjska poslije 1920., kad je najednom postala višenacionalna država ili Jugoslavija nakon 1929. Ali pokušaji su došli prekasno. Turska, koja nikad nije napustila put čiste nacije građana, još i danas se bori s rezultatom. Tri zemlje u Jugoistočnoj Europi koje su nastojale slijediti francuski uzor (Rumunjska, Grčka, Turska) nisu mogle niti htjele, za razliku od uzora Francuske, nepriznavanje kulturalnih manjina nadoknaditi i izjednačiti respektom prema individuumu. Pretvarale su se da odvraćaju pogled i ne gledaju, ali u stvari točno se gledalo i promatralo, ne da se manjine izjednače s većinom, nego da ih se ciljano oslabi i obezvrijedi.

Nijedna država u Europi nije politiziranje razlika tako daleko dotjerala kao komunistička Jugoslavija; zemlja nije propala zbog pretjeranog izjednačavanja, nego zbog njegove suprotnosti. Kvotiranje svih životnih područja učinilo je nekadašnje vjerske nacije de facto konkurirajućim strankama, koje su doduše u propisanom sistemu etničke ravnoteže svoje interese stalno morale zajednički filigranski tarirati. Kad je ova ograda prvim općim izborima i uvođenjem načela većine otpala, nacionalne stranke stajale su u svemu jedna protiv druge. A jer nacije imaju samo goli interes i nikakvu «stvar» oko koje se mogu svađati, nakon kratkog vremena preostao je samo rat.

Strani posjetitelji Balkana stalno su napominjali da njima razlike oko kojih se tako krvavo bori uopće ne izgledaju tako velike. Razlike stvarno i nisu tako velike. Kad «nacije» jednom dođu u konkurenciju, ne moraju više svoju egzistenciju dokazivati njegovanjem kulturalnih razlika. Da politički jedna prema drugoj stoje u konkurenciji, to ih već dovoljno razdvaja. Na koncu se ne radi o različitosti u ovom sistemu, koji se potpuno bazira na različitosti, nego još samo o identitetu. Dovoljno je da je drugi samo drugi. Kod natječaja moram se najviše bojati onog natjecatelja koji mi je najsličniji. Neprijateljstvo i kulturalna blizina itekako idu jedno s drugim, a tolerancija ne dokida konkurenciju. Kad se između 1992. i 1995. u Bosni međusobno prije svega nisu borili katolički Hrvati, nisu pravoslavni Srbi i nisu muslimanski Bošnjaci, nisu odlučivali o svojim različitostima, nego su se borili za svoj goli interes.

Radi se o identitetu, ne o različitosti

Tko ima osjećaj za to, može još osjetiti specifičan duh tolerancije i respekta pred kulturalnim razlikama na Balkanu i nakon ratnih godina. Ali tko vjeruje da ovaj duh štiti od rata, opovrgnut je. Silne akcije poučavanja o multinacionalnom razumijevanju koje su bezbrojne zapadne zaklade i nevladine udruge nakon ratova priuštile grupama i zajednicama na Balkanu dobronamjerne su i zasigurno nisu štetne, iako se smijemo zapitati, tko bi zapravo trebao sjediti za pultom, a tko u školskoj klupi. Ali kao prevencija rata napor je u svakom slučaju pogrješna investicija.

Danas konflikti više nisu virulentni. Od multikulturalnih imperija nastale su nacionalne države, od etničkih frakcija nastale su ili nastaju nacije u zapadnom, građanskom smislu.Što se sačuvalo iz vremena višenacionalnih država, to su hijerarhije prestiža i one još i danas pothranjuju resantimanima svaki konflikt. Hijerarhije u nacionalnom prestižu poznajemo i iz Zapadne Europe: one nastaju na temelju obrazovanja i bogatstva u jednoj naciji; tako je između kultivirane Francuske i imućne Njemačke dugo vremena postojala pat situacija.

Na Balkanu i u Srednjoj Europi kriteriji nisu građanskog nego feudalnog podrijetla. Na vrhu su «državotvorne» nacije. To za vrijeme višenacionalnih carstava nisu bili samo(austrijski) Nijemci i Turci, nego uskoro također i Srbi i Grci, koji su već rano u 19. stoljeću i internacionalno zapaženim oslobodilačkim ratovima postali nositelji samostalnih država. Premda se stupnjem obrazovanja i bogatstvom ne može mjeriti s nijednom zapadnom zemljom, Turska kao upraviteljica ostavštine imperija još i danas uživa na Balkanu ne samo kod muslimana velik ugled.

Ponosni, slobodni sokol

Na drugom mjestu slijede «povijesne nacije». Pod tim su se imenom u Habsburškoj monarhiji podrazumijevale nacije s vlastitim plemstvom, nekoć nositeljem državnosti, koje su tek kasnije, ali tada s definiranim «povijesnim» pravima, došle pod carsku krunu. Prije svih drugih to je vrijedilo za Mađare, koji su na koncu s Habsburgom bili povezani još samo osobom cara. «Povijesne nacije» sa «starim» (i naravno prijepornim) pravicama bili su također i Česi i Hrvati, u Otomanskom carstvu također i Grci, Srbi, Crnogorci i Rumunji. Dno hijerarhije na koncu činili su «nepovijesni narodi», kako ih je Hegel nazvao: grupe koje na okupu nije održavala nikakva carska i državna povijest, nego samo jezik i običaji i možda religija te ovaj ili onaj nacionalni mit. U njih su se ubrajali Slovenci i Slovaci, bosanski muslimani, Bugari i Albanci. Da u Sloveniji bruto domaći proizvod po glavi stanovnika iznosi dvostruko više nego u Hrvatskoj, ne umanjuje u Zagrebu osjećaj premoći: za svjesne Hrvate susjedi su samo narod malih seljaka koji se obogatio. I bojažljivi respekt i strah koji se posvuda u regiji pokazuje prema Srbima nije nastao tek u zadnjem ratu. Srbija je čitavo stoljeće za sve Slavene u Habsburškom carstvu bila ponosan, slobodan sokol – rado bi učinili isto što i on kad bi se samo usudili.

Da nove nacije u Jugoistočnoj Europi jednog dana žele ponoviti i nadoknaditi konflikte zapadnoeuropskih nacija iz vremena imperijalizma, ne moramo se bojati. U svojim ratovima podjele i razdruživanja htjeli su samo iskoristiti jedan prokušani princip organizacije države, nacionalni princip. Sad to imaju. Neprijateljstvo i predrasude time su postali suvišni; ogorčenost nakon iskustava posljednjeg rata bit će prevladana najkasnije nakon jedne generacije. Sasvim protiv predrasude koja o njima vlada balkanske nacije doista ne njeguju jedne o drugima tako izražene stereotipe kao što to čine zapadne nacije. I današnjim Nijemcima često je već dovoljna naslijeđena ili slučajna predrasuda, poduprta možda površnim doživljajem na odmoru, da sve Francuze proglase «arogantnim» ili «umišljenim». Na Balkanu se tako nešto ni u ratu nije čulo. Tamo ljudi ipak bolje poznaju jedni druge.

Norbert Mappes-Niediek, rođen 1953., radi od početka 1990-ih godina kao slobodan dopisnik za jugoistočnu Europu za brojne njemačke medije, između ostaloga i za tako ugledne kao što su „Die Zeit“ i „Deutschlandfunk“.