Smelost sećanja

PČELA

  • Na turskom
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.
  • Die Wespe, Müge İplikçi
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Kratka priča turskog autora Mige Iplikči, na bosanski jezik prevela Kerima Filan.

Tiho je rekla: “Ah, sine moj, jedan običan ubod pčele!”

Sjedila je i čekala. Rukom je prešla preko čela djeteta koje je od jučer neprestano gorjelo, nikako da mu se smanji temperatura. Već nekoliko sati nosila je na leđima svoje dijete, to vruće breme. Njeno krhko tijelo izdržalo je evo ovoliko. Nije imala snage nastaviti putovanje. Da je barem blizu to odredište! Duboko u duši žena je osjetila tu želju. Bila je umorna, do iznemoglosti umorna, i sama je bila tek kost i koža. A još to breme na leđima! Jedva je nosila samu sebe a kamoli još i dijete. Sada više ne može dalje. Morala se malo odmoriti. Morala je čekati. Barem dok dječak smogne snage da se osovi na noge. U sjeni omanjeg orahova drveta na augustovskoj vrućini gledala je dječakovo tijelo obhrvano vatrom. Do ušiju su joj dopirali nekakvi zvukovi. Bili su to zrikavci. Nena je htjela ostati s njima. Žena joj je rekla da ne ostaje, neka ide, stići će ih oni čim se malo odmore ovdje. Nena je bila dobra kao i uvijek. Starica koja zna da je zaštiti i odmijeni. Uvijek je bila takva. Dobra duša. Nena zlatnoga srca. Koje se topilo pred ženom. Koje je ženu gušilo i pritiskalo. Sve više kako su ih njihovi najbliži napuštali, kako su, jedna za drugom, pristizale vijesti o smrtima i žalostima, kako ih je ostajalo manje u kući. Prema ženi se odnosila kao majka a ne kao svekrva, kao prijateljica a ne kao starija žena, kao neko njen najbliži a ne kao muževljeva majka. Obasipala ju je dobrotom, stalno i u svakom poslu. Ali, za ženu je ta nenina plemenitost postala tamnica, ropstvo, bijeda. Kuhanje hrane, održavanje posteljine, odgajanje djece, uređivanje kuće, sve je radila nena. S ljubavlju, s milošću, s razumijevanjem, s dobrom namjerom. A ženi je trebalo života više nego sve te pažnje. Oduzet joj je zrak koji je udisala skupa sa svojim mužem, smrt je odveć rano ugasila porodični život, izgubile su se nade, nestali su snovi. Svekrvina pažnja padala joj je kao nekakav višak na sve to, pritiskala joj je grudi, nije joj dala disati. Tek je bila na pragu tridesete a činilo joj se da je potrošila život. Nakon toliko nesreća koje joj je sudbina priredila osjećala je ponekad čudnu želju za nedaćom. Stidjela se tog osjećaja ali ga nije mogla istisnuti iz srca. Duboko je uzdahnula. Ramena joj se podigoše, potom spustiše.

Dječak je stenjao od boli koja mu je probadala tijelo. Žena ponovo tiho izgovori: “Ah, sine moj, ah!” Vručica se još jednom vratila u to dječije tijelo. Žena ovlaži dlan vodom iz boce i pređe njime preko dječakova čela koje je plamtjelo. Bilo je toliko vruće da je koža odmah upila vlagu. Ženin dlan je ostao suh. Ta ista ruka je prolazila kroz dječakovu kosu i pjevušila mu uspavanke na gornjem katu njihove kuće u Jedrenama pri čađavom svjetlu petrolejke koje je razbijalo tamu noći. “Ah, sine moj!”

Dječak je majčin glas čuo u sjećanju koje nije bilo živo nego pritisnuto tjeskobom zbog putovanja koje je već danima trajalo. Kao da je majku vidio kroz dim što se izdizao s

kućnog ognjišta. Vidio je gurabije “kavala” tek izvađene iz pečnice. I sada zaslađuju taj blago zamagljeni prizor. Ta izmaglica je tanahno treperenje u zraku šećera u prahu koji se nanosi na gurabije. Ili brašna i šećera u trenutku kad im se doda maslo. Dječakovo je tijelo drhtalo dok je duboko i ubrzano disao. Već neko vrijeme je tako disao. Žena grubo odgurnu mrave što su se našli na ćilimku na kojem je dječak ležao i penjali se na njegove bose noge modro-sive boje. Hitrinom pokreta je neke mrave i zgnječila. Ljutila se na ta mala stvorenja što ne znaju da im ondje nije mjesto. Još jasnije se ukazaše modre žile na njenom mršavom vratu. “Samo ste vi nedostajali,” reče.

Umorna, spora povorka laganim se koracima kretala ispred njih kao što se lagano kreću sjene kržljavih stabala što se ogledaju na površini Marice. Na desetine ljudi – djece, staraca, ranjenika. Umorni, spori, jedva se kreću. Poneko bi joj doviknuo: “Kćeri, možemo li vam pomoći?” Neka su joj lica bila poznata; ljudi s kojima su skupa došli u Jedrene iz Dimetoke, čak iz Sofulua kad je ona bila tek udana mlada. Susjedi i rodbina. “Dimetoka,” uzdahnula je. “U ono vrijeme sve su djevojke iz Dimetoke bile vitke kao breze.”

Tada nije imala ovo gušenje u grudima koje joj sada ne da disati. Tada su dani i noći bili kao hladna voda koja u čovjeka unosi svježinu. Tada je ona bila mlada koja svojom svježinom ljudima upućuje samo osmijehe. Mlada koja je hitala pružiti pomoć svakome, koja nikada ne staje, koja je sav kućni teret uzimala na svoj vrat kao da ogrće ukrasnu krznenu stolu. Ništa joj nije bilo teško. To je bilo prije onoga doba kad su čete počele opkoljavati njihove kuće. Prije onih nepoznatih glasova koji su parali noć pozivajući mlade muškarce da izađu iz kuća. Prije nego što su komad po komad zlata predavali u noć da bi tako otkupili malo mira. Dok nije nestalo zlata. A nakon toga? Nastupila je tuga.

Put iz Dimetoke do Jedrena prošli su s tom tugom u sebi. Imali su je u srcu i kad su napuštali Dimetoku. Na svakom koraku se osjećalo da će svakoga časa planuti Balkanski rat. Teško je bilo to živjeti. U svakom je selu vladalo nasilje, iz dana u dan sve veće. Nasilje čovjeka prema čovjeku, vjere prema vjeri, naroda prema narodu. Metež iz kojega niko nije mogao izaći kao pobjednik. Ali, strijela je jedanpu odapeta. U to je vrijeme svaki čovjek u Zapadnoj Trakiji patio. Pritisci na njih postajali su sve jači. Niko više nije imao ni vremena, a ni snage da misli ko jest a ko nije u pravu.

Putujući iz Dimetoke u Jedrene žena se sjetila prošlogodišnje svadbe. Zaplakala je. S njom je bio njen muž Hasan, njena ljubav iz djetinjstva, sin njihovih susjeda. “Nemoj se brinuti,” rekao joj je. “Imat ćemo kuću u Jedrenama, počet ćemo iz početka.”

Jesu li u Jedrenama doista stekli kuću?

Nisu.

Za ženu kuća više nije imala isto značenje. Kuća je bila ona građevine iz koje su izašli jedne noći i više se nikada u nju nisu vratili.

Kuća je sada bila mjesto na kojem je pri svakome koraku i pri svakome dahu trošila svoju prošlost u samoj sebi, u kojoj je živjela nastojeći zaboraviti, u kojoj je šutjela nastojeći živjeti. Kuća je za nju sada značila sve izgubiti i sebe izgubiti. I nastaviti živjeti sa stalnim osjećajem gubitka. S bolom što ne može zaboraviti prošlost. Jer… Sjećala je se. I kad se sjećala bijede, ona je bila tu. U glavi joj neke nove riječi. Ili su se samo njoj činile novima. Značenja nemaju. A nisu ga ni u prošlosti imale. “Otići” je u novom značenju značilo prekoračiti prag one stare kuće; “pasti” je u novom značenju značilo pasti u ledeni bunar u bašči one kuće, “zaključati se” u novom je značenju značilo zaključati se u potkrovlju stare kuće. Sadašnji život vodila je bez kuće ali s kućom. Kuća je za nju značila vilu. Vilu u Dimetoki. Drvene stepenice koje škripe, miris vlage, rezbarijom ukrašeni strop, čardak na gornjem katu, susjedna kuća koja se vidi s čardaka, jutra kad su se otvarale sve sobe i jedna u drugu prenosile svjetlost. I noći… i pjesme… Koje su se u kući mogle ćuti i danju i noću.

Usred grada ima bunar
Kakav bunar, lijep bunar
Cure iz Dimetoke sve kao breze
Zasvirajmo, poigrajmo.

Deset godina života joj je uzelo preseljenje dušom iz Dimetoke u Jedrene. Pretvorilo ju je u šutljivu ženu uvijek pogete glave.

Za to je vrijeme rodila djecu, jedno, drugo treće. Osjetila je ljepotu majčinstva. To ju je malo promijenilo. Došao je Balkanski rat, potom bitka na Dardanelima. S ratovima je došao kraj i ovim malim radostima. “Ako zemlja znači suze, onda mi ni ona ne treba,” govorila je. Tada bi poželjela zaboraviti sve, baš sve. A tek kad je izgubila Hasana ubrzo nakon što je rodila mlađu kćer. A tek kad je izgubila sina. Hasana i svoga mlađega sina predala je groznici, paklu kolere. Ljubav je pokopala u zemlju, a to nije dobro. Nakon te dvije desile su se i druge smrti, sve jedna za drugom. U Jedrenama je pokopala najprije majku, potom oca, potom svekra. Osjećala je da tom gradu pripada skupa s njegovim mrtvima a ne sa živima. Koliko je samo puta poželjela umrijeti, svaki put joj je svekrva pomogla da se oslobodi tog teškog osjećaja. Ta dobra žena! Žena koja je govorila: “Majke koje su izgubile dijete mogu razumjeti jedna drugu.” Ta žena, oličenje blagosti i dobrote govorila je: “Ti si od sada moja rođena kći a ne snaha, ti si moja najrođenija.” Starica koja joj je pomogla da ne izgubi razum.

Evo ih sada još jednom skupa na putu. Više su bile nemoćne nego zabrinute, i više bespomoćne nego srdite. Ovoga puta idu prema Istanbulu. A odatle u neki napoznati kutak Anadolije. Znale su dobro tu priču o iseljavanju. Ta je priča sada kolala kroz

njihove vene. Bila je prisutna u njima jednako koliko i njihovo ime, koliko i njihove duše. S ovom su selidbom sva svoja sjećanja ostavile za sobom da se nijednom ne osvrnu na njih. Sjećanja su ostala u pepelu.

Je li žena mogla još jednom početi iz početka?

S njom su u budućnost išli ovaj dječačić što stenje na njenom krilu, djevojčica i hroma starica. One su već bile dva-tri kilometra ispred njih dvoje. Da… i nešto pokućstva koliko je starica mogla ponijeti.

Bolje bi bilo reći da su puzali prema budućnosti.

Sve joj je prolazilo ispred očiju. Kuća obojena u plavo u Dimetoki, drvena trokatnica u Jedrenama, radosti praćene sjetom, radosti zasjenjene tugom. Tijela koja su se kretala prema budućnosti. Ili možda leševi?

Žena je praznim pogledom pratila kretanje ljudi koji su prolazili ispred nje.

Poneko bi joj se obratio oslovljavajući je imenom.

Bedrija!

Bedrija svima odgovara istim riječima: “Prije dva dana je dječaka u polju ubola pčela. Ima groznicu.”

A ne može pčelinji ubod izazvati toliku vatru kod djeteta.

Ljudi su se nudili da ponesu na leđima dječaka, neki su joj govorili da ga stave na leđa njihova mršava konja.

Bedrija je znala da iseljavanje znači odlazak u nepoznato i to sa svakim korakom koji čovjek napravi na tom putu. Jedino što se na taj put može ponijeti to je neki sitni komad pokućstva, uspomene i pokoja slomljena nada. I to je sve. Niko nikome na tom putu ne može pomoći. Ni za što i ni za koga više nema mjesta. Slobodno mjesto na tom putu je nezamisliv luksuz, san koji se ne može dosanjati. Zato je morala čekati. Morala je čekati da se vatra povuće, da prestane groznica. Ali dječakovo tijelo se sve više grčilo, svjetlost u njegovim očima bila je sve slabija. Bedrija je znala da je to nestajanje, ona je to znala ali nije htjela postati svjesna toga. S tim nije mogla naprijed.

Nije mogla.

Uputila je dovu Bogu:

“Ili ga izliječi, ili mi pomozi da ga ne ostavim ovdje.”

Jer tada bi Bedrija otišla u nekom drugom pravcu, ma koji to pravac bio. Djevojčica je bila s nenom koja bi se brinula o njoj.

Dječak je ponovo sebe vidio na polju pod pšenicom na kojem ga je ubola pčela. Ništa ga nije boljelo, ničega se nije plašio. Gledao je da li je više žuto klasje ili njegova kosa, i nije mogao zaključiti. Ležali su čas na desnoj čas na lijevoj strani prateći pravac iz kojega je

puhao vjetar. Onda je osjetio da mu vjetar puše u leđa. Počeo je trčati. Trčao je, trčao, trčao. Sve do samostana. Do prekrasnog vodoskoka usred samostana. Dječak je zasigurno bio na početku sna koji dugo traje. Žubor vode miješao se sa svježinom dvorišta. U vodi je odzvanjao najčistiji glas iz njegova djetinjstva. Potom onaj dragi majčin glas, malo promuknut. Onaj dragi majčin glas kojim je pjevala ispunjavajući i opčinjavajući kuću pjesmom. Glas koji je u toj kući uvijek značio život.

Usred grada ima vrelo
Kakvo vrelo, lijepo vrelo
Cure iz Dimetoke sve kao med
Zasvirajmo, poigrajmo.

Usred grada ima česma
Kakva česma, lijepa česma
Cure iz Dimetoke sve kao pjesma
Zasvirajmo, poigrajmo.

Usred grada ima bunar
Kakav bunar, lijep bunar
Cure iz Dimetoke sve kao breze
Zasvirajmo, poigrajmo.

Žena je gledala u dječakove oči, a dječak nekamo neodređeno. Njegov pogled nije pratio pokret majčine ruke. Dobro je poznavala taj pogled.

Boja tih očiju, ta svijetlo smeđa boja očiju sada je imala crven sjaj. To su se presijavale kapi rose u njima. Nakupljale su se u očnim dupljama koje je poznavala od trena kad su došle na ovaj svijet do ovoga trenutka sada. Dječakove su čak i očne duplje bile iste kao očeve. Crne trepavice i njihove iskre koje obasipaju očne kapke. To su trepavice ukrašavale zvijezde koje su se ogledale u dječakovim očima:

“Ah sine, ah!”

Odjednom se stresla. Ma ne, to se ona prevarila. Jer bila je pčela, pčela ga je ubola. Ali… Šta je jedan ubod pčele!

Još je dug put pred njima. Moraju stići djevojčicu i nenu, moraju još svašta ispričati jedne drugima.

Pogledala je dječakove oči.
Potom je pogledala u nebo.
Pogledala je ljude što su prolazili ispred nje.
Dječakovim je očima pogledala svijet.

U tim očima nije bilo odraza blistavog dana, kao što ga nije bilo ni u očima njenoga Hasana i njihovog mlađeg sina koji ih je napustio poslije oca; u tim očima nije bilo izraza kao što ga nema kod onih na samtrnoj postelji.

 

© Muhsin Akgun
Mige Iplikči iz Turske
Müge İplikçi (Mige Iplikči), rođ. 1966. u Istanbulu / Turska, gde i živi; studirala anglistiku na Univerzitetu u Istanbulu i na Državnom univerzitetu Ohajo, a magistrirala je na Univerzitetu u Istanbulu sa radom „Popularna kultura i žene“; Müge İplikçi je predavačica na Fakultetu za mediologiju Univerziteta Bilgi u Istanbulu; spisateljica; veliki broj objavljenih knjiga, najnoviji naslovi: Kısa Ömürlü Açelyalar, pripovetka, (İstanbul 2009); Kafdağı, roman, (İstanbul 2008); Gelaciyen Bajare Nu - Yeni Kent Dedikoduları, izabrane pripovetke, (Diyarbakir 2007); Cemre, roman, (İstanbul 2006); Kül ve Kel, roman, (İstanbul 2004); Transit Yolcular, novela, (İstanbul 2002); njena dela prevedena su na više jezika; za svoje dosadašnje književno delo dobila je nagrade „Yaşar Nabi Nayır“ i „Haldun Taner Kısa“.

 

Eine Übersetzung von Monika Demirel
Monika Demirel, rođ. 1960. u Vizbadenu / Nemačka; studirala pisano i usmeno prevođenje u Hajdelbergu (španski i engleski, 1981-87); najpre je nekoliko godina boravila u inostranstvu gde je radila u turizmu, kao nastavnica nemačkog kao stranog jezika i prevodila brojne stručne tekstove; od 1999. je slobodni književni prevodilac sa turskog na nemački: prevodila je Oju Bajdara, Gultena Dajoglua, Kemala Ezera; brojne eseje, kratke priče i bedekere drugih autora. Monika Demirel od 1993. živi u Turskoj.