Smelost sećanja

Domovina

Izbor iz poezije Tatjane Gromače, pesnikinje iz Istre.

Domovina

Prljava cesta, prazni opljačkani stanovi, sirotinja i lopovi, tiha samoubojstva.

Bolesti, nečista porijekla i neispravna razmišljanja, pritiskanja i sabijanja,

bljuvotine na cesti, rupe, izbočenja, prljavština, debeli kondukteri širokih

vratova, grubost, neprijaznost, podčinjenost i prezrenost, gnušanje.

Odbačenost, neprijaznost, nekultura, nepraktičnost, neefikasnost.

Tlačiti, poniziti, usmrtiti, uništiti drugačije.

Laž i poslušnost.

Mrtvilo, poslušnost.

 

Demoni

Demoni obitelji, najstrašniji, mračni demoni.

U vrijeme bijelog Božića.

Strahovi, strahovi od demona obitelji, mržnja spram korijena, mržnja spram vlastite krvi, spram plemena.

Noćna svjetiljka koja se razbija, madrac pun krvi, drveni krevet rastavljen na komade sada je nalik lijesu, i čeka.

 

Sretne ubojice

Kristalno jasna noć, putovanje automobilom.

Ledena noć, koja ljubi hladnoću i inje.

Otišli smo iz kuće koja gori, ostavili blistavi, vižljasti plamen.

Rasvijetljeno je i vedro zvjezdano nebo.

 

Idealan oblik egzistencije

Čučnuti, sagnuti se. Biti manji nego što jesi.

Hodati zemljom kao isposnik, kao prosjak,

lišen svakog obilježja, prtljage.

Biti nevidljiv. Puzati zapomagajući, da!

Ne privlačiti pažnju na sebe.

Ne zauzimati prostor, ne smetati drugim životinjama.

Sabiti se u jedan kut bez vidljivijih znakova života.

 

Mi

Oni bi voljeli ispovijed

Samo ispovijed i grizodušje

i kada dobiju gorčinu i bol

kao da su nakratko primireni.

Sjedim pored prozora na drvenoj klupi

pronađenoj u skladištu starog namještaja.

Netko bi zacijelo i zbog nje mogao biti zavidan?

Pored nogu granje lovora i ružmarina

ubranog za nedjeljne šetnje pored mora

na mjestu na kojem je čovjek zaspao u automobilu.

Možda je ležao mrtav?

Sati i minute prebrzo lete.

Samo se još galebovi sporo uvijaju nebom

pomamno raširenih krila.

Nagovješćuju kataklizmu

bolest, glad, siromaštvo i smrt.

Tome se ipak valja radovati.

 

Zimska razglednica

Zimska razglednica.

Tako se zove novela koju ću napisati.

Otići ću tamo, provesti nedjelju, dvije u tom gradu.

Zimi, dakako.

Sve će biti pod snijegom.

Niske, trošne kuće,

ulice i mostovi.

Rijeke će biti zaleđene.

Tek ponegdje, rupe u ledu koje su izbušili ribiči

pecajući uz obalu.

Dva ribiča u čamcu

jedan drugome okrenuti leđima.

Stavit će lim na drveno dno

zapaliti vatru da bi se ugrijali.

Kukuruzišta prekrivena snijegom.

Oštri komadi kukuruznih stapki

provirivati će iz zamrznute zemlje.

Prazna dvorišta.

Nisko, grmoliko drveće.

U sumrak,

svjetlo će se paliti na dnu gradskoga parka,

u žutoj kući, iza zlatnog paviljona.

Napuštene seoske ceste.

Poneki hrabri biciklist.

Male kuće u daljini, polja u snijegu.

Starice u maramama.

Ravnica.

Ljepljiva ugoda melankolije.

Drvene bandere.

Slabo, tinjavo svjetlo.

Lavež pasa iz daljine.

Mrak.

 

Tamo

Tamo još uvijek stoje

male kućice s napuklim prozorima.

Daske čavlima zakucane

na mjestima gdje su stajala vrata.

Tuberkulozni haustori.

Dvorišne zgrade s rustikalno izrađenim

balkonskim ogradama

pod kojima se okupljaju mačke.

Čekam ženu u crvenom negližeu

da se pojavi i donese im kruh umočen u mlijeko

kako je činila

godinama ranije.

Opsuje i nestane u dvorišnom zahodu.

Kolodvorska ulica ista je

kao i u vrijeme kada ju je slikao Milan Steiner.

Židovska crkva je tu,

iza parka,

nasuprot kavane gdje je bačena bomba.

U podrumskim stanovima

tiho gasnu svjetla.

Kuće izbjeglih, ubijenih, nestalih

zrače avetinjski prazno.

Prošao je još jedan rat,

a njegovi najveći plaćenici i sluge

i danas su oni kojima se pognuti klanjamo.

 

Miris humusa

Poslije putovanja

kao poslije bluda.

S prazninom i

grižnjom savjesti.

Ponovno na vlastitom tlu

gdje počinju nerazumijevanja i neskladnosti.

Bol kao kukavičje gnijezdo ispleteno u grudima.

Miris rodnog humusa – topao i vlažan,

erotičan poput mirisa krvi.

Nošena iracionalnošću i strašću,

osamljenostima i zabludama

kao rijetkim konstantama

postojanja.

 

Krakow 1989.

Mogu pretpostaviti da je ta sljubljenost bila uzrokovana arhitekturom.

Vjetrom oko dvorca Wawel.

Pasažom iz kojeg je kuljao hladni dah prošlosti.

Redovima ljudi što čekaju votku…

Što se zaista dogodilo sa mnom i Poljskom?

Kupila sam jantarni prsten prevelik za moju neiskusnu ruku,

kožni kaput od žene s ulice.

Jedan mi je neznani Poljak poklonio ljubičice

nakon što je krotko klečao u katedrali.

Sve sam smatrala znamenom, sve.

Sve vrijednim čuvanja.

I osušene ljubice stajale su u ladici godinama.

Danas znam da treba bacati stvari.

Ne žaliti previše ni za čim, očvrsnuti srce.

O Krakowu ne snatriti.

 

Nova Gradiška, Okučani, Novska

Nova Gradiška, Okučani, Novska.

Nesreća rata koji je protutnjao.

Još je tamo, njegovo je prisustvo intenzivno.

Kuće nanizane uz cestu stravično prazne.

Ljudsko lice na prozoru, zabavljeno kućanskim poslovima.

Jedno dijete, majka donosi kolač.

Kuće izrešetane gelerima.

Kuće s ogromnim rupama od granata.

Najloni poput paukove mreže razapeti preko rupa.

 

Djetinjstvo

Jetka jutra s tvorničkim dimnjacima,

baklje rafinerije iz kojih plamte strah i uzbuđenje.

Miris rijeke i žar koprive,

pjenasti klobuci maslačka,

prvi grijesi najranijeg djetinjstva…

Kravar što bičem udara stado,

dimnjačar što iz dimnjaka viri.

Jato vrana u krošnjama šljivika.

Teška hrđa teretnih brodova

ljuljačka ispod debelog oraha.

 

Noć u crnoj šumi

Sunce je već pokraj šume

crne kao ugljen.

Močvara, propupale vrbe.

Kuća ulubljenog krova

razbijenih prozora.

Prelijevaju se prostori,

rijeke.

Nekoliko sam država promijenila ovih dana.

Toliko je ljudi prostrujalo kroz moj život.

Jesam li ih sve stigla dovoljno povrijediti

da me pamte još neko vrijeme po zlu?

Skladišta dasaka, ciglane, nekadašnji hambari municije.

Bila sam zlurada,

bez dovoljno samokontrole.

U neformalnom sam društvu, naizmjence

izgovarala suvišne riječi o drugima.

Isprazno blebetanje najveći je zločin intelektualaca

dvadesetog stoljeća,

zapisao je Czeslaw Milosz.

Sunce zalazi iza crne šume.

Kuće kao sitne kiparske legure,

rasute podno zelenog brijega.

Ismijati će me

zlobniji od mene

zbog idealizma i istinoljubivosti.

Ne mogu opstati u svijetu

u kojem mi netko treba stajati iza leđa.

Rijeka nosi trulo granje,

brežuljci se valovito prelijevaju zemljom.

Svečani niz drveća na obroncima.

 

© Radenko Vadanjel
Tatjana Gromača iz Hrvatske
Tatjana Gromača, rođ. 1971. u Sisku / Hrvatska, živi u centralnoj Istri i Puli; studirala Uporednu književnost i filozofiju u Zagrebu (diplomirala 1995); godinama pisala književne reportaže, recenzije i novinske tekstove o temama iz kulture za čuveni nedeljnik „Feral Tribune“, koji je u međuvremenu ukinut; od 2008. godine je kolumnistkinja kulturne rubrike i reporterka dnevnih novina „Novi list“; slobodna spisateljica (lirika, proza i eseji); brojne objavljene knjige, najnoviji naslovi: Bijele vrane – priče iz Istre, zbirka dokumentarne proze, (Zagreb 2005); Crnac, kratki roman, (Zagreb 2004); Nešto nije u redu?, zbirka pesama, (Zagreb 2000), na nemačkom je objavljen izbor tekstova pod naslovom Stimmt was nicht? (Nešto nije u redu?) u ediciji Thanhäuser; 2001. godine za tu zbirku nagrađena je stipendijom Akademije umetnosti u Berlinu.

 

Eine Übersetzung von Fabjan Hafner
Fabjan Hafner, rođ. 1966. u Klagenfurtu/Austrija; studirao der nemačku filologiju i slavistiku (slovenački) u Gracu i Klagenfurtu/Austrija (1984-92), magistrirao i doktorirao; objavljuje na oba jezika koji su u upotrebi u Koruškoj (nemački i slovenački), književni prevodilac sa slovenačkog, hrvatskog i srpskog na nemački; teoretičar književnosti, izdavač; od 1998. saradnik Instituta Robert Muzil za istraživanje književnosti na Univerzitetu u Klagenfurtu; 32 prevoda knjiga, pretežno lirike (Kajetan Kovič, Maruša Krese, Ana Ristović, Tomaž Šalamun, Maja Vidmar, Dane Zajc, Uroš Zupan); Naučna nagrada Austrijskog društva za germanistiku 2006; Prevodilačka nagrada Petrarka (1990), Austrijska državna nagrada za književni prevod (2006), Nagrada za evropsku poeziju grada Minstera (2007).