Smelost sećanja

Žuta bilježnica

  • Na rumusnkom
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.
  • Das gelbe Heft, Filip Florian
    Sie benötigen den Flashplayer, um dieses MP3 zu hören.

Pripovetka rumunskog autora Filipa Florijana, na hrvatski preveo Mate Maraš.

Moje pamćenje polako hrđa i dobro je tako. Još je dobro. Ne prepuštam se drugim uspomenama, ne ovisim o njima, ali, kao što liječnici to prešućuju svaki dan, pošteđen sam barem lecitina. Zbog hladne kiše, koja nikada ne prestaje, i nikada ne biva jača, koljena me potmulo bole kao da mi žele pokazati kakva je sudbina zahrđalih stvari općenito. Pa pišem, što da radim, pišem, i više ne upotrebljavam kremu, ne uzimam četvrtu pilulu i ne prelazim preko američkog bombardiranja. Mislim na strahotu koja je zadesila Bukurešt, toliko, ponajprije zato što kraj sebe imam čašu i vrč čaja. Svoga omiljenog čaja. Od majčine dušice. Nezaslađenog.

Bilo kako bilo, uostalom, u pameti mi je najjasnije zujanje. Strašno zujanje, mahnito, kao da su mi tisuće pčela ušle u uši. Nisam se bojao uboda, lijepio sam dlanove uz sljepoočnice, uzalud, pčele su po volji letjele u mojoj glavi, rojile se, gibale i stalno udarale o bubnjiće. Povjerovao sam da su počele graditi saće i, kako sam od tolike strke očekivao da izađe i neko dobro, nadao sam se da će mi procuriti kapi meda niz obraze. Nisu procurile. Tek u subotu uvečer, kasno, bio sam siguran da ti rojevi rade u velikoj žurbi, pošto me je mama oprala u emajliranom lavoru i očistila mi uši grudicama vate, sitnim, ovijenim oko drvca šibice. Kao nikada, nakupila je mnogo komadića voska i stavila ih u okruglu kutiju, od metala, u kojoj je davno držala mentol bombone. Na poklopcu kutije bilo je napisano „Daphné”, a mama je obećala da će jednog lijepog dana rastopiti vosak i od njega napraviti svijeće.

Ne zaboravljam ni mrak, blijed i prašan, ublažen nizom svjetlosnih zraka, njih šest, koliko je bilo rupa za zrak na kapku. Stajao sam zgrčen ondje, sa strane, pošto sam odbio da me polože na krevet, da ne bih sličio na strica Paula, zimus, opružena u lijesu. Kovčeg se tresao na svaku buku, kao da je razbijena bačva što se kotrlja po kamenju, već sam vidio bijelo groblje, grob iskopan poput knjige, hrpa zemlje podignuta na snijegu, svećeničke halje i crna odjeća na svima, cvijeće i lakiran mrtvački sanduk, ledeni mosuri vise s ruke zinula anđela, od kamena. Nisam se uspijevao pomaknuti i, poslije nekog vremena, pitao sam se da li još dišem. Kako mi nije bilo jasno ulazi li ili ne ulazi zrak u moje grudi, pretpostavio da smrt uopće ne boli i da dolazi tako, kao pahuljasta magla, u kojoj se lako izgubiš. Štipnuo sam se za lakat, jako, veoma jako, ugrizao sam se vraški, grozno, i čim sam se mogao udariti žešće nego prije, bio sam siguran da živim. Mama je bila pokraj mene, ne u kovčegu, nije u nj ni ušla, ispružila se sa strane, podno kreveta, sva omotana vunenim pokrivačem. Ako je smotani pokrivač sličio na divovsku zelenu palačinku, mama se u sredini morala pokazati kao slatko od višanja. Da mi je bilo dano izvući ruku i štipnuti i nju, ali bilo je nemoguće, tako da sam joj počeo vikati iz sve snage, dok mi se nije učinilo da me ne čuje. Kako sam vikao i kako sam se tresao, kažem i sam, to ne znam, moguće je da sam vikao i tresao se isto tako u majčinoj utrobi, dva mjeseca prije nego što sam se rodio, na dan potresa 1940.

Uostalom, vrijeme je izgubilo mjeru, minute su se nadule kao sati, sekunde su zalutale, a kukavica iz ure na zidu, točno, pobjegla je u suprotnom smjeru, tražeći neku šupljinu ili zaštićen kutak. Zatim, postupno, kuća se prestala tresti, stišale se pčele iz moje glave, minute su opet postale minute, sekunde su opet našle kadencu, kukavica se vratila i triput zakukala iscrpljena, ali naši su se glasovi nagomilali, jedan preko drugoga. Kao i obično, najpromukliji zvuk je odjeknuo posljednji i pokrio ostale, jer je pradjed, bivši topnik, bio prilično gluh i nije pretpostavljao da bi ljudi mogli biti drukčiji od njega. Trudeći se skupa, Lili, tetka Marieta i pradjed, izvukli su kovčeg ispod kreveta, izvukli su i smotani zeleni pokrivač, nisu dopustili meni ni mami da odahnemo, da se zagrlimo i da se nikada više ne rastanemo, da malko izađemo iz obamrlosti i da shvatimo kako je gotovo. Kad sam na koncu zaboravio na nju, nisam mogao povjerovati kakvih mi je boja bilo lice, nešto između ribljeg plavetnila i bijele boje brašna. Poslije, gledajući naokolo kao kroz prljavo staklo, otkrio sam džumbus po sobi. Guste i lijene čestice prašine stizale su s nekakvim minijaturnim kapljicama, sjajile se na svjetlu, ali nisu skrivale mnoštvo krhotina, knjige poispadale iz biblioteke, prevrnutu lampu, napuknuti glineni vrč, narcise rasute po tepihu ili najvećem stolu, pokazujući neki venecijanski kej, i on stigao na pod s odvojenim okvirom u kutu. Iako je jedna od njezinih dužnosti bila da održava čistoću kuće, Lili se nije udostojala donijeti metlu i krpu za prašinu. Stajala je s rukom na usnama, nepomična, kao da bi htjela zaustaviti zvukove da joj ne izađu na usta.

Tek vani, u dvorištu, opazio sam dim iznad grada. Divovski dim, tmuran, kao da se izlio katran preko bezbojna nebeskog plavetnila. Ali u tom crnilu iz daljine vrtložile su se zapravo stotine valovitih gustih dimova, neka vrsta zmija koje su rigale plamenove iz repova, ne iz usta, koji su se penjali iznad svodova, prostirući se prema jugu, u pravcu sunca, pokušavajući da ga progutaju. Čak ako se taj divovski oblak, najgolemiji i najmračniji od svih oblaka, i ne približi nama, ja se ne bih rastavio od mame ni za što na svijetu. Stezao sam joj koljena, priljubljivao sam obraz uz njezin lijevi list, osjećao sam kao da se iz prstiju koji su mi prolazili kroz kosu, iz šapata i iz nabora njezine suknje, diže neka dobra para koja me štiti od dima i od bezbrojnih zmija stisnutih u njemu. Očekivao se Petrache, pas, sa smeđim pjegama i ovješenim ušima, a onaj što se ondje pojavio previše se trlja uz noge moje majke, lajući i ližući joj papuče. Naokolo se još pružalo kraljevstvo strahova. Djedova jahaća kobila, Stela, srušila je vrata konjušnice i mahnito pobjegla, skačući preko svega što joj je izašlo na put, bilo da su to bile klupe u voćnjaku, velike bačve iznijete da se suše ispred podruma, ograde lijeha s jagodama ili redovi živice, svježe podrezane, duž pošljunčanih staza. Sam Bog zna kako, jedna od krava umaknula je iz obora i pokušavala držati korak sa znojnom kobilom, dok su ostale, zajedno s teladi, uzbuđeno mukale i nahrupile na vrata od brvana, gotovo da ih razbiju u komadiće. Isto su tako kokoši s krestom kokodakale i lijetale, hvatale se čaporcima za žičanu mrežu i udarale kljunovima u prazno, kao da su ih izujedali stršljeni. Sasvim gore, iznad vrhova jablana, beskrajna jata vrana hitala su prema zapadu, graktanje se gubilo u petljama i kovitlanjima, ali iza kuće, u šumi Cernica, dizao se nezapamćen žagor ptičjeg jata. Neko sam vrijeme mislio da su kreštave zviždaljke, mnoge, dopirući od Bukurešta, bile psikanje crnih zmija, ali mi je teta Marieta, bakina sestra, objasnila da su to vojne sirene koje objavljuju svršetak zračnog napada. Istini za volju, nisam vidio nijedan avion na nebu ni plamen nijedne eksplozije. Zatim, postupno, buka je zamrla i do nas su doprla zvona manastira pokraj jezera. Vjerojatno su udarala od samog početka, bespomoćno, otkad se zrak ispunio bombama. Pitao sam se tko zapravo poteže užad u zvonicima ― Macarie, starac od kojega je mama posuđivala knjige, ili neki drugi kaluđer, mlađi, žilaviji i uplašeniji.

Neka čudna aritmetika, neka vrsta igre brojeva koje se nikada nisam uspio otarasiti, prodrla je u te dane. Budući da je bio ožujak, bila su tri nesretna sata i, kako je pokazivao kalendar na zidu, mjesec travanj je stizao do brojke četiri. Poslije toga stvari su se malo zamrsile i ponavljale, jer je ondje, na imanju, proživljavalo užas pet ljudskih duša, dok je pradjed, sa svojom vojnom znanosti i grudima punim odlikovanja, svejedno izračunao pet valova napadaja. Samo što se ondje još više, usred podne, matematička logika uistinu zamrsila, kad se na polju pojavio plavi Ford koji je brzo dolazio i neprestano trubio. Pokriven čađom i prašinom s ceste, auto je zakočio pred stepenicama verande i dobrih devet sekunda, možda šesnaest, ostao s upaljenim motorom. Djed se čelom naslonio na volan, dok je baka na njega vikala sa stražnjeg sjedala, neprepoznatljiva u licu. Umjesto pudera i podloge za teniranje, po obrazima, po vjeđama i po bradi namazala je sloj pepela, izbrazdan tankim prugama, kako su joj tekle maskara i suze. Iskrcalo se zatim oboje, tako da nas više nije bilo petero, nego sedmero, neki su plakali, sve smo ih poljubili, s Petracheom što se pleo oko gležnjeva i s mišlju kako nas je moglo biti osam, da tata nije otišao na frontu. Baka je pila vode, zapanjujuće mnogo vode, ali djed je pitao jake rakije, od kajsija, dvaput prepečene, koje je odjedanput strusio nekoliko čaša. Govorili su jedno za drugim, uzbuđeni, kroz lavinu kretnja i mišljenja, stalno su protuslovili, nizali strašne prizore, užase, tragedije i katastrofe, govorili kako im je odsada jasna slika pakla, budući da se pakao stuštio na Bukurešt, on se usput čudio koliko je sreće imala naša obitelj kad smo se živi i zdravi spasili, s kućama u gradu koje su ostale nauzgor, s nedirnutim dućanom bižuterije, s ovim mjestom, imanjem, gdje smo se sklonili sigurniji nego igdje. Govorio je da Amerikanci nisu blesavi da bacaju bombe na šume, kad Nijemci nisu više imali vremena da izgrade bunkere i skladišta u blizini. Priznajem da mene, u četvrtoj godini, nije zanimala sudbina kuća, dućana blizu sveučilišta ili njemačkih utvrđenja, pa razjapljujemo usta na bakine riječi, baka je vlastitim očima vidjela, u Ulici Griviţei, konja raznesena na komade i zavitlana na balkon trećega kata, znala je priču neke braće blizanaca, teško ranjenih, nađenih pod ruševinama, klela se da su kipovi i križevi s groblja Svete Petke letjeli sve do razvalina željezničkih radionica, ona nije samo čula o tisućama mrtvih nego je i vidjela stotine srebrenih zrakoplova i deset trupla u plamenu, žive spaljene muškarce i žene, na krovu hotela „Splendid”. Kod epizode s grobljem, djed je ponovno popio malo rakije od kajsija, sporije, i dodao zaključak da se i ovdje krije sreća. Obratio se Marieti, koja još nosi žalobničku odjeću, podsjećajući je kako ju je uvjerio da je stric Paul pokopan na Belluu, iako je ona željela da bude na Svetoj Petki. Slušajući to ili ne, prije ne, pradjed se nakašljao, digao se iz vedra neba na noge i počeo opisivati bombarder B 24. I, kako je doznao na partiji kuglanja od nekog pukovnika iz intendanture, taj zrakoplov je imao četiri motora Pratt&Whitney od nekih tisuću dvjesta konjskih snaga, devet vatrenih cijevi i posadu od deset osoba. Težio je, čini se, dvadeset i sedam tona i nosio tri tone eksploziva.

Spuštala se večer. Petrache je sišao s verande i čupkao dlačice s neprocvalih božura. Zapišao je korijen jednoga božura i počeo lajati. I lajao je. Samo je lajao. Dok nije mama pošla da vidi što je i našla svjetleću bombu, s njuškom zabodenom u zemlju.

*

Ispružen na krevetu, poprijeko, još mlitav od sna, Andrei je pomislio da muhe imaju glavu od gume. Gledao ih je kako stalno udaraju o stakla, a da se ne onesvješćuju, a da ih ne boli, najviše je pratio let jedne plave muhe, primjerka dostojnog da se uvrsti u zbirku kukaca, kad je osjetio kako mu pokvaren zrak prekida disanje. Spustio se na kockasti pod, otvorio prozor i raširio nosnice prema izvanjskom vjetru koji je dolazio iz smjera planine. S visine balkona ulica se vidjela kao na dlanu, tako da mu nije bilo teško promatrati kako se njegovi prijatelji cijelu vječnost ne pojavljuju u blizini. Vladalo je teturavo podne, kanda je čitav grad uzimao sredstva za spavanje. Stabla su bila glupa, jedna šojka kreštalica skakutala je po rubu ograde, patke iz dvorišta nestale su nitko ne zna kamo, dok se pas susjedâ iz prizemlja, Gruiu, izvalio pokraj zerdelije za koju je bio svezan. Negdje u dolini primjećivala se ipak spodoba nejasna zbog magle, neka žena koja se penjala kosinom, polako, uporno, njišući se između dvije divovske vreće. Proučavao ju je neko vrijeme i, kako hladnoća nije vodila računa o tankoj pidžami, krenuo natrag prema krevetu.

Bos, tapkao je brzo po podu, ali nitko ga nije opazio. Utonuo u naslonjač, s naočalama na vrhu nosa, ukazao mu se pradjed u vlasti bilježnice koju je našao toga jutra. Žute bilježnice, stare, na koju je slučajno naletio. Opazio ju je u blizini škole, oko dva, kad je sunce upravo zalazilo među oblake, čitajući otada bez prekida, rijetko okrećući stranice, teško odgonetavajući sitan i bezbojan rukopis, pokriven mjestimice mrljama. S trzajem se stalno vraćao na pročitane ulomke, iz prvoga dijela, koje je strpljvo pretraživao. U svakom slučaju, prema odsutnom starčevu liku, moglo se povjerovati da je prdac izašao iz peći ili iz neke uredske ladice, nipošto iz njegova naduta trbuha koji se pojavio na svijetu prije osamdeset četiri godine. Ali plinovi, krenuli iz bilo kojega kemijskog laboratorija, zadržavali su sva svojstva u tihom početku listopada. Širili su se posvuda, zaudarajući kao sumpor, neviđeni, prodirali su u pukotine pokućstva i zidova, u kutove, u nabore krevetnine. Svladan tim mirisom, Andrei je odbio da dalje diše kroz platno plahte i sklonio se u kuhinju. Kad je izlazio kroz vrata, dva vodenasta oka, okružena borama, odmjerila su ga iznad leća. Žedan sam, promrmljao je starac.

U sudoperu se bilo nagomilalo prljavo suđe, poslije ručka. Nije se žurio da ih opere i narezao je dvije kriške kruha, na koje je namazao slatko. Muhe su udarale o čaše i ondje o stakla, slatko je bilo od dunja, crvenkasto je svjetlo padalo po šumovitim vrhovima na zapadu, i tako, polagano, činilo se da nešto od obiteljskih nada poprima oblik, što je pradjeda stajalo cijelo tromjesečje da mu se vrati têk za jelo. Ubrzo, ali ne previše ubrzo, odgurnuo je u stranu, rukom, stvari na stolu: vrč s čajem, soljenku, lonac s mesnim umakom, kutlaču i razglednica koju je prije tjedan dana donio listonoša, poslala ju je neka neznanka iz Perua, koja nije ni čula da njegova prabaka, Veturia, počiva već šest godina na groblju na rubu grada. Na praznom prostoru rasprostro je sve što je izvadio iz đačke uprtnjače, i među tolikim udžbenicima i sitnicama otvorio album, ispunjen ― ne markama nego fotografijama glumaca. Progutavši kiseo zalogaj, nasmiješio se Staloneu, koji je ostao namršten, s boksačkim rukavicama u visini brade, spreman zadati razoran udarac. Potom je sakrio zbirku fotografija, zamotavši album u novine, polizao slatko s prstiju i prešao na lekciju iz povijesti. Zapanjila ga je ideja tamošnjih seljaka koji su, usred bitke, kod Bobîlne, postavili kola u krug da se odupru vojsci. Bilo je kao s njim, u Bukureštu, unutar blokova: umjesto da pobjegne u samom početku, zabarikadirao bi se između smetlarskih dvokolica i čekao bi da navale susjedi kojima bi ispuhao gume na automobilima. Umjesto da ga obuzima zla krv zbog sudbine nekih pobunjenika, draže mu je bilo doznati zbog čega se razbjesnio Gruiu. Zaboravio se u dvorištu i vidio kako je tetka Nuţa, sa svojim teorijama o slanini i mesu, pustila iz kotca svinju na slobodu.

Tada je zazvonio telefon, ali Andrei, zanesen, nije čuo starca kako se hvali da je zdrav kao top, kako prosiplje laži o tome koliko mu dobro ide s novim profesorima i lekcijama, kako se žali na kašnjenje mirovine ili kako nabraja sitne događaje iz četvrti. Kao nikada, pradjed je govorio dubokim glasom i pravio dugačke stanke, tako da se dječak, koji nije razumio ni pola riječi, primaknuo na vršcima prstiju, pazeći da ne sruši kakav predmet, i prilijepio uho na vrata, desno uho, naslonio se dlanovima na okvir i stao slušati. Ali priča, koju sluša i njegova mama na drugom kraju žice, započela je prije desetak jutara, kad je starac zamočio četkicu za brijanje u toplu vodu, razmazao kremu po licu i počeo se brijati. Bio je to neobičan sat, jer obično se brinuo o brkovima i sijedim bodljama u zoru, kad bi završio umivanje. Zatim, kako se već događaju stvari koje se trebaju dogoditi, u obaveznom nizu podudarnosti, ustanovio je da brijaći aparat uopće ne reže. S licem punim pjene, otvorio je ormarić u kupaonici i našao unutra dugmad, svijeće, špule konca, igle, ostatke sapuna sačuvane za teške dane, kutije i kesice lijekova, škare, četke, flastere, bočice alkohola i lavande. Kad je pokušao dohvatiti češalj, gurnuo ga je u zabuni prstima, tako da se skupa sa žiletom, pod omotom od crvena papira, zavukao u pukotinu drva i zapao negdje straga. Ondje ga nije mogao potražiti, tako da je skinuo ormarić s čavala koji su ga držali na zidu i položio ga na stolicu. Istresao je sitnice, izvukao jedinu ladicu i donio kliješta, čekić i dlijeto, da bi mogao skinuti tanko dno. Na njegovo iznenađenje, šperploča se otvorila pri prvom pokušaju, ali iza nje, na tri centimetra, postojala je još jedna ploča. U tijesnom prostoru koji ih dijeli, osim kuglica prašine, osušenih pauka i žileta u crvenom papiru, otkrio je neku bilježnicu. Bilježnicu savijenih rubova, s valovitim stranicama od vlage, s prugama plijesni. Žuta bilježnica, šaptao je pradjed na telefon, ne zato što bi takav detalj bio neka tajna, nego zbog glasa koji mu se gušio. I zašutio je, ali dječaku se učinilo da u tome muku razabire neku vrstu uzdaha, kao nekakav zvižduk ili šum lahora. Poslije, njegova mama u stanu u Bukureštu a on u širokom hodniku, gdje se spuštala večer, doznali su tko je bio vlasnik bilježnice, onaj koga su svi voljeli, drukčije, jer je njoj bio tata, njemu djed, a starcu sin. Kako su bile opisane s druge strane vrata, regbi da se Marcelove bilješke nisu nizale kao kakav dnevnik, nego kao gorke uspomene, kao niz priča iz kojih curi tuga, nježnost i ironija. U sobi nije bila upaljena lampa, za promjenu kao da je kroz ključanicu, umjesto zraka svjetlosti, puhao težak zrak, koji je stvarao tjeskobnu tamu. Dječak je čuo rečenice koje su se ticale nesreće i uzaludne operacije, doznao je pojedinosti nekih čudnih zbivanja, američkog bombardiranja i uhićenja, poslije čega je upalio žarulju i počeo stvarati buku. Iako je stalno očekivao, nije bio pozvan na telefon.

U doba kad su obično pržili kruh i mazali ga maslacem, pradjed je rekao da nije gladan. Nije imao volje ni za nogomet, tako da je zatražio od njega da prenese radio u kuhinju i da ga ne navija glasno. Hrskajući neke bršnave dvopeke, Andrei je osjetio svrbež po rukama kad je najavljivač, na kraju neke talijanske melodije, najavio da će vezu prebaciti u Aveniju Ştefan cel Mare, gdje se Dinamo iz Bukurešta sastaje sa Sportingom iz Lisabona, u okviru Kupa UEFA. Uz buku s tribina i komentatorovo brbljanje, prestao je neko vrijeme žvakati, jer mu je i okus biskvita priječio da ne prepozna imena igrača. Poslije je potonuo u vrtlog utakmice, stisnutim šakama je udarao po stolu, nepotrebno poskočio kod Demollarijeva promašaja, drhtao kao pravi dinamovac za vrijeme portugalskih napada, razočarao se kad su pucali Moga i Dorinel Munteanu, neprestano grizao nokte, uzbuđivao se zbog Figovih driblinga, zbog varljiva vrzmanja oko Steleae, vratara, bio u stanju iscrpljenosti na svršetku prvog poluvremena. Za vrijeme stanke, kad je emisija vijesti prigušeno tekla a on vrtio žličicu u čaši sirupa, iz sobe je dopro čudan kašalj. Ugasio je radio, ali kašalj je hrapavo ječao i nije se zaustavljao. Poslije se pojačao i brzo se pretvorio u niz štucanja i gušenja. Dječak je ostao sa žličicom koja visi u zraku, dok nije zavladala tišina. Dugačka tišina, reska. Kasnije, kad je pradjed izašao u hodnik, Andrei je povjerovao da će se onesvijestiti. Starac nije umro, ali Dinamo, poslije produžetaka, zahvaljujući golovima Gerstenmayera, pobijedio je Sporting i poslao ga na spavanje.

 

Filip Florian © Mircea Struteanu
Filip Florian iz Rumunije
Filip Florian, rođ. 1968. u Bukureštu / Rumunija; studirao geologiju i geofiziku na Univerzitetu u Bukureštu (1987 – 1990); urednik u časopisu za kulturu "Cuvîntul", a kasnije za Radio Slobodnu Evropu; slobodni saradnik u radiju Dojče Vele; učestvovao na brojnim književnim festivalima i sajmovima knjiga u Frankfurtu, Torinu, Lajpcigu, Istanbulu, Varšavi i Budimpešti; slobodni pisac; veliki broj objavljenih knjiga, najnoviji naslovi: Zilele regelui, roman (Bukurešt 2008); Băiuţeii, roman (Bukurešt 2006. i 2007), Degete mici, roman (Bukurešt 2005. i 2007); na nemački je preveden roman Degete mici (Kleine Finger, Frankfurt na Majni 2008); njegov prvi roman Degete mici dobio je brojne nagrade, pored ostalih i debitantsku nagradu časopisa za kulturu România Literară 2005.

 

Eine Übersetzung von Georg Aescht
Georg Ešt, rođ. 1953. u Kodleji / Erdelj (Rumunija); nakon studija germanistike i anglistike na Univerzitetu u Kluž-Napoki / Kluž radio je kao nastavnik u jednoj gimnaziji sa nastavom na nemačkom jeziku; 1984. se iselio u Saveznu Republiku Nemačku; najpre je sedam godina radio kao korektor i slovoslagač u jednoj štampariji, a kasnije je preuzeo dužnost urednika pri Fondaciji Ostdeutscher Kulturrat u Bonu gde trenutno uređuje časopis Kulturpolitische Korrespondenz. Pored feljtonističko-publicističke delatnosti, preveo je brojne knjige sa rumunskog (npr. Jon Agarbičeanu, Karmen Frančeska Bančiu, Filip Florijan, Norman Manea, Gelu Naum, Aleksandru Papilijan, Andrej Plešu, Mihajl Sebastijan i Aleksandru Vona) kao i sa francuskog na nemački; bavi se i izdavaštvom.