Smelost sećanja

Odvažiti se na sjećanje

Jugoistočna Evropa je „ … ono višenacionalno područje u kojem se ne samo kuhinje međusobno žestoko razlikuju - a ipak miješaju “.
– Günter Gras

‚Vulkan’ zvani Balkan

Prilično je smjeo poduhvat okupiti književne glasove iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, iz Albanije, BJRM/Makedonije te Bugarske i Rumunije, Grčke, Turske i Kipra oko zajedničke teme ‚Sjećanja’. S jedne strane jer se jasno može naslutiti opseg jednog ovakvog projekta, a s druge strane – ili prije svega – zbog beskrajne i osjetljive problematike natuknute u citatu Güntera Grassa. Još uvijek se „balkanski“ poistovjećuje sa „vulkanski“; Zemlje regije jugoistočne Evropa njeguju svoje historijske raznolikosti i razvile su intenzivne etničko-nacionalne identitete. Ne postoje besprijekorni međususjedski odnosi. Nacionalističke struje predstavljaju veliku prepreku u nastojanjima integracije u panevropsku zonu stabilnosti i slobodne trgovine. Prema Briselu se bez problema upućuju pogledi puni čežnje, ali se istovremeno ignoriše prvi komšija.

Odustajanje od sklonosti ka emocionalnom naelektrisavanju intelektualnih debata kroz podsjećanje na rat, progone, bježanja i protjerivanja jedva da je primjetno. Kroz stalno uplitanje prošlosti u socijalni diskurs je i vlastito viđenje historije nacionalno obojeno i često se interpretira kao gubitak moći i značaja.

Konstrukcija ‚prošlosti’

Jugoistočna Evropa ima problem sa vlastitom historijom. Sjećanja, izgradnja identiteta, mirenje s prošlošću – sve to je bez izuzetka u sve i jednoj zemlji regije iznimno zapaljiva tema. Zajedničko svima njima je da svako ima specifičnu i jasnu državnu politiku pogleda na historiju koja uključuje i opsežne regulative o državnim obilježjima. Dominiraju etnocentrične precepcije historije, a istovremeno historijski argumenti igraju veliku ulogu u dnevnopolitičkim razmiricama. Historiografiju karakterizira „organizirana nevinost“ – niko nije počinilac, svi su žrtve onih drugih –, historijske nauke i nastava historije nisu u funkciji stvaranja jasne slike o prošlosti, već je njihov zadatak učvršćivanje i oblikovanje željenog nacionalnog identiteta.

Tako u svim zemljama jugiostočne Evrope možemo pronaći kolektivno sjećanje koje je skoro sasvim poklapa sa onim što ide u korist očitovanja dotičnog društva, neovisno od toga kako se ono manifestovalo. Shodno tome, skoro da se i ne održavaju javne debate, a stručne rasprave jedva da postoje. – „Disidenti“ se izlažu velikom riziku.

‚Nemoguća’ antologija

Sve ovo je neophodno znati da bi se mogli shvatiti smisao i značenje poduhvata koji je istaktnute autore i autorice iz zemalja jugoistočne Evrope potaknuo da se zajedno odvaže i upuste u književnu analizu još uvijek prošlošću opterećenih i emocijama nabijenih iskustava i možda tek na taj način uopće otvore put za njihovu obradu. Više od 20 autorica i autora te preko 50 prevodilaca se upustilo u ambiciozan poduhvat. Obimne i kompleksne pripreme, organiziranje prevoda na jezike zemalja iz kojih potiču prilozi i mnogo toga drugog ne bi moglo biti realizirano bez mreže Goethe-Instituta i njihove kompetencije na polju jezika i prevođenja. Štampano izdanje antologije objavljeno je 2010. godine kao 239. broj časopisa „die horen“ .