Katerina Poladjan osvojila je Nagradu Lajpciškog sajma knjiga za roman "Goldstrand". Nagrada za publicistiku ide u ruke Marie‑Janine Čalić, a nagrada za prijevod Manfredu Gmeineru.

Von Nina Apin, Klaus Hillenbrand, Julia Hubernagel und Dirk Knipphals

"Tražili smo 'valjane' narative koji dopiru do sadašnjosti", rekla je predsjednica žirija Katrin Schumacher u svojem uvodnom govoru. U prepunoj staklenoj dvorani Sajama knjiga u Leipzigu bilo je riječi i o tome da književnost nije utočište, nego sredstvo suočavanja. Time je postavljen ton za 22. dodjelu Nagrade Lajpciškog sajma knjiga. U tri kategorije – beletristika, publicistika/esejistika i prijevod – sedmeročlani žiri od 485 prijavljenih djela odabrao je ukupno 15 nominiranih.

Nagrada za književnost

Roman Katherine Poladjan Goldstrand (S. Fischer) već je prošle godine slovio kao favorit za nagradu jednog od dvaju velikih njemačkih književnih sajmova. Dok Goldstrand u Frankfurtu, na iznenađenje nekih kulturnih novinara, nije ušao u uži izbor, sad je nagrađen Nagradom Lajpciškog sajma knjiga.

Kako bismo razumjeli sadašnjost, potrebni su zaobilazni putovi kroz povijest, rekla je Poladjan nakon što je na pozornici Sajma knjiga u Leipzigu primila nagradu. A upravo se povijesti opširno posvetila u romanu Goldstrand. Ti „zaobilazni putovi“ kod nje vode i preko psihijatrijskog kauča: njezin protagonist, ostarjeli filmski redatelj, tajanstvenoj terapeutkinji Dorotessi pripovijeda svoju obiteljsku i životnu priču. Ta se priča proteže diljem Europe, od Odese, preko Bugarske i Konstantinopola, pa sve do Rima. Prema obrazloženju žirija, riječ je čak o „labuđem pjevu Europe kao kontinenta glamuroznih pjesnika i mislilaca“. Poladjan „blagim, ali i dubokim jezikom pripovijeda o čovjeku koji se priprema za oproštaj a da ni sam još ne zna kamo će ga put odvesti“.

Književnica se na nagradi vrijednoj 15.000 eura zahvalila dirljivim govorom. Citirala je Thomasa Manna kao referentnu točku za sadašnjost, koji je znao pisati o „velikoj razdražljivosti“, podsjetila na rat u Ukrajini, a dotaknula se i velike sajamske polemike oko Wolframa Weimera i afere vezane uz nagradu za nakladnike. Upozorila je kako službe za zaštitu ustavnog poretka i obavještajne službe stvaraju „zagušujuću atmosferu nesigurnosti i nemoći“.
Prisjetila se i drugih nominiranih književnika u kategoriji beletristike: Helene Bukowski (Wer möchte nicht im Leben bleiben), Norberta Gstreina (Im ersten Licht), Anje Kampmann (Die Wut ist ein heller Stern) i Elli Unruh (Fische im Trüben).

Nagrada za publicistiku

Kategorijom publicistike/esejistike ovaj su put dominirale povijesne teme. Ines Geipel u knjizi Landschaft ohne Zeugen isprepliće oslobađanje koncentracijskog logora Buchenwald u proljeće 1945. s vlastitom obiteljskom poviješću i promišljanjem promjene kulture sjećanja.

Jan Jekal u djelu Paranoia in Hollywood rasvjetljava sudbine njemačkih filmskih stvaratelja i intelektualaca koji su pobjegli iz nacističke Njemačke te između 1941. i 1950. te pronašli utočište u Hollywoodu – sve dok ih antikomunistička histerija McCarthyjeve ere nije ponovno počela progoniti.

Nominirani su bili i nastavak feminističkog stripa o kamenom dobu Ulli Lust, Die Frau als Mensch, u kojem razmatra ulogu šamanki, kao i raskošno oblikovana knjiga Englische Renaissance anglista Manfreda Pfistera.

Pobjedu je ipak odnijela Marie-Janine Čalić za knjigu Balkan-Odyssee. 1933–1941. Auf der Flucht vor Hitler durch Südosteuropa (C. H. Beck). Njezina Balkanska odiseja pripovijeda dugo zaboravljenu priču o izbjeglicama iz nacističke Njemačke, koje su, svjesno ili iz nužde, tražile sigurnost na Balkanu ili bježeći preko njega. Mnogi su pobjegli u Jugoslaviju, koja je poslije i sama postala žrtvom nacističkog režima, pa su ponovno zapali u nevolje. Drugi su Dunavom putovali prema Palestini. Čalić dojmljivo, ali i znanstvenom preciznošću opisuje lutanja, patnje i nade ljudi u bijegu. „Žalosno, ali i danas vrlo aktualno“, primijetila je govornica Ingrid von Sternburg.

Nagrada za prijevod

Nagradu za prijevod osvojio je Manfred Gmeiner za prijevod romana Unten leben autora Gustava Faveróna Patriaua sa španjolskog jezika. U obrazloženju žirija stoji: „Deseci glasova u ovom majstorskom horor-pikarskom romanu tvore mozaik mračne povijesti Latinske Amerike. Manfred Gmeiner tu je labirintsku priču prenio razigranom elegancijom ne gubeći pritom iz vida osebujne likove, književne reference i čarobni sjaj poezije.“ Prevoditelj rođen 1964.,, živi u Beču i u struku je ušao iz druge profesije – prethodno je naime radio kao knjižar.

Koliko su prevoditelji danas suočeni s izazovima žiri je naglasio i u izjavi prije proglašenja dobitnika. Nedavno objavljena studija, kako je rekla Katrin Schumacher, svjedoči o „katastrofalnim brojkama“, jer zbog umjetne inteligencije prihodi prevoditelja znatno padaju. To što se u Leipzigu nagrađuju i prijevodi treba shvatiti i kao znak priznanja predanosti i vještinama prevoditelja. U svojoj pohvali Manfredu Gmeineru član žirija Thomas Hummitzsch istaknuo je „zapanjujuće trenutke uznemirenosti“ koje je prevoditelj uspješno prenio na njemački jezik. Riječ je o prvom romanu Gustava Faveróna Patriaua prevedenom na njemački te objavljenom prošle jeseni u izdavačkoj kući Droschl.