Dörte Hansen
Nijedan čovjek nije otok

Novi roman Dörte Hansen labuđi je pjev posvećen svakodnevici autohtonog stanovništva malog otoka na Sjevernome moru. Ipak, ako malo bolje pogledate, tu i tamo između mračnih valova zatinja tračak nade.

 

Slon u sobi u trećem romanu Dörte Hansen Zur See zapravo je kit na plaži. Njegovo moćno mrtvo tijelo obitelj Sander znatno izbacuje iz takta. Iako njihovim žilama možda teče krv lovaca na kitove, stvarnost modernog društva odavno ih je sustigla. „Otočani se više ne moraju smrzavati i ne trebaju isplovljavati. Kao i svi ostali, s pravom se smiju prepasti kad jednog zimskog jutra, kratko nakon izlaska sunca, između litica zateknu ulješuru.“

Otada kao očiti simbol nad obitelji, koju se ubraja u “staro otočko plemstvo” i koja nikad nije sumnjala u svoje životne odluke, pluta mladi kit, „koji je morao umrijeti jer se izgubio“. „Trebali su znati bolje. Ali ništa drugo nije im palo na pamet osim da svojeg najstarijeg člana obitelji pošalju na brod.“ Ipak, jednim od trajekata s kopna usidrio se i Adorno – iza ograde od kostiju najljepše kuće na otoku neizbježno je pitanje ispravnog života u pogrešci.

Balansiranje na rubovima

Hansen svoja djela – i Zur See – posvećuje ruralnom području sjeverne Njemačke. Navedeni roman smješten je na još široj periferiji Vadenskog mora. Radnja se odvija na „otoku na Sjevernom moru, negdje na Jyllandu ili u Zeelandu“ – nejasno mjesto radnje nije slučajnost, iako sudbina otoka i njegovih stanovnika djeluje kao amblem za opće uvriježenu promjenu strukture ovog posebnog geografskog područja.

Od ribolova se više gotovo nikako ne može živjeti, a isplovljava se tek na povremene ispraćaje na otvorenom moru. Umjesto toga gospodarski pokretač života na otoku očito je nezaustavljivi rast turizma. U međuvremenu na otoku tijekom gotovo cijele godine „oni željni usporenja“ i „oni željni mira“ masovno traže bijeg od hektične svakodnevice modernog svijeta: „Oni bez daha, koji otok koriste kao respirator.“

Domorodačko stanovništvo već se odavno prilagodilo dvosmislenosti takvog suživota, mnogi su se od malena naviknuli da svoje sobe preko ljeta ustupe turistima i da igraju uloge statista u otočnom kazališnom komadu. Usavršili su „balansiranje na rubovima“, i tako im još uvijek polazi za rukom polagati pravo na sve manju slobodu na otoku – osamljeno ranojutarnje kupanje u moru nakon noćne smjene čak su uspjeli zadržati za sebe.

Posljednja otočna kronika

Otoci su odavno mjesta čežnje za najrazličitije tražitelje sreće. Služe kao površine za projiciranje i izazivaju fascinaciju, koja se potiče stoljećima, ne samo u proznim djelima. Hansen djelomično piše protiv takve tradicije i trudi se prikazati realističnu sliku otočnih običaja. Njezina otočna kronika pažnju poklanja svakodnevnom životu, obiteljskim problemima otočnog svećenika i noćnim smjenama u staračkom domu, koje na otočnom slavlju koegzistiraju sa shanty-zborovima u pogrešnim nošnjama i romantičnim vožnjama u kočijama, koje se mogu bukirati odmah na pristaništu.

Hansenini likovi bore se protiv stereotipa koji se pripisuju otoku, protiv klišeja o suprugama mornara koje čekaju i naslikanih svjetionika na ulju na platnu. Istovremeno ne mogu izbjeći činjenicu da je njihov život neodvojiv od otoka i njegove priče. Na svoj razborit način svi se bore kako bi sačuvali posljednje ostatke autentične otočne kulture.

„Ovdje ništa nije postojano. Tok, struje i suše, oluje, rastrgavanje nikad ne prestaju. Kako su dobili otok, tako su ga i izgubili. Ovdje je navodno sve horizont.“ U „Zur See“ Hansen se opire struji kulturnog niveliranja, koja teče pod životom otoka na Sjevernom moru i na rub luke, barem nakratko, svoju priču postavlja kao vertikalni spomenik svakodnevnom otočnom životu.