100 godina Bauhausa
Osam stvari koje morate znati o Bauhausu
Trezven dizajn, jednostavnost i praktičnost – kako je Bauhaus želio promijeniti život.
Utopija novog čovjeka
Kako pomoću umjetnosti pružiti podršku društvu – upravo to je, ni više ni manje, bio deklarirani cilj Bauhausa. Pokret si pritom nije umanjivao vrijednost: Bauhaus je sanjao o tome da primijenjenom umjetnošću služi „novom čovjeku“. Za prvoga direktora i osnivača Bauhausa, Waltera Gropiusa, to je među ostalim značilo međusobno tijesno povezati razne umjetničke i zanatske discipline. Osmišljeni objekti trebali su biti prilagođeni proizvodnim procesima, kako bi ih se moglo jeftino i brzo proizvesti. Kvalitetan dizajn trebao je ponovo postati pristupačan u Njemačkoj, čije je gospodarstvo nakon Prvog svjetskog rata bilo jako oslabljeno.Der Geist des Bauhauses
To možda zvuči poput kakve miroljubive zajednice umjetnika: zamislimo da danas na jednom mjestu, u umjetničkoj školi daleko od velikih centara, okupimo renomiranog grafičkog dizajnera, arhitekta, modnog kreatora, DJ-a, akcijskog umjetnika i fotografa, kako bi oni tamo s ograničenim financijskim sredstvima živjeli, podučavali i razvijali nove ideje za jedno bolje društvo. No, weimarska stvarnost bila je jako daleko od skladne kreativne komune. Ni oko čega nismo bili suglasni, izvijestio je svojedobno slikar Josef Albers. „Kad bi Vasilij Kandinski rekao da, ja bih rekao ne, a kad bi on rekao ne, ja bih rekao da.“ Ta umjetnička zbrka bila je upravo ono što je Gropius želio za svoju školu: „jer cilj bauhausa nije neki stil,neki sistem, neka dogma ili kanon, neki recept niti neka moda! bauhaus će biti živ dokle god ne ovisi o formi, nego iza nestalne forme traži fluid samog života!“Od revolucije dizajna do škole za arhitekturu
Prvu stanicu Bauhausa u Weimaru (1919. – 1925.) obilježila je atmosfera buđenja i želja za djelovanjem. Gropius je pokušao objediniti razne ideje i izgraditi radionice. Dok su u Weimaru još eksperimentirali s teorijama, drugi direktor Bauhausa Hannes Meyer kresao je u Dessauu (1925. – 1932.) izdatke zbog štednje. Za razmišljanja o temeljnim bojama i formama nedostajao je novac, a fokus je trebalo usmjeriti na razradu socijalne gradnje. Meyer je govorio o „proletarizaciji“ Bauhausa. Naposljetku, pod vodstvom Ludwiga Miesa van der Rohea, u Berlinu (1932. – 1933.) je u potpunosti napuštena prvotna ideja ostvarenja sinergijskih učinaka u međudjelovanju umjetničkih disciplina. Bauhaus je postao škola za arhitekturu.pisanje malim slovima
Gropiusa je iznenadilo da se za novu umjetničku školu interesira jednaki broj žena kao i muškaraca. Na temelju novog ustava Weimarske Republike, koji je ženama omogućio neograničenu slobodu obrazovanja, i žene su se upisivale u umjetničku školu. No, otežavali su im život. Kad god je to bilo moguće, studentice su tjerali u tekstilnu radionicu. Tako se majstor Bauhausove radionice zidnoga slikarstva Oskar Schlemmer izrugivao: „Gdje je vune, tu je i žena koja tka, pa makar i za razbibrigu.“
Divlji kostimirani partiji
Vara se tko misli da je Bauhaus bio utočište ozbiljnih avangardista kojima su se po glavi vrzmali isključivo geometrijski oblici i apstraktne formule. Bauhaus nije dizao prašinu samo svojim jednostavnim, ali i revolucionarnim dizajnom, nego i legendarnim tematskim zabavama i kostimiranim partijima, kao i plesnim i kazališnim večerima. Tjednima su izrađivali ekstravagantne kostime i perike, uvježbavali plesove. Na pozornicu su došle predstave poput Figuralnog kabineta (Das Figurale Kabinett), parodije o napretku i tehnici, ili Trijadskog baleta (Das Triadische Ballett), groteskne mješavine plesa, glume i pantomime. Strogost Bauhausova stila bila je samo jedan aspekt života u Weimaru, Dessauu i Berlinu.
Podsmijeh
Bauhausovci nisu morali dugo čekati da se njihove neuobičajene ideje i raskid s tradicijom počne ismijavati. Filozof Theodor W. Adorno kuće s ravnim krovom nazvao je „konzervama“, nizozemski slikar Theo van Doesburg podbadao je da Bauhaus kreira „ekspresionistički džem“, dok je filozof Ernst Bloch njihovu umjetnost doživljavao jednostavno „nepovijesnom“. Tu zajedljivost vjerojatno možemo doživjeti kao sastavni dio uspjeha.