Degrowth
„Ovaj put će kapitalizam zaista propasti“

Sumnja u mogućnost neprestanog privrednog rasta i blagostanja postoji još od učenja Karla Marxa i Friedricha Engelsa, ali su klimatske promjene te koje ovoj debati daju novi zamah: da li smanjenje resursa najavljuje kraj kapitalizma? O debati koja se u Njemačkoj vodi na temu okončanja ekonomije rasta.

Ovaj put zaista, ali zaista: kapitalizam ovaj put stvarno izumire. Ono što ni Karl Marx ni Friedrich Engels nisu pokrenuli, ono u čemu ni ruska revolucija nije dugoročno uspjela, ono što ni DDR kao prva prava socijalistička država na njemačkom tlu nije uspjela - ukinuti slobodno tržište i njegova pravila igre i odnose moći -  sad će se desiti usljed već predvidivog kraja prirodnih mogućnosti ekspanzije. „Ovaj put će kapitalizam zaista propasti“, mišljenje je publicistkinje Ulrike Herrmann koja ovu svoju tezu obrazlaže u knjizi objavljenoj 2022. godine „Kraj kapitalizma“ („Das Ende des Kapitalismus“). Bez revolucije, bez pobune ugnjetavanih masa, uslovljeno klimatskom krizom koja za posljedicu ima privredno smanjenje. U skladu s tim i smrtna presuda privrednom sistemu, orijentiranom ka neprestanom rastu.

Kritika rasta nije ništa novo

Time se ova historičarka i filozofkinja ubraja u pokret kritičara ekonomije rasta koji i u Njemačkoj dobija sve više pristalica. Ovakva sumnja u privredu, orijentiranu isključivo ka rastu, nije ništa novo. Čak je i njemački ministar privrede u godinama obnove nakon Drugog svjetskog rata Ludwig Ehrhard, kojemu je svaka socijalistička misao bila potpuno strana, izrazio sumnju nakon godina snažnog privrednog rasta. Da li nakon ovog razvoja slijedi faza „u kojoj ćemo se morati zapitati šta je zapravo vrjednije ili dragocjenije“ za njega je bilo predmet razmišljanja, „još više raditi ili voditi lagodniji, ljepši i slobodniji život, odričući se pritom možda i svjesno nekih životnih pogodnosti.“

U decenijama koje su potom uslijedile uvijek se iznova javljala, više ili manje izražena, kritika doktrine rasta, između ostalog i zbog toga što su razorne posljedice neobuzdanog korištenja prirodnih resursa postajale sve očitije. Ta kritika je svoj vrhunac doživjela u izvještaju Rimskog kluba (Club od Rome) koji je 1972. godine prognozirao „granice rasta“. S druge strane je ovakva privreda donosila više blagostanja svima. Protiv toga su bili nemoćni i ljevičarski kritičari kapitalizma, kao i skepsa konzervativnih predstavnika napredne misli. U godinama svjetske finansijske krize, a naročito u vremenu sve drastičnijih pitanja zaštite klime, ova je debata dobila na značaju.

Kurs privrednog smanjenja

Kurs privrednog smanjenja

Na ovakvom tlu začet je pokret Degrowth. Navedeni pojam opisuje suprotnost privredi usmjerenoj ka trajnom rastu, tj. kurs privrednog smanjenja. “Potrebna nam je temeljita transformacija ekonomije”, sociolog sa Univerziteta Jena Matthias Schmelzer zagovara raskid sa principima tržišne ekonomje. “The Future is Degrowth” glasi naslov djela kojeg je napisao zajedno sa ostalim koautorima i koautoricama, a koje obećava da će biti zvijezda-vodilja u svijet nakon kapitalizma.

Schmelzeru i Herrrmannovoj zajedničko je vjerovanje da se neophodno smanjenje emisije CO2 ne može postići samo obnovljivim izvorima energije i tehnološkim napretkom. “’Zeleni rast’ je iluzija, jer ekološka struja neće biti dovoljna”, Herrmann je u to sigurna. Schmelzer ukazuje na to da bi se emisije stakleničkih plinova godišnje trebale smanjivati za 10 posto. “Ali to je nemoguće”, tvrdi on. Samim tim dalji rast, po njihovom mišljenju, ne dolazi u obzir. Ali se njihov zajednički stav završava na ovom zaključku.
 

„Privreda preživljavanja“

„Privreda preživljavanja“

Herrmann smatra transformaciju kapitalizma u „privredu preživljavanja“ neophodnom. Kao konkretan primjer tome služi britansko ratno gospodarstvo iz perioda Drugog svjetskog rata, kada je država preuzela veći dio upravljanja ekonomijom, budući da je veliki dio tadašnje proizvodnje bio usmjeren ka potrebama vojske. Vlada je bila ta koja je davala smjernice kako za konzumiranje, tako i za civilnu proizvodnju. Nije, doduše, došlo do nacionaliziranja tvornica, seoskih imanja ili zanatskih proizvodnih pogona, pa je privreda ostala u privatnim rukama. Međutim, država je na sebe preuzela raspoređivanje materijala, energije i radne snage, te na taj način ograničila civilnu ekonomiju. Dobra i robe su bili racionalizirani, ali su ipak bili u dovoljnoj mjeri raspoloživi za svako domaćinstvo. „Upravljati štednjom“, tako Herrmannova naziva model buduće cirkularne klimatski neutralne ekonomije.

Sociolog Schmelzer radije govori o vremenu koje će doći nakon ekonomije stalnog rasta, nego o kraju kapitalizma. Pokret „degrowth“ pretpostavlja svijet u kojem će se potrošnja masivno smanjiti, na primjer kooperativnom proizvodnjom unutar malih zajednica ili međusobnim dijeljenjem potrošačkih dobara. Ono što je za ovaj pokret bitno, a to je na pozitivan način prevazići smanjenu upotrebu resursa, primjerice time što će manje posla značiti manje novca, ali bolju kvalitetu života.

Ovo je tek početak vizije

Za Schmelzera je zapravo bitna kritika osnovnih značajki ekonomije rasta:  ona razara biološki temelj čovjekovog života, otuđuje čovjeka od njegovog rada, njegovih odnosa i prirode, podržava akumulaciju kapitala i izrabljivanje i to naročito muškaraca i žena na globalnom Jugu. Prema njegovoj viziji, svemu tome bi trebao doći kraj tako što će se privreda industrijskih zemalja reducirati, a upotreba resursa na svjetskom nivou pravednije rasporediti.

„Po pitanju traženja odgovarajućih koncepata još uvijek smo na početku“, priznaje Schmelzer. A neki konkretan put ka privredi, neovisnoj o rastu i kapitalističkim principima poput konkurentnosti, tehnološkog razvoja i pohlepe, ne navodi ni Herrmannova. Dakle, traže se novi koncepti, a debata na temu „degrowth” ide dalje.