Zwischen den Welten
Bürger und Künstler Thomas Mann
Thomas Mann cijeli je život u sebi nosio kontradikciju, sukob između svog građanskog porijekla i umjetničkog životnog poziva. Ovaj tekst je prikaz konflikta koji postojano kao ni jedan drugi prožima umjetnički rad Thomasa Manna.
Von Gina Arzdorf
„Svršeno je sa umjetnikom, čim on postane čovjekom“. Uvid koji pisac Thomas Mann daje svom fiktivnom junaku Toniju Krögeru u istoimenoj noveli zvuči paradoksalno. Pa ipak, ta spoznaja se vrlo često provlači kroz rane radove ovog nobelovca. Pri tome je pretpostavka sljedeća: umjetnost može proizvoditi samo osoba koja je izolovana od „uobičajenog, običnog“, koja je na ivici društvene zajednice i shodno tome koja sa mješavinom prezira i arogancije, sa visine, posmatra sve one koji ne poznaju ni ekstazu ni zamor od sebe samog niti zamor životom. Sve one, kojima u banalnosti vlastitog života što im protiče u nepromjenjivoj pravoj liniji, vrata ka višim sferama zauvijek ostaju zatvorena. Tim će više potresen biti Tonio Kröger, usamljenik koji živi na rubu iscrpljenosti, kada njegova prijateljica Lisaweta Iwanowna jednog dana napravi neku vrstu ocjene njegovog života: „Vi ste građanin na stranputici, Tonio Krögeru – zalutali građanin“ - zalutali, ali ipak građanin, a građanin otjelovljuje duhovno otupjeli život bez intelektualne dubine kakav vode za umjetnost nesposobne osobe.
Unutrašnji konflikt
Paralele između fiktivnog književnog lika i njegovog tvorca teško je ne primijetiti. Thomas Mann je rođen 1875. godine u Lübecku u uglednoj i imućnoj trgovačkoj porodici. Kao i njegov lik Tonio Kröger, i on u mladosti napušta svoju hanzeatsku domovinu kako bi u Italiji započeo novi život – onaj umjetnički, kao književnik. No iako se Mann fizički uspijeva distancirati od građanskog života, on se nikada neće u potpunosti odvojiti od svog građanskog porijekla – jednako kao ni njegov književni alter ego Tonio Kröger. Thomas Mann se dakle mora suočiti s egzistencijalnim proturječjem između građanskog i umjetničkog– ne može ga izbjeći, a u sebi ga nosi već i samim tim što je njegov otac iz sjeverne Njemačke utjelovljavao jedan životni koncept, dok je njegova majka, porijeklom iz Brazila, predstavljala onaj drugi. Kada pisac Thomas Mann svom junaku Toniju Krögeru u usta stavlja izjavu: „ Ja stojim između dva svijeta, ni u jednom nisam kod kuće i zbog toga mi nije lako“, onda se može reći da ta izjava proizlazi iz piščevog vlastitog osjećaja nejasne i podijeljene pripadnosti i metaforičkog „sjedenja na dvije stolice“, stajanja između dva svijeta – osjećaja koji Thomas Mann posebno obrađuje u svojim ranim pripovijetkama.Umjetnik vs. građanin
U prostoru obilježenom tenzijom između umjetničkog i građanskog bivstvovanja, figure koje stvara Thomas Mann na različite načine vode unutrašnju borbu upravo sa tim istim dualizmom. Pored Tonija Krögera, i Gustav von Aschenbach se ubraja u likove koji u sebi nose oba ova svijeta. Glavni junak novele Smrt u Veneciji koja je nastala 1911. godine ugledan je pisac koji je na osnovu svojih velikih književnih uspjeha stekao čak i plemićku titulu. Pisac je to dakle koji ne živi u sukobu sa društvom niti na njegovom rubu. Čak se život Gustava von Aschenbacha može nazvati životom pripadnika građanske klase, čija su vodilja pruske vrline kao ideali i disciplina koja ga tjera da dane počinje „mlazovima hladne vode po prsima i leđima“, a moto mu je - „izdržati“. No uprkos svoj umjerenosti i trudu uloženom u samokontrolu, on ostaje umjetnik, esteta. I kada Gustav von Aschenbach, koji ulazi u ozbiljne godine i polako stari, za vrijeme boravka u Veneciji sretne 14-godišnjeg Tadzija kao utjelovljenje apsolutne ljepote, počinje proces nalik pijanstvu, proces napuštanja vlastitih principa i samožrtvovanja, koji u konačnici vodi do smrti u Veneciji, kako se i zove naslovna novela.Nasuprot tome, u noveli Tristan koja je objavljena 1903., konflikt između građanskog i umjetničkog ne pojavljuje se u formi jedne jedine figure. Umjesto toga, u sanatoriju, negdje visoko u planinama, koji služi kao kulisa za radnju, susreću se dva različita muškarca kao otjelovljenja suprotstavljenih životnih koncepata i različitih životnih pogleda: neuspješni pisac Detlev Spinell i trgovac Klöterjahn. Spinell, kojeg zbog slabašne fizionomije i nejake tjelesne građe i zbog manjka vitalnosti u sanatoriju nazivaju „istrulim novorođenčetom“, zapravo nema nikakvih fizičkih tegoba i boravi u lječilištu samo zato što smatra da bolest i blizina smrti oplemenjuju čovjeka. Kao njegova suprotnost pojavljuje se Klöterjahn, dobo uhranjen i imućan, koji i samim svojim zvučnim imenom utjelovljuje život i njegov kontinuitet. U simboličnoj sredini između dvojice muškaraca stoji trgovčeva supruga Gabriele Klöterjahn, koja je nakon rođenja sina slaba, iscrpljena i pati od problema sa dušnikom. Kontakt sa Spinellom, morbidnim umjetnikom koji je podstiče na emotivno uznemirujuće sviranje klavira, na kraju je košta života.