100 godina Bauhaus
Selman Selmanagic (1905.- 1986.) i Bauhaus

Selman Selmanagić na Bauhausu je stigao 1929. godine igrom (sudbonosnog) slučaja: nakon razgovora u vlaku, na putu za Berlin. Kada je ovaj mladić iz Srebrenice odlučio krenuti za Njemačku, kako bi usavršio svoja znanja iz stolarskog zanata, nije ni slutio da će jedan slučajni razgovor odrediti daljnji tok njegovog života.

Von Prof. dr. Aida Abadžić-Hodžić

Selman Selmanagić na Bauhausu je stigao 1929. godine igrom (sudbonosnog) slučaja: nakon razgovora u vlaku, na putu za Berlin. Kada je ovaj mladić iz Srebrenice odlučio krenuti za Njemačku, kako bi usavršio svoja znanja iz stolarskog zanata, nije ni slutio da će jedan slučajni razgovor odrediti daljnji tok njegovog života. Od hrabre i iznenadne odluke da upiše Bauhaus, preko upornog i marljivog rada da završi ovu školu bez ranijeg poznavanja njemačkog jezika i ikakve potpore, pa sve do vrlo ranog pristupanja komunističkoj partiji, već u studentskim danima, Selman Selmanagić postajao je pravi ‘Bauhausovac’. Duh ove škole: otvorenost za istraživanje i eksperiment, samostalno iznalaženje rješenja, društvena odgovornost umjetnosti i arhitekture, socijalna osjetljivost, timski rad, interakcija različitih oblasti i disciplina trajno su obilježili njegov stvaralački credo. Životna i profesionalna priča Selmana Selmanagića nalikuje scenariju uzbudljivog avanturističkog filma, puna je preokreta i izazova, definirana njegovim snažnim i hrabrim karakterom, neposrednošću, temperamentom i živim duhom, ali i izazovima vremena između dva svjetska rata i prilikama u Njemačkoj, podijeljenoj nakon Drugog svjetskog rata.  

Selman Selmanagić rođen je 25.4.1905. godine u Srebrenici, mada se u pojedinim dokumentima kao mjesto rođenja spominje I Istanbul (Carigrad) u kojem je njegov otac Alija završio studij prava 1902.godine i u kojem je rođena njegova majka Hayrije, kćerka visokog službenika kasnog Osmanskog carstva. Djetinjstvo I mladost proveo je u tradicionalnoj, pobožnoj, vrlo uglednoj  i obrazovanoj familiji, na imanju nedaleko od Srebrenice, okružen sa devetero braće i dvije sestre. Bile su to godine austro-ugarske uprave u Bosni I Hercegovini, ali sa još živim tragovima orijentalne kulture i duhovnosti. Ova slojevitost Selmanovog kulturnog identiteta, formiranog na susretu različitih kultura i tradicija, Istoka i Zapada, uvjetovala je i njegovu otvorenost, samouvjeren i vrlo snažan karakter, sposobnost da prima i uči na različitostima.

Selman Selmanagić stigao je u školu Bauhaus u Dessau-u 1929. godine, sa preporukom jugoslavenskog konzula u Berlinu. Stajao je fasciniran i pomalo prestrašen pred Gropiusovim revolucionarnim projektom od stakla i čelika za novu školu u Dessauu. Intuitivno je osjetio da se tu dešava nešto napredno i avangardno i donio je čvrstu odluku da mora uspjeti. Prije dolaska na Bauhaus, završio je stolarski zanat na Državnoj stručnoj školi u Sarajevu (1919-1923) i položio stručni ispit za majstora namještaja i stolarije (Meisterprüfung als Möbel und Bautischler) na Visokoj obrtnoj školi u Ljubljani. Neposredno prije njegovog dolaska, došlo je do otvaranja novog odjela – Odjela za arhitekturu (1927.) na čelu sa Hannesom Meyerom kao i do smjene u rukovodstvu škole koju će u vrijeme Selmanagićevog dolaska, od Gropiusa, preuzeti upravo ovaj švicarski arhitekt. Meyerove godine označile su radikalan otklon od Gropiusovog “istraživanja principa oblikovanja“ prema “proučavanju životnih procesa budućih korisnika“. Ovaj princip kao I Meyerovo insistiranje na radu u tzv. “združenim ćelijama“ (cooperativzellen) i “vertikalnim brigadama“ koje su činili studenti različitih godina studija, u timskom radu, vrijednosti su koje je Selman Selmanagić primijenjivao i u svom kasnijem, pedagoškom radu.

Selmanagić je bio i pod snažnim utjecajem Pripremnog tečaja Josefa Albersa koji je kao cilj svoje nastavio postavio usvajanje sposobnosti konstruktivnog mišljenja i prostornog predstavljanja, pri čemu je “konačni rezultat naučen, a nije podučen” (“das Ergebnis ist gelernt und nicht gelehrt.”). Selmanagić je često navodio jedno sjećanje sa Albersovog Pripremnog tečaja, a u kojem se izvanredno ocrtavao način Albersovog rada: Selmanagić je imao na stolu rječnik njemačkog jezika čije su se stiješnjene stranice, pričvršćene daskom, otvarale poput lepeze kako bi olakšao i ubrzao njegovo prelistavanje. Kada je profesor Albers, u prolazu, primijetio ovu Selmanagićevu praktičnu ‘invenciju’, pohvalio je to kao primjer najbolje studije prirode i iskoristivosti materijala i naglasio: ono što papir čini konstruktivnim jesu ekonomija, konstrukcija i forma. U vrijeme svog studiranja na Bauhausu, Selmanagić se susreo sa još nekoliko studenata sa prostora tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Ono što je razlikovalo Selmanagića od svih ostalih bila je činjenica da su ostali jugoslavenski studenti prije dolaska na Bauhaus diplomirali ili studirali na likovnim akademijama dok Selmanagić, izuzev zanatskog iskustva i titule majstora u izradi namještaja, nije imao nikakvo ranije iskustvo likovnog obrazovanja, a što se, čak, pokazalo kao prednost. Naime, Albers je u prvom susretu sa studentima, a kako bi potaknuo njihovu kreativnost, običavao reći: “Želimo da zaboravite sve što ste ranije naučili – osim obrta.“

Zbog slabog poznavanja njemačkog jezika, Selmanagić je u drugi, ljetni semestar 1930. godine primljen kao hospitant “pod oštrom probom” (unter scharfer Probe), u Radionicu za graditeljstvo/arhitekturu (Ausbau- Werkstatt) koju je vodio arhitekt Alfred Arndt i u kojoj je trajno usvojio središnji princip Meyerove reforme “oblikovanja za mase, na osnovu svakidašnjih potreba ljudi.“ 

Navodio je primjer vježbe oblikovanja jednog ormara i pitanja koje im je postavio profesor Arndt u radionici na drugom semestru: “Šta se stavlja u taj ormar?“ i objašenjenja da u svakoj fazi oblikovanja moraju kretati od ideje cjeline, od stvarnih potreba korisnika i funkcije predmeta, a ne od oblikovnih detalja. “Nakon što sam izradio jedan ormar, postao sam Bauhausovac“, zabilježio je Selmanagić i kada je usvojio ovaj, temeljni princip mišljenja pri oblikovanju, tada se mogao suočiti sa najrazličitijim zadacima koje je u budućnosti i radio: izgradnjom stambenih objekata, urbanističkim projektiranjima, nacrtima tvorničkih, sportskih i zdravstvenih objekata, projektiranjem izložbenih hala, dizajnom namještaja itd. Metoda oblikovanja bila je uvijek ista i polazila je od potreba i mogućnosti ciljanih korisnika, bez obzira da li se radilo o oblikovanju jedne pepeljare ili kuće, kako je to slikovito rekao jednom prilikom Selmanagić, podsjećajući na riječi Gropiusa da onaj tko zna projektirati jednu stolicu, taj zna projektirati i kuću.

Sve do četvrtog semestra Selmanagić je samostalno finansirao svoje školovanje novcem koji je zaradio radeći u Bauhausovoj stolarskoj radionici. Međutim, kako je nakon određenog vremena potrošio sav ušteđeni novac, Selman se obratio ocu za finansijsku podršku. Otac, koji do tada nije ni znao da njegov sin studira na Bauhausu niti o kakvoj je školi riječ, želio se i sam uvjeriti u stečena znanja i sposobnosti svoga sina, te je svoju finansijsku pomoć uvjetovao zahtjevom da Selman samostalno projektira i vodi gradnju nove obiteljske kuće na njihovom imanju nedaleko Zvornika. Puna tri mjeseca Selman je pripremao nacrt, ali i samostalno rješavao pitanja statike kao i sva ostala pitanja koja će se javiti tokom gradnje jer radna snaga s kojom se susreo na gradilištu nije bila u stanju “čitati“ složene arhitektonske planove. Kada je svome profesoru Ludwigu Hilberseimeru, na početku sljedećeg semestra pokazao projekat kuće u Zvorniku, profesor ga je pohvalio komplimentom da je Selmanagić “balkanski Le Corbusier“ (“Le Corbusier des Balkans“).

U okviru seminara za urbanizam kod profesora Hilberseimera oformio se studentski kolektiv od sedam članova, među kojima je bio i Selmanagić. Zajedno sa profesorom, ovi su studenti sudjelovali tokom 1932. godine u planiranju projekta naselja za radnike tvornice aviona Junkers u Dessau-u (Junkers-Siedlung) i to je bio, iako nerealiziran, najambiciozniji, timski rad koji je proveo Odjel za arhitekturu, a koji je, na stanoviti način, oživio duh Meyerovog vremena i predstavljao alternativu visoko estetiziranom karakteru podučavanja arhitekture na seminarima novog i posljednjeg direktora, Mies van der Rohe-a. Naselje je bilo planirano za 20.000 stanovnika i njegovoj realizaciji prethodila je iscrpna znanstvena analiza koja je uključivala, uz proučavanje tehničkih, ekonomskih i ekoloških parametara te planiranih troškova realizacije i održavanja, i detaljnu socio-kulturnu analizu životnih navika stanovnika kako bi se, u realizaciji ovog planskog naselja zamišljenog kao život u zajednici (komuni), odgovorilo svim potrebama njegovih korisnika.

Selmanagić je na Bauhausu diplomirao 1932.godine i dobio je diplomu broj 100. Još je neko vrijeme, nakon studija, ostao u kontaktu sa školom i radio je kao suradnik-crtač u arhitektonskom atelieru Waltera Gropiusa u Berlinu, na pripremi planova o razvoju Berlina za Međunarodni kongres moderne arhitekture - CIAM 1933 u Ateni.

U nepovoljnim ekonomskim I političkim prilikama, sa diplomom Bauhausa teško je mogao dobiti posao kako u Njemačkoj tako i u Kraljevini Jugoslaviji pa se Selmanagićev avanturistički duh zaputio prema Turskoj, Magrebu, Bliskom Istoku I Mediteranu gdje je proveo period od 1934. do 1939.godine, surađujući u atelieru Richarda Kauffmanna, radeći za islamski vakuf i, na kraju, kao samostalan arhitekt.

Uz brojne projekte privatnih kuća I vila, uređenja interijera, cafea I poslovnih prostora, manje je poznat, ali sigurno vrlo zanimljiv podatak da je je Selmanagić, tokom boravka u Jeruzalemu, zajedno sa jednim jevrejskim kolegom, a na zahtjev Muftije, radio na projektu učvršćivanja Zida plača čije je temelje učvrstio ubrizgavanjem armiranog betona na svakih pola metra razdaljine.

Godine u kojima je Selmanagić boravio u Palestini bile su i godine otpora, s jedne strane britanskoj upravi (u kojoj je sudjelovalo svo stanovništvo Palestine neovisno o vjeri i naciji), a s druge strane počinjali su sve snažniji sukobi između arapskog i ne-arapskog stanovništva, odnosno do organiziranja otpora Palestinaca sve snažnijoj cionističkoj politici i imigraciji koja je dovodila u pitanje prava i opstojnost arapskog dijela stanovništva. U takvim izazovima, Selmanagić je pokazao visok stupanj snalažljivosti I socijalne intelgiencije kako bi sebi osigurao projekte I mogućnost zarade. Tako je u jednom pismu iz 1935.godine, upućenom prijatelju iz Bauhausa, Hajo Rose-i, napisao:


“[...] ich war schon in allen rassen und religionen. (von moses bis komintern) um bei juden arbeiten zu koennen hier muss man juedisch sein, bei arabern mohamedanisch [sic]. infolgedessen habe ich je nach der arbeitsstelle ‚die farbe gewechselt‘, und manhat mir immer geglaubt. ich habe dabei gesehen dass es nur auf die aeussere form ankommt wenn ich ein rotes fez trage haelt man mich fuer einen mohamedaner [sic].”
Selmanagić se u Berlin vratio, na pozivi prijatelja iz komunističke ćelije, 1939.godine, Prvo je kratko radio u atelieru Egona Eirmanna, a potom, kao filmski arhitekt I scenograf u filmskim studijima UFA. Po završetku rata, 1945.godine postao je članom tima Hansa Scharouna (Planungskollektiv) zaduženog za obnovu devastiranog grada. Selmanagić je pet godina (1945.-1950.) bio zaposlen u ovom kolektivu berlinskog Magistrata, kao voditelj Odjela za planiranje izgradnje i obnovu kulturnih i sportskih objekata i zaštitu spomenika (Leiter des Referats für Kultur- und Erholungsstätten-plannung). Njegov najznačajniji projekat iz ovog perioda bio je Walter Ulbricht stadion/ Stadion der Weltjugend (1950.), nekada najveći atletski i nogometni stadion u DDR-u (stadion je, nažalost, srušen 1992.godine). Istovremeno, Selmanagić je počeo raditi i kao dizajner namještaja za Njemačke radionice (VEB Deutsche Werkstätten) u Dresden-Hellerau, već od 1945. godine i iz te intenzivne i dugogodišnje suradnje koja je trajala do kraja njegovog života nastalo je nekoliko primjeraka namještaja koji se smatraju klasicima DDR-dizajna I koji su se serijski proizvodili, poput Stolice za seminare (Seminarstuhl, 1949.).   Stolica za seminare (Seminarstuhl, 1949.

Stadion der Weltjugend, Berlin, 1950. Crtež S.Selmanagića, © Arhiv obitelji Selmanagić, Berlin
 
Selmanagićeva zasluga u obnovi grada Berlina i najznačajnijih spomenika kulture (poput berlinske katedrale I Neue Wache), pred naletom rušenja sovjetske okupacijske vlasti, je nemjerljiva. Uspio ih je uvjeriti, svojom sposobnošću pregovaranja, da je Schinkel bio veliki umjetnik (“hudožnik”), laskajući velikoj sovjetskoj umjetničkoj tradiciji koja bi za to trebala imati razumijevanja.
U nepovoljnim godinama tzv. “debate protiv formalizma” početkom 1950-ih godina, a u kojima je recepcija Bauhausa i arhitekture modernizma bila pod oštrom kritikom partije (SED), Selmanagić je vrlo malo projektirao jer nije pristajao na ideološki diktat sovjetskog bloka kroz djelovanje Njemačke građevinske akademije (DBA). Njegov primarni fokus bio je pedagoški rad unutar kojeg je nastojao održati živim središnje vrijednosti Bauhausa.  Od 1950. pa sve do 1970. godine Selmanagić je bio voditelj Odjela za arhitekturu i profesor iz oblasti gradnje i prostornog oblikovanja (Professor für das Fach Bau- und Raumgestaltung) na Visokoj umjetničkoj školi Berlin-Weißensee u Istočnom Berlinu.

U radu sa studentima na Visokoj umjetničkoj školi Berlin-Weißensee, © Arhiv obitelji Selmanagić, Berlin
 
Vrlo je značajno za Selmanagića bilo i održavanje stalnih kontakata sa svojim nekadašnjim profesorima i kolegama sa Bauhausa, poput Waltera i Ise Gropius, Alfreda Arndta, Tut Schlemmer (supruge Oscara Schlemmera), a Richard J. Neutra posjetio je Selmanagića i Visoku umjetničku školu Weiβensee u dva navrata. Neutra je pohvalio visoke rezultate Selmanagićevog nastavnog rada. I Max Bill, u jednom razgovoru za Radio-televiziju Beograd 1987. godine, pohvalio je kvalitetu nastave koju je u školi u Istočnom Berinu organizirao, kako je rekao, njegov dobar drug, Selman Selmanagić. Posebno priznanje za Selmanagića bilo je da je, u godinama postepenog političkog otvaranja Istočne Njemačke i slabljenja negativne recepcije Bauhausa, bio angažiran kao savjetnik u obnovi zgrade Bauhaus škole u Dessauu 1976.godine.
Zajedno sa svojim studentima radio je na projektu proširenja I adaptacije zgrade škole Berlin-Weißensee 1956.godine I to je zabilježeno na reljefu na ulazu u školu. Selmanagić je bio vrlo temperamentan, snažnog karaktera i nije se libio otvoreno iskazati svoj stav pa čak i vodećim društvenim elitama tadašnjeg DDR-a. Taj Selmanagićev “južnjački“ temperament ponekad se javljao i u nastavi, kako su isticali pojedini njegovi studenti. Selmanagića je znalo naljutiti kada studenti ne bi iskoristili priliku da saznaju nešto novo od svojih profesora, kada su bili površni ili neuredni, kada u njima ne bi prepoznao entuzijazam za nove izazove ili hrabrost da se uhvate sa problemima u koštac. Student Solveig Steller, koji je na školi Weiβensee studirao od 1962. do 1967. godine, ove je temperamentne izljeve svoga profesora slikovito usporedio sa intenzitetom “prirodnih katastrofa“.  
Iako u poznim godinama života, Selmanagić je ostao ‘Bauhausovac’ u duši, a svježinu i otvorenost njegovog duha prema izazovima koje svako novo vrijeme donosi otkriva i njegovo promišljanje dizajna ormara za omladinu koja osamdesetih godina ima sasvim drugačije odjevne navike od vremena u kojem je on bio mladić. Selmanagić je, naime, uočio da većina omladine nosi je ans i da za taj odjevni predmet, koji ne iziskuje vješanje poput štofanih hlaća, treba dizajnirati i drugačiju unutrašnjost ormara. U ovome se vidjelo koliko su ostala trajno živa sjećanja na rad u klasi majstora Arndta i kako je njegove pouke znao učiniti aktualnim i u drugačijim socio-kulturnim okvirima, a što i čini bit bauhausovskog koncepta obrazovanja i oblikovanja. I u jednom od svojih posljednjih intervjua, iz 1985. godine pokazao je zainteresiranost i otvorenost za razumijevanje novog duha vremena, novih navika mladih i rekao: “Treba proučavati sadašnjost i oblikovati za sadašnjost.”
S.Selmanagić umro je 1986.godine u Berlinu i, prema vlastitoj želji, sahranjen je na obiteljskom groblju nedaleko od Srebrenice koja je za njega zauvijek ostala, kako su to često isticali njegovi studenti I kćerke, najčarobnije mjesto na zemlji.
 

S.Selmanagić u svome domu, Berlin- Weiβensee, 1966. © Arhiv obitelji Selmanagić, Berlin