Sociologija i komemoracija
SJEĆANJE JE UVIJEK I ZABORAV

O istraživanju „Memory Studies“ i granicama sjećanja – novi pristupi sociološkog istraživanja sjećanja

Na koji način se sjećamo? Kako nastaje kolektivno sjećanje? Koju ulogu u tome igra zaborav? Dugo vremena je sociologija na ovu temu davala tek poneki dugotrajni impuls,  iako je u svojim redovima imala i klasičara na polju sociološkog i kulturološkog istraživanja pamćenja - Francuza Mauricea Halbwachsa koji je, između ostalog, živio i radio i u Berlinu. Njegovom smrću 1945. godine u koncentracijskom logoru Buchenwald za neko vrijeme je prestalo sociološko promišljanje o društvenoj prošlosti.

Možda uzrok tome leži u osnovnoj postavci sociologije s kraja 19. stoljeća: modernizam društvenih teorija kakav je, na primjer, svojstven Maxu Weberu ili Karlu Marxu, vidljiv je upravo u njegovoj fokusiranosti na sadašnjost i moguće oblike budućnosti. Pritom se sjećanje i pamćenje doživljavaju kao prevaziđena prošlost i tradicija. Ovo je utoliko više začuđujuće, jer se upravo moderne nacionalne države pokreću intenzivnim njegovanjem kulture sjećanja. U svakom slučaju, promišljanje o kolektivnom ili političkom sjećanju je, u prvoj liniji, bilo prepušteno historijskim naukama, a to bi se trebalo promijeniti.

MINUTA ŠUTNJE KAO MJESTO SJEĆANJA

Faza sociološke i kuluturološkonaučne apstinencije na ovom polju okončala se zajedno sa 20. stoljećem. Pod dojmom izumiruće generacije koja je svjedočila dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, sve jačeg medijskog prodora privatnog, ali i javnog sjećanja, kao i pojavom novih mogućnosti digitalne pohrane podataka, razvilo se novo polje istraživanja pod nazivom „Memory Studies“. Ovaj se interdisciplinarni istraživački pristup ciljano fokusira na fenomene sjećanja u cilju njihovog opisivanja, istraživanja i kategoriziranja. Pa je tako, na primjer, postao poznat pojam „mjesto sjećanja“ kojeg je uveo francuski historičar i sociolog Pierre Nora, a koji opisuje sve ono što predstavlja temelj sjećanju savremenih društava: pritom se ne radi samo o mjestima u užem smislu te riječi - poput spomen obilježja ili historijskih mjesta - nego i o minuti šutnje, himnama ili proslavama i ritualima koji su povezani sa događajima iz prošlosti.

Nastavno na to, i sociološko istraživanje pamćenja se okrenulo temama koje, pored javnog sjećanja na vrijeme nacionalsocijalizma, osvjetljavaju i društveno sjećanje porodice, nauke, tijela, organizacije ili interneta. Sve ove pristupe objedinjuje uvjerenje da bez smislenog nadovezivanja na prošlost nema ni razumijevanja sadašnjosti, ali ni mogućnosti djelovanja, usmjerenog ka budućnosti.

IZ ODREĐENOG UGLA POSMATRANJA

Na koji način učenice i učenici stvaraju sliku o nacionalsocijalističkoj prošlosti može nam ovdje poslužiti kao primjer: „suhoparne“ činjenice iz historijskih udžbenika dopunjavaju se medijski popraćenim sjećanjima iz serija, filmova ili priča koje se tradicijski prenose unutar porodice, te obilaskom muzeja ili spomen obilježja. Iz različitih izvora i od pojedinačnih komadića priče koji već sami po sebi daju određenu perspektivu na neki događaj iz prošlosti i rezultat su društvenih konstrukcijskih procesa, učenici sklapaju vlastitu sliku prošlosti. Ta slika i njen nastanak ne ograničavaju se isključivo na školski čas historije – ona je utjelovljena u vlastitom budućem poimanju i identitetu učenika kao člana neke porodice u kojoj (ni)je djed bio nacista, kao buduće pristalice neke političke partije i kao građanina Savezne Republike Njemačke.  

U tom slučaju je jasno da sjećanja uvijek podliježu i određenom izboru. Ta selektivnost se sastoji u tome da se, sa stanovišta pojedinca, iz vlastitog ugla posmatranja i unutar jednog određenog društvenog okvira, određenih stvari sjećamo, a nekih drugih ne.

Time postaje vidljiva i funkcija naličja sjećanja, tj. zaborava. Sjećanja su uvijek okružena zaboravom i bez njega su nezamisliva. To postaje očito tamo gdje je potrebno sjećati se, kako se događaji ne bi prepustili zaboravu. Želja za sjećanjem se, u tom slučaju, hrani spoznajom da se nešto može nepovratno izgubiti. S druge strane, nemoguće je svega se sjećati. Time se ne misli da nisu sva sjećanja podjednako bitna, nego je riječ i o tome da samo sjećanje ne može uzeti u obzir sve pojedinosti nekog događaja i da se, posljedično, nešto mora i zaboraviti. Kada bismo se sjećali svega kao podjednako bitnog u svim njegovim nijansama, onda više ne bismo bili u stanju djelovati – u smislu onog neumoljivog, nemilosrdnog pamćenja, opisanog u djelu argentinskog pisca Jorge Luisa Borgesa.