Ekološka svjesnost
JE LI ODRŽIVOST ŽENSKA STVAR?

Veći dio kućanskih poslova još uvijek je na ženskim plećima. Je li onda ekološka održivost u svakodnevnom životu prije svega zadatak žena? Slijedi intervju sa Gotelind Alber, stručnjakinjom za klimatsku politiku sa fokusom na pitanja spolova.

Gotelind Alber, postoji aspekt kojeg često zaboravimo kada nastojimo živjeti održivije: spolna perspektiva. Zašto je bitno ozbiljno shvatiti ovaj ugao gledanja kada se bavimo ekološkom održivošću?

Zaista je to pitanje pravednosti. Kada diskutiramo o klimi, naviknuti smo govoriti o odnosu između Globalnog Sjevera i Globalnog Juga. Tu postoji pitanje pravednosti, budući da problemu najvećim dijelom doprinosi Globalni Sjever, dok je Globalni Jug onaj koji tendencijski više pati zbog toga. Zanimljivo je da je i situacija po pitanju spolova slična. U svakoj zemlji žene u prosjeku manje doprinose ovom problemu, ali tendencijski više pate. Stoga možemo reći da imamo problem pravednosti po pitanju spolova i moramo se time pozabaviti.

Prema Vašim saznanjima, postoji li razlika u angažmanu i zalaganju za ekološku održivost između spolova? Ili, da budemo provokativniji: može li se reći da je ekološki održivo ponašanje ženskog roda?

U našem društvu zaista su žene te koje više teže održivosti u svakodnevnom životu nego muškarci. Dobar primjer tome su biološki proizvodi: žene su skonije svjesnijoj i održivijoj kupovini. Ili, pogledajmo pitanje mobilnosti: i na tom polju žene često donose ekološki prihvatljivije odluke. Ponekad su to svjesne odluke – primjerice koriste sredstva javnog prijevoza ili voze manje automobile. Ali, često i životne okolnosti utječu na donošenje ovakvih odluka. Možda kućni budžet nije dovoljan ili je porodici na rapolaganju samo jedan auto kojim se muškarac vozi na posao. U tom slučaju žene posežu za alternativnim rješenjima, voze se gradskim prijevozom ili biciklom. Ekološka održivost je naprosto puno bitnija tema za žene, nego za muškarce.

Kako to da se žene svjesno više trude učiniti svoje svakodnevno ponašanje ekološki prihvatljivim?
Nije to pitanje genetike, nego se čini da je više povezano sa društvenim ulogama. U našem društvu žene su često pod jakim utjecajem predodžbi o tipičnim ulogama i odgajane su brinuti se za druge, pa tako i za prirodu i okoliš. Nasuprot tome je slika tradicionalnog muškarca, koja se, istina, kod mlađe generacije polako mijenja, ali koja je u našem društvu još uvijek jako ukorijenjena. Pomislimo samo na sterotipne, brze aute ili veliku konzumaciju mesa – stvari koje baš i ne doprinose ekološkoj održivosti. Dakle, rodne norme definitivno igraju ulogu u tome kako se ponašamo prema svojoj okolini.

Često su žene te koje snose odgovornost za funkcioniranje porodice poput projekt menadžerica. U kojoj mjeri rastuća potreba za održivijim načinom života pojačava to već  postojeće „kognitivno opterećenje“, te time još više povećava pritisak na žene?

Žene koje se brinu o drugima, a pritom još snose i odgovornost za kućanstvo, često su više pogođene nedostatkom vremena od muškaraca, budući da praktično nikada nemaju slobodno veče. I ekološki održive odluke zahtijevaju dodatni rad. Pred njih se, dakle, postavlja dodatni izazov osmišljavanja porodične kupovine koja će biti ekološki prihvatljiva ili donošenja odluka u vezi sa održivom mobilnošću. U feminističkoj debati o okolišu govori se i o takozvanoj „feminizaciji ekološke odgovornosti“. To znači da su osobe, koje su u pravilu nadležne za brigu o drugima – a to su najčešće žene – opterećene i dodatnim zadacima. Žene već sada žive ekološki prihvatljivije, ali se od njih očekuje da u tome budu još bolje.

Šta se mora desiti pa da odgovornost za održivost prestane biti najvećim dijelom svaljena na ženska pleća?

Potrebna nam je pravednija raspodjela poslova i veće uvažavanje skrbi nad drugima. Neplaćeni rad ekonomski se ne vrednuje, te samim time ne ulazi ni u bruto nacionalni dohodak. Kada se, primjerice u Švicarskoj, pokušalo kvanitificirati ovu vrstu rada, utvrđeno je da premašuje rad u bankarskom sektoru.

Briga o drugima, dakle, mora biti više cijenjena.

Ta briga se ne odnosi samo na porodicu, nego se može promatrati i u kontekstu okoliša, demokratije i suživota u zajednici.

Ako govorimo o pravednijoj raspodjeli zalaganja na polju ekološke održivosti među pojedinim članovima društva, šta biste predložili?

Zajednička priprema obroka može dosta doprinijeti održivosti. U Barceloni već postoje zajedničke kuhinje, jedan vid narodnih kuhinja. One bi mogle učiniti veliki pomak, ne samo po pitanju održivosti, nego i po pitanju društvenih aspekata. Kada ljudi zajedno jedu, jača se zajedništvo i unaprjeđuje društvena pripadnost. Na ovaj bi način stariji ljudi, koji žive sami, mogli ostvariti veću društvenu interakciju. To bi moglo smanjiti i opterećenje žena u porodici, ako se odgovornost za svakodnevno kuhanje raspodijeli na više osoba. A, u konačnici, doprinosi i uštedi električne energije. Takva rješenja bi mogla doprinijeti smanjenju pritiska na žene i većoj ravnopravnosti spolova.

Vi, dakle, prednosti i potencijale vidite u povezanosti ekološke održivosti i društvenih pitanja?
Za mene su društvena i ekološka pitanja uvijek međusobno povezana. Ekološki problemi su neodvojivi od društvenih problema. Kada se (pomalo pretjerano) kaže da moramo spasiti klimu, ali ne i ljude, to nam ništa ne pomaže. Potrebna nam je stvarna društveno-ekološka transformacija koja obje teme ravnopravno tretira. Stoga se i mjere za zaštitu okoliša i klime moraju preispitati u pogledu njihovih posljedica koje imaju na rodne odnose, kako i takva politika ne bi doprinijela još većoj neravnopravnosti.