Pet stoljeća dobrih komšijskih odnosa

Dr. Eli Tauber: „Naše prijateljstvo je dragocjeno naslijeđe koje treba čuvati.“

Stojim ispred Jevrejskog muzeja u Sarajevu i zbunjena sam. Nema stražara, nema barijera, nema naoružane policije – ničega od onoga na što sam navikla u Njemačkoj. Muzej je smješten u staroj sefardskoj sinagogi, izgrađenoj 1581. godine. Oklijevam i prilazim bliže. Ljubazno lice mi se osmjehuje: „Slobodno uđite, muzej je otvoren.“

Godina je 1998. Prvi put nakon Balkanskog rata dolazim u rodni grad svoga oca. Studentica sam i želim saznati više o historiji zemlje svoje porodice. Tadašnji kustos se nasmije kada primijeti moju nesigurnost: „Vi niste odavde, je li tako?“ Klimam glavom. „Iz Njemačke?“ Ponovo klimam. Zatim kaže nešto što me do danas prati: „Kod nas nikada nije bilo naoružane zaštite ispred jevrejskih institucija – ni prije, ni tokom, ni poslije rata. Nije kao kod vas.“

Tek nakon obilaska shvatam šta je mislio: u Sarajevu je jevrejski život već stoljećima dragocjen dio društvene strukture.

Sefardi, Jevreji iz Španije i Portugala, protjerani su iz svoje domovine 1492. godine. „Sefardi su 500 godina čuvali ključeve svojih kuća u Španiji, svoj jezik, svoju kuhinju, svoje sjećanje“, priča Eli Tauber, historičar, publicista i savjetnik za kulturna i vjerska pitanja Saveza jevrejskih opština, s kojim sam razgovarala u intervjuu. „To što danas ovdje živimo, dugujemo sultanu Sulejmanu Veličanstvenom.“ Prema novijim istraživanjima, oko 1530. godine prve sefardske porodice stigle su na njegov poziv iz Budima, Dunavom do Beograda; oko trideset njih nastanilo se u Sarajevu. Tako je započeo suživot koji je do danas izuzetan. Nije bilo jevrejskog geta. Dijelili su se zanati, komšiluci i praznici. U naselju Bjelave gotovo je svaka druga kuća bila jevrejska: „Ne iz prisile, nego zato što je tamo sunce najduže sijalo“, smije se Tauber. Sarajevo leži u dolini okruženoj sa sedam visokih planina – ako živite na „pogrešnoj strani“, tokom zimskih mjeseci uglavnom ste u sjeni i hladnoći.

Noć Sefarada – muzika koja pamti i povezuje

 Dr. Elija Taubera sam upoznala 2022. godine. Pozvao me na Noć Sefarada koja se svake godine održava u julu. Nastala je iz ideje tadašnje direktorice Jevrejskog muzeja, Mevlide Serdarević, muslimanke, koja je Taubera pitala zašto se ne bi organizovala sefardska večer u okviru velikog ljetnog festivala u gradu. Iz te ideje Tauber je osnovao udruženje Haggadah Sarajevo, koje je do danas nosilac i organizator ovog sefardskog kulturnog događaja. Manifestacija slavi svoju 20. godišnjicu 2026.

I samo ime udruženja pažljivo je odabrano. Posvećeno je Sarajevskoj Hagadi, jednoj od najstarijih hagada na svijetu. Hagada povezuje tekst, ritual i pripovijedanje te sjećanje na izlazak iz Egipta čini živim dijelom jevrejskog identiteta. Sarajevska Hagada je, međutim, jedinstvena: jedina je u potpunosti sačuvana i preživjela je čak i inkviziciju u Italiji u srednjem vijeku. Tokom Drugog svjetskog rata spasio ju je muslimanski učenjak Derviš Korkut od nacista – i tako je sačuvana za buduće generacije.

Sjećam se svog prvog dolaska na tu izuzetnu večer: bend iz Španije svira sefardsku muziku, pjevanu na ladinu, jeziku Sefarada koji su ponijeli sa sobom iz Španije. Sva mjesta su zauzeta, mnogi stoje. Ove godine došlo je oko 700 ljudi. Među gostima je i visoki predstavnik Bosne i Hercegovine, Christian Schmidt. Muslimani, kršćani, ateisti, Jevreji – svi zajedno pjevaju, smiju se, neki plaču. Atmosfera: stalna jeza. Nakon toga služe se jela čije su recepte Sefardi sačuvali još od protjerivanja iz Španije 1492. godine. Kada je ove godine, iz sigurnosnih razloga, predloženo preimenovanje večeri kako bi se izbjegla veza s judaizmom, Tauber je to odbio. Manifestacija, po njegovom mišljenju, treba ostati ono što jeste: izraz kulturnog kontinuiteta.

Suživot i otvorena zajednica

Prije Holokausta u Sarajevu je živjelo 12.000 Jevreja. I tokom ratova devedesetih mnogi jevrejski građani napustili su zemlju i iselili se u Izrael. Danas u Bosni i Hercegovini živi oko 500 do 700 Jevreja. Oko 70 posto su Sefardi, a ostatak Aškenazi, koji su u zemlju došli nakon 1878. godine, nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Oni potiču iz jevrejskih zajednica koje su se od ranog srednjeg vijeka razvijale prvenstveno u Porajnju, a kasnije u srednjoj i istočnoj Evropi.

Jevrejska zajednica je i danas otvorena: Sefardi i Aškenazi zajedno slave praznike, što nije uvijek bilo slučaj. „Najveća razlika bila je u komunikaciji“, objašnjava Tauber. „Sefardi su govorili ladino, sličan španskom, a Aškenazi jidiš. Vremenom su naučili bosanski jezik, a danas se zajedno slavi i sklapa brakove.“ I njegova vlastita porodica je mješovita: majka mu je bila Sefardkinja, otac sefardsko-aškenaskog porijekla.

Zajednici pripadaju i ljudi drugih vjera. Prelazak na judaizam nije uslov za članstvo. Tauber priča o Fati Finci, muslimanki i prijateljici njegove majke, koja je bila udata za Jevreja i ostala aktivna članica zajednice sve do svoje smrti.

Jevreje i muslimane u Bosni povezuje posebna bliskost. U svojoj knjizi When Neighbors Were Real Human Beings Tauber prikuplja priče o tom komšiluku. Pokazuje mi fotografiju od historijskog značaja: muslimanka Zejneba Hardaga prekriva Davidovu zvijezdu na ruci Jevrejke Rivke Kabilio. Grli svoju prijateljicu tako čvrsto da je zvijezda skrivena pod njenim ogrtačem. Obje su tokom Drugog svjetskog rata živjele u Sarajevu. Porodica Hardaga spasila je porodicu Kabilio i kasnije je proglašena Pravednicima među narodima. Godine 1994., tokom opsade Sarajeva, Zejneba, njena kćerka i zet zahvaljujući porodici Kabilio odvedeni su u Izrael, gdje je i umrla i sahranjena.

Arhiv protiv zaborava

I Tauberova vlastita porodična historija obilježena je spašavanjem. „Ova žena je spasila moju majku“, kaže i pokazuje fotografiju Zore Krajine iz Mostara, katolkinje. Ona je 1941. godine odvela njegovu majku iz Sarajeva u Mostar, a kasnije preko područja pod italijanskom kontrolom na Hvar. Od 1943. pridružila se partizanima. U Jugoslaviji je postojao jedini jevrejski bataljon u Evropi koji se priključio partizanima. Do danas postoje samo zapisi sjećanja o tome.

Takve priče Tauber želi sačuvati: „Želim znati ko su bili ti ljudi.“ Zato kao direktor arhiva Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine gradi arhiv koji prikuplja i digitalizira dokumente rasute širom svijeta. Hiljade skenova već stižu iz Beograda, Izraela, Pariza, New Yorka ili Los Angelesa. Cilj je da se do 2030. godine – povodom 500. godišnjice dolaska Sefarada – predstavi cjelovita historija Jevreja u Bosni i Hercegovini. Projekat se finansira donacijama, sredstvima zajednice i, nadamo se, ubuduće i sredstvima Evropske unije.

Drugi projekat je takozvana geniza – prostor za odlaganje dotrajalih svetih spisa. „Kod nas se knjige ne bacaju, nego sahranjuju“, objašnjava Tauber. Sefardski učenjak Zeki Efendi (1845–1916) iz Sarajeva dao je napraviti takvu genizu i planirao ju je otvoriti godinama kasnije, ali je umro dan ranije. Tauber je istraživao i pretpostavlja gdje se nalazi: „Samo još treba dokazati da se zaista nalazi tamo.“ Nada se da će pronaći vrijedna historijska svjedočanstva.

Sefardske sinagoge okrenute prema Mekki

Nakon intervjua šetamo Sarajevom. Dok lagano hodamo, svako malo ga srdačno pozdravljaju prolaznici. Malo razgovora ovdje, dogovor tamo – i uvijek je ljubazan i nasmijan. Pitam ga da li je ikada osjećao strah od antisemitizma dok se tako slobodno kreće ulicama. On se osmjehuje: „Ne. Ovdje živimo u miru sa svima i mi smo čvrsto povezana zajednica.“

Ni aktuelni sukob na Bliskom istoku to ne mijenja. Pro-palestinski protesti se održavaju, ali nikada ispred jevrejskih institucija. „Iz poštovanja“, kaže Tauber, „jer se ovdje zna da mi s ratom nemamo ništa.“ Možda je upravo to ono posebno u Sarajevu: da se komšiluk ne shvata kao ideja, nego kao odgovornost koja se živi – već više od pet stoljeća.

Prije nego što se rastanemo, 75-godišnjak se nestašno osmjehne: „Postoji još nešto što Vam nisu rekli. Sefardske sinagoge u Sarajevu nisu okrenute prema Jerusalemu, nego prema Mekki.“ Iz poštovanja prema muslimanskoj vlasti koja je pružala zaštitu. Simboličan čin, svjesno odabran. „Naša multikulturalna zajednica je dragocjeno naslijeđe koje treba čuvati“, kaže Tauber. „Primjer za Evropu.“