Pathos Srebrenice i jedne njene fotografije
Neizrecivo

Svaki je govor o Neizrecivom besciljan i besmislen.  Ali, budući da je Neizrecivo sastavnica tajne njegovog bitka i budući da je njegov usud govor, čovjek je, tokom svoje historije, izgradio zaobilazne strategije posredovanog govora o Neizrecivom.  Taj je govor uvijek približavanje Neizrecivom i težnja njegovom otkrivanju, pokušaj osluškivanja njegovih odjeka.   Ontološki promatrano, tragedija Srebrenice  jeste prostor neizrecivog.   Jer, šta može preostati iza siline patnje, bola i smrti nego negovor i šutnja.  Jezik se pojavljuje kao nedostatan i besmislen, njegove metafore uzmiču pred doslovnošću tragedije od koje se ne mogu spasiti posredovanjem, njegovi simboli bježe pred sirovošću istine doimajući se netačnim, diskurzivitet i logicitet jezika se iskazuju kao površni formalizam.   Muk koji preostaje iza Srebrenice je znakovit.   Jedna fotografija Srebrenice - slika žene okamenjenog lica, oduzima sposobnost govora njenom promatraču.  Ta slika fotografa Almina Zrne, kao nijedna druga fotografija i govor, reflektira samo neizrecivo Srebrenice. 

Možda je forma "šutljivog govora" fotografije jedna od rijetkih mogućih iskaza zrcaljenja srebreničkog pathosa.   Za razliku od jezika, odnosno linearnog redanja lanca značenja i upošljavanja logiciteta racionalnog uma, slika, u svom rudimentarnom iskazivanju "ošine" svog promatrača, njen je "diskurzivitet" uvijek podvrgnut nelinearnoj i harmoničnoj cjelini, formi koja nema početka i kraja, i uvijek zahtijeva angažman osjećanja.  Fotografija "žene iz Srebrenice" Almina Zrne upravo je takva slika rudimentarnog učinka.  Ona nema čak niti naziv, ali "uzima" promatrača u potpunosti i izaziva empatiju bez ostatka - toliko, da ju je teško gledati duže vrijeme, teško se izboriti sa navalom osjećanja.

Jedan, hermetičan i nejasan, ali dubinski simbol nalazi se u središtu značenja ove fotografije.  Taj simbol ima karakter svetog i označava "nestajanje".  On se iskazuje u dva vida, i može se razumjeti i kao predodžba dvije slike.  Prva slika predočava svijet u ekspanziji.  Utapanje mene i moga tijela u čitav svijet, povezivanje mene sa susjednim objektima, materijalima, šumama planinama..., sve dok se svijet i ja ne stopimo i ne postanemo  jedno (jedan kvalitet).   Ta slika, taj simbol svetog, nosi neku vrstu radosti u iščezavanju i priziva svjetlo...  Druga je slika nestajanja suprotnosmjerna - označava svijet u skupljanju, skupljanje mene, nestajanje mene i moga svijeta u vrtlogu jedne tačke.  Ta je slika težak i opasan simbol nestajanja, priziva vječni mrak i ništavilo...

Fotografija srebreničke žene sa podvezanom maramom, okamenjenog lica... slika je mračnog iščezavanja čovjeka i njegovog života skupljanjem u sebe i svoju unutarnjost.  Žena na fotografiji je živa osoba - ali sve što je život nju je napustilo...  Ona je tek okamenjeni ostatak efemernog i materijalnog svijeta...  I njena je odjeća materijalno doslovna, gdje forme dekoracije i dezena dominiraju, kao što dominiraju bore na njenom licu i zategnute linije njenog krajnje zgrčenog lica.  Njen se život skupio i utonuo u nju samu.  Utonuo je i svaki osjećaj, bol, misao i s njima svaki zvuk i svjetlo vanjskog svijeta - te žene više nema.   Promatrač fotografije otkriva užas, koji postaje njegov:  "žena sa podvezanom maramom kamenog lica nema očiju..."  U njoj, u njenom svijetu nema svjetla, ono ne dopire do nje...  Sav se svijet, sav se život skupio, utonuo, presahnuo u toj ženi, u njenoj unutarnjosti.  Izvan nje, svijet je okupan Suncem, svjetlom.  Na njenom izboranom licu Sunce, koje je nije mazilo pa joj je preplanulo kožu, ostavlja tragove svjetla i čini oštre sjene.    Ženina je glava blago zabačena unatrag, okrenuta svetosti neba koje ovaj put ne obećava, izložena Suncu koje joj neće pomoći.  Taj zakočeni pokret zakočio je i ukinuo vrijeme.   Mogući zaključak koji užasava jeste da zapravo želja ove žene jeste da nestane, da iščezne i da je nema...   Tumačen svetim knjigama o neizrecivom, Svijet nastaje svjetlom.   Svijet, koji umire na licu ove žene, postaje slijep i uranja u vječni mrak.  Čitav se Svijet skupio se u prazne očne duplje jedne srebreničke žene i u njima izgubio svjetlo...

Nedvojbeno, bezimena fotografija Almina Zrne bezimene srebreničke žene antologijska je slika svjetskog značaja.   Fotografija tumači konkretni udes pojedinca, Srebrenice i Bosne u njemu, i
jednovremeno iskazuje vanvremenski pathos, tragediju koja nadilazi racionalno tumačenje svijeta.   Pitanje koje također ne sluti racionalan odgovor jeste koji je to usud spojio okamenjeno lice jedne žene i oko jednog fotografa - ethos kamere Almina Zrne, kojom kritički promatra i premjerava svijet?