Roger Berkowitz
KAKO PONOVO NAUČITI MISLITI SVOJOM GLAVOM

Hannah Arendt nas je upozorila: istinsko razmišljanje zahtijeva hrabrost i potrebno mu je povlačenje. U dobu kojim dominiraju algoritmi, ogorčenje i strah od jasnih riječi, Roger Berkowitz pokazuje zašto je njen glas danas važniji nego ikad - i da li bi Arendt mogla uspjeti kao influenserka.

Von Lena Kronenbürger

Vi ste direktor Centra Hannah Arendt skoro 20 godina. Šta Vas kod nje i dalje fascinira nakon toliko vremena?

To je način na koji se trudila da govori vlastitim glasom. Imala je samopouzdanje koje su neki pogrešno nazvali arogancijom. U to vrijeme, žene koje su izražavale svoje mišljenje i koje nije bilo briga da li se drugi slažu često su smatrane arogantnim. Imala je hrabrost da provocira i da vjeruje sebi. Meni to nešto znači.

Kada se suočim s nekim problemom – bilo da se radi o tiraniji, umjetnoj inteligenciji ili obrazovanju – u djelima Hannah Arendt pronalazim ne samo uvide u načine razmišljanja iz prošlosti, već i njeno vlastito mišljenje, koje je uvijek iznenađujuće. To me motivira da razmišljam samostalno. Čini me boljim misliocem.

Bila je poznata kao neustrašiva misliteljica – pronicljiva, ironična i samouvjerena. Zašto mislite da istinsko razmišljanje zahtijeva hrabrost?

U današnjem svijetu – barem u krugovima u kojima se krećem, svijetu lijevo orijentiranih intelektualaca – ljudi se boje otvoreno izraziti svoje misli. Prije nego što iko otvori usta, uvijek se aktivira unutrašnja cenzura: „Govorim li pravu stvar? Može li biti problema?“ Niko ne govori o totalitarizmu ili teroru u ovom kontekstu. Ipak, za mene je to upravo to. To je oblik društvenog totalitarizma, atmosfera straha u kojoj ljudi nerado izražavaju svoja mišljenja. Arendt je jedan od najboljih protuotrova za ovo. Sada to vidim kao lični izazov da kažem šta mislim. I to je teško! Ne uspijevam uvijek, i možda nisam uvijek u pravu. Ali barem pokušavam slijediti njen primjer i smoći hrabrosti da izrazim svoja uvjerenja.

Hannah Arendt je svoje spise nazvala „Vježbama iz mišljenja“. Šta je pod tim mislila?

Arendt pravi razlike. Za nju, razmišljanje nije isto što i rasuđivanje. Rasuđivanjem težimo istini - činjenicama, dokazima, odgovorima. Razmišljanje se odnosi na značenje. Ne nudi jasne odgovore; ono stvara dubinu.

Željela je to pojasniti raznim metaforama. Jednu od njih nazvala je „dva u jednom“. Svi se upuštamo u unutrašnje dijaloge kada razmišljamo. „Trebam li to učiniti ili ne? Trebam li baciti atomsku bombu ili ne?“ Izazivamo sebe: „Hoću li i dalje moći živjeti sa sobom ako to učinim?“ Za Arendt, ovaj unutrašnji dijalog utjelovljuje temeljni čin razmišljanja. A za to je potrebno ono što ona naziva samoćom - što je nešto drugačije od bivanja samim.

Hannah Arendt je bila uvjerena: Pravo razmišljanje zahtijeva vrijeme i priliku da se čovjek povuče u osamu. Ali danas, kada našim svakodnevnim životima dominiraju vijesti, objave i stalne reakcije - jesmo li uopće sposobni za takav način mišljenja?

Sjećam se predavanja sociologinje Sherry Turkle sa MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) na jednoj od naših konferencija u Arendt Centru. Ona istražuje kako tinejdžeri koriste društvene mreže. Kada se nešto dogodi, oni odmah pošalju SMS poruku svojim prijateljima: „Šta kažeš na ovo?“ Mišljenja se formiraju kolektivno, neposredno. Niko ne odvoji vrijeme, ni deset minuta, da se opusti i zapita: „Šta ja zapravo mislim?“ Formiranje mišljenja se odvija u grupama. I naravno, postoji mnogo grupa - ali one rijetko razgovaraju jedna s drugom.

U intervjuu iz 1964. godine sa Günter-om Gaus-om, Hannah Arendt je objasnila da je pisanje dio njenog procesa razumijevanja. Da li biste je opisali kao anti-influenserku u današnjoj kulturi lajkova i pratilaca?

Željela je da je se čuje i shvati ozbiljno. Pisala je za The New Yorker i Aufbau - ne za prašnjave akademske časopise koje niko ne čita. Nije prilagođavala svoje pisanje kako bi stekla više pratilaca. Za nju, razumijevanje je značilo bavljenje stvarnošću bez predumišljaja i otpor svim oblicima unaprijed skrojenih ideja. Arendt je bila anti-ideološka misliteljica u najekstremnijem smislu - njen proklamovani cilj je bio suočiti se sa punom složenošću ljudskog života i stvarnosti.

U današnjim polariziranim debatama, često prestajemo slušati jedni druge nakon što formiramo mišljenje. Kako bi nas Arendt ohrabrila da napravimo korak dalje?

Ona se, u kantovskom smislu, zalaže za jedan prošireni način razmišljanja. Kada se želim pozabaviti nekim problemom - klimatskom krizom, ratom u Ukrajini, sukobom u Gazi - prvo razmotrim vlastitu perspektivu. Ali onda moram zamisliti što više drugih perspektiva: Šta bi neko iz Izraela rekao o tome? Palestinac? Neko iz Rusije, Njemačke, Kine? Naravno, trebalo bi 5.000 godina da se od svih na planeti zatraži mišljenje, tako da to postaje čin zamišljanja. Dakle, ne radi se o tome da se dođe do slaganja, već o proširenju vlastite perspektive?

Upravo tako, ne radi se o usvajanju tuđih stavova, već o proširivanju vlastite perspektive kako bi se vlastita perspektiva mogla obogatiti tim stavovima - čak i onda kada se ti stavovi ne slažu s prevladavajućim mišljenjima. Cilj je razumjeti zašto neka stvar drugoj osobi nešto znači. To nije empatija nego nešto drugo. Ne pokušavate osjećati ono što drugi osjećaju, već misliti ono što oni misle.

Polazeći od toga, Arendt razmišljanje vidi kao politički čin - u nastojanju da se dođe do suda koji bi drugi mogli dijeliti. Za nju, smisao politike nije u traženju jedinstva, već u pronalaženju onoga oko čega se i dalje možemo složiti uprkos svim našim neslaganjima.

Šta se s tim dešava u današnjem digitalnom svijetu?

Društveni mediji stvaraju odvojene svjetove. Vidimo ono što želimo vidjeti - stvari s kojima se slažemo - a također i najgore stvari s kojima se ne slažemo, stvari koje nas ljute. Algoritmi znaju da ljutnja generira pažnju. Ono što ne vidimo su objektivni komentari s različitim mišljenjima. Primamo propalestinske i proizraelske informacije iz digitalnih prostora koji zapravo ne dolaze u kontakt jedni s drugima. Iz Arendt-ine perspektive, ovo je opasno. Oni koji nikada ne uzimaju u obzir mišljenja drugih ne mogu razmišljati.

Rekli ste da je problem još i dublji - da se ne radi samo o odvojenim digitalnim svjetovima, već da se moderni svijet često čini previše složenim. Šta pod tim mislite?

Svijet u kojem živimo postaje sve teže shvatiti. Neke stvari je lako razumjeti - kažete za stolom: „Trebaju mi nove cipele“, a sljedećeg dana dobijete reklame za cipele. Ali često je teško prozreti: ne znate zašto dobijate to što dobijate. Arendt to naziva otuđenjem od svijeta. Suočeni smo s tehnološkim ili birokratskim procesima koje većina nas ne razumije. Sjedim u avionu i zapravo ne znam zašto leti. Čujem različite teorije o klimatskim promjenama koje sam ne mogu procijeniti. S umjetnom inteligencijom je još gore - zamislite da vam kaže: „Trebali biste bombardovati Iran.“ Nemate pojma zašto to govori.

Kada ljudi osjete da svijet izmiče kontroli, događaju se dvije stvari. Prvo, okrećemo se prema unutra: Znam ono u šta vjerujem, a ostalo me ne zanima. Drugo, tražimo pokrete kojima se možemo pridružiti - ekološke, političke, čak i totalitarne - koji nam se čine značajnima. Ova kombinacija je politički opasna.

Ako je ovo stvarna opasnost, kako danas uopšte otvoriti prostore za nezavisno razmišljanje i prosuđivanje, kada nas društveni mediji stalno vuku u drugom smjeru?

Nedostaju nam institucije u kojima se ljudi bez čvrstih predstava o istini ili pravdi mogu okupiti i istinski slušati. To je ono što politika jeste: pronaći smislenost u neslaganju i pluralizmu, učiti kako živjeti zajedno, pa čak i uživati u provođenju vremena s ljudima koji zastupaju neko drugo mišljenje. Ljudi zaboravljaju: Zabavno je biti drugačijeg mišljenja! Zabavno je raspravljati se! Moramo ponovo otkriti tu radost debate.

Jedan model koji nudi nadu su građanski savjeti: 25 do 100 ljudi – vodoinstalatera, čistača ulica, advokata, profesora – s različitim mišljenjima nasumično se biraju i okupljaju na višemjesečna savjetovanja, savjetuju se sa stručnjacima i slušaju lična iskustva. Rezultati će se sigurno razlikovati. Ali kroz sam proces, oni uče pronaći ono što ih povezuje i preuzeti odgovornost. Čini se da postoji ogromna razlika između intervjua s Günter-om Gaus-om iz 1964. godine - na crno-bijelim slikama niske rezolucije, Arendt odgovara, s cigaretom, često praveći pauze, na svoj direktan, duhovit način - i današnjeg medijskog pejzaža. Pa ipak, taj je razgovor pregledan preko milion puta. Popularnost nikada nije bila važna Arendt. Ali evo je opet, i postaje viralna. Šta, po Vašem mišljenju, ona još uvijek ima da kaže ljudima danas?

Danas je Arendt omiljena širom svijeta, a njeno ime ima težinu. Također je često pogrešno citirana - lažni citati koji se pripisuju Arendt preplavljuju internet, postaju praktično viralni. Gotovo svakodnevno primam e-mailove u kojima me pitaju gdje je navodno rekla nešto što nikada nije ni rekla. Ovi lažni citati svjedoče o trajnoj privlačnosti njenih riječi. Ali kada poslušate njen pravi glas – odlučan, ali i zamišljen, provokativan i duboko ljudski - postaje jasno zašto ljudi i danas traže njene uvide. Ona nam pomaže da razmišljamo. Po mom mišljenju, Arendt ljudima pokazuje da politika nije stvar strategije, već zajedničke radosti govora, djelovanja, razmišljanja i zajedničkog prosuđivanja.