Sajam knjiga u Lajpcigu 2026.
Književnost, moć, domovina: Podunavlje na pozornici
U vremenima u kojima se reči zloupotrebljavaju da bi nas delile, Dunavska pozornica na Sajmu knjiga u Lajpcigu pokazala je kako reči mogu da nas povežu. Ovi razgovori su zajednički ilustrovali kako književnost podunavskih zemalja promišlja identitet, sećanje i političke stvarnosti.
Biljana Pajić
Dunav: U vrtlogu struja i između svetova bio je naslov teme u fokusu Sajma knjiga u Lajpcigu 2026. godine. Na novoj Dunavskoj pozornici u hali 4 Goethe-Instituti iz Bugarske, Hrvatske, Mađarske, Rumunije, Slovačke, Srbije i Ukrajine predstavili su publici zajednički program s autorkama i autorima i radnicima u kulturi iz ovih sedam zemalja. U središtu tog programa bila su zajednička iskustva i konfliktne zone ovog raznolikog kulturnog prostora. Bilo je reči o temama koje su zajedničke čitavom Podunavlju, jer povezuje nas mnogo više nego što nas deli.
Tamo gde Dunav spaja
Početak programa obeležio je razgovor Niz Dunav. Pošavši od izjave da je Dunav danas pre svega most, a ne granica, hrvatski autor Jasen Boko vodio je ovaj razgovor s prevoditeljkama Mari Alperman, Julijom Dondorići i Lidijom Nadori. Razgovor se bavio pitanjima kako se može prevesti „domovina“, kako sagovornice prevode dijalekte, ali i da li osećaju da njihov posao ugrožava veštačka inteligencija.Na ovaj panel se tematski nadovezao razgovor pod nazivom Novo promišljanje domovine, koji je okupio troje autora iz tri podunavske zemlje: Milicu Tekelijevu, koja je rođena u Bugarskoj, a danas živi u Berlinu, Lilijanu Korobku iz Moldavije, sa adresom u Bukureštu i mađarskog autora Marija Z. Nemeša. Razgovor je moderirala prevoditeljka i lingvistkinja Julija Dondorići. Pitala je učesnike šta je za njih domovina kroz ličnu i književnu perspektivu, a razgovarali su i o tome kako istovremeno mogu da postoje pripadnost i otuđenost: u domovini se možemo osećati odomaćeno, ali ponekad i sablasno.
Između pripadnosti i sećanja
Jedna od programskih celina bavila se pitanjem kako književnost čuva sećanje i promišlja društvene nemire. Ovim aspektima su se posvetili ukrajinski autori Ostap Slivinski i Olesija Ostrovska-Ljuta. Razgovarali su o tome kako se individualna i kolektivna iskustva mogu pretočiti u pripovedanje, naročito tamo gde se svakodnevica i istorija neizostavno prožimaju. Pojasnili su nam kako književne perspektive otvaraju nove pristupe sećanju, jeziku i sadašnjosti.Poslednjeg dana su se na Dunavskoj pozornici razbuktale žive diskusije. Mario Z. Nemeš je vodio razgovor o mestu koje zauzimaju autorke u književnom kanonu. Kinga Tot, Tanja Šljivar i Liliana Korobka govorile su o pitanju ko određuje kanon, a govorile su iz mađarske, srpske i rumunske perspektive, ali i u svetlu međunarodnih iskustava koje sve tri imaju. „Mi smo te koje možemo da promenimo kanon“, naglasila je Tanja Šljivar. Takođe se razgovaralo o ulozi prevođenja kao moćnoj instanci vidljivosti. Tek pokoje delo iz zemalja kroz koje protiče Dunav prevede se na nemački jezik, a često je lična umreženost autora ono što odlučuje hoće li se njegov tekst uopšte pojaviti na drugom jeziku. Uopštenu poziciju žena u književnom svetu Kinga Tot je uobličila metaforom o tzv. „menspredingu“: „Ako možemo zajedno da ležimo u krevetu, onda možemo zajedno i da sedimo u metrou, a možda čak i na bini.“
Kad književnost postane politična
Za kraj programa posebnu pažnju je dobila politička dimenzija književnosti. Moderator Gabor Poljak razgovarao je s Mihalom Hvoreckim, Kingom Tot i Danilom Lučićem o tome u kojoj meri književnost može da utiče na političku situaciju u Slovačkoj, Mađarskoj i Srbiji. Učesnici su književni jezik uporedili s jezikom propagande. U sve tri zemlje je jezik pod snažnim uticajem propagandističkih izraza. Dok književnost teži katarzi, propaganda se trudi da očuva status quo, naglasio je Lučić. Ali da li je književnost izgubila na reprezentativnosti? Ne čini li se kao da je još malo kome bitno šta pisci imaju da kažu? I nije li upravo to razlog zbog kog danas može nastati jedinstvena književnost? Hvorecki je podsetio da su pisana reč i pričanje priča i dalje veoma važni, u suprotnom ih iliberalne vlade ne bi u tolikoj meri instrumentalizovale. Glavni problem, ne samo u književnosti, već i u politici, krije se po njegovim rečima u tome što je teško pobeći konstantnom reagovanju na propagandu i posvetiti se razvijanju sopstvenih narativa.U jednom od razgovora Liliana Korobka je primetila da engleska reč „success“ potiče od latinskog glagola „succedere“, koji znači „napredovati“, „ići dalje“. Možeš, dakle, postati uspešan jedino ako nastaviš dalje: ako nastaviš da pišeš. Ta misao se provlačila kroz razgovore na Dunavskoj pozornici kao tihi podton.