Leonhard Emmerling
Aktuelnost Hannah-e Arendt

Uznemirujuća aktuelnost djela Hannah Arendt je notorna. Nigdje to nije jasnije nego u tri toma knjige „Porijeklo totalitarizma“, objavljene 1951. godine.

Leonhard Emmerling

Ne moramo smatrati Hannah Arendt najvećom filozofkinjom 20. vijeka; svakako joj se može pristupiti kritički, kao što to čini Marie Luise Knott u „370 Riverside Drive, 730 Riverside Drive“ ili David D. Kim u „Arendt’s Solidarity“. Ali vrijedi povremeno ponovo pročitati neka od njenih djela. Na primjer - s obzirom na trenutnu situaciju - njena tri toma „Porijeklo totalitarizma“, prvi put objavljena 1951. U tom djelu Arendt ispituje antisemitizam, imperijalizam i totalitarizam, a posebno se treći tom bavi totalitarizmom čije su paralele sa današnjicom zapanjujuće (... pretjerujem. Ili možda ne...).

Arendt ispituje oblike totalitarne vladavine pod Staljinom i nacističkim režimom, otkrivajući strategije karakteristične za oba sistema. Činjenica da su se ove dvije diktature borile jedna protiv druge do smrti za nju je irelevantna, jer otkriva paralele u metodama kojima su uspostavile i održavale svoju moć. To prirodno poziva na primjenu Arendt-inih nalaza na današnje vrijeme. Na primjer, kada se razmatra pitanje koja bi to nomenklatura bila najprikladnija za tačan opis trenutnih zapadnih oblika vlasti, a koji se obično trivijaliziraju kao populistički.

Autoritarni? Autokratski? Oligarhijski? Fašistički? Totalitarni?

Neki primjeri: Šta čovjeku pada na pamet kada pročita da se propaganda totalitarnih vođa zasniva na očiglednosti njihovih neistina? Da su laži, pak, uspješne samo ako su „enormne“ i da uključivanjem svih činjenica u koherentnu cjelinu stvaraju fiktivan svijet? Što opet dovodi do toga da se ljudi naviknu da sve doživljavaju kao zavjeru, bez obzira na to koliko je apsurdan njen sadržaj?

Čije ime pada na pamet kada piše da se totalitarni lideri hvale svojim prošlim greškama (naziva ih „zločinima“) s neviđenom otvorenošću? I neskriveno najavljuju da namjeravaju učiniti potpuno isto u budućnosti?

Na šta čovjek pomisli kada kod Arendt pročita da totalitarni sistemi u suštini djeluju bez političkog cilja, da umjesto toga jednostavno uživaju u vlastitoj samopromociji?

„Pražnjenje od supstance“ i „sloboda od sadržaja vlastite ideologije“ maskirani su stalnim djelovanjem u atmosferi predizborne kampanje i preplavljivanjem javnosti baražom zakona i dekreta, ostavljajući je u mješavini šoka i zaprepaštenja. Arendt primjećuje da je irelevantnost objektivnog značaja odabranih pitanja često iznenađujuća. Moglo bi se reći i: Nisu manjine te koje vode društvo u propast, već su jednostavno savršeno pogodne za uspostavljanje unutrašnjeg neprijatelja kako bi se iznova i iznova mogli mobilizirati radikalizirani sljedbenici. Prema Arendt, budući da politički pokret nema cilj, nikada ne dostiže kraj i stoga se mora stalno opravdavati stvaranjem novog neprijatelja protiv kojeg će se boriti.

U vrtlogu svakodnevnog ludila

Interpretacija poput one koju ovdje izlažem, uspostavljanjem veza od tačke do tačke, možda nije posebno elegantna. Ali vjerujem da kada to učinite, Arendt-ina relevantnost postaje iznenađujuće jasna, jer postaje bolno očigledno kako su njene analize, koje su se odnosile na dva sistema, neprijateljska jedan prema drugom, oba slomljena, primjenjive na sadašnjost.

Odjednom shvatite funkciju lažljivosti; razumijete svrhu održavanja javnosti u pokretu kroz stalnu vatru očiglednih laži, iskrivljavanja činjenica i lažnih optužbi usmjerenih protiv političkih protivnika, otupljivanja stalnim bombardovanjem apsurdnim tvrdnjama i oduzimanja njene sposobnosti rasuđivanja. Čovjek se prisjeti nekih potpuno fundamentalnih uvjerenja koja prijete da budu zaboravljena u vrtlogu svakodnevnog ludila: „Suština republike leži u ustavnoj vladavini, u kojoj moć počiva u rukama naroda; u njoj se djeluje prema principu vrline, koji se zasniva na ljubavi prema jednakosti.“ Teško je pronaći išta bolje o odnosu između politike i vrline odnosno morala.

Nedavno mi je jedan poznanik skrenuo pažnju na to da su federalisti poistovjetili tri grane vlasti - izvršnu, zakonodavnu i sudsku - s ljudskim sposobnostima volje, razuma i rasuđivanja. Kada se, kao što je trenutno slučaj, zakonodavna vlast neutralizira vladanjem dekretima, a sudska vlast zanemarivanjem sudova, te kada prevladava samo volja izvršne vlasti, malo toga ostaje od razuma i rasuđivanja.

Hannah Arendt je također imala mnogo toga za reći i na tu temu. Posvetila je cijelu knjigu svoje političke filozofije sposobnosti rasuđivanja i formiranja vlastitog suda. Naslov njenog djela od tri toma o mišljenju, htijenju i rasuđivanju bio je „Život duha“. Nesumnjivo je da i ovaj život zahtijeva njegovanje.