Dan njemačkog jedinstva 3. listopada
„Sačuvati sjećanje na DDR, sa svim njezinim licima i naličjima“

Robert Ide u razgovoru s Romy Straßenburg priča o vlastitim iskustvima nakon pada Berlinskoga zida, o procesu zbližavanja Istoka i Zapada te o političkim izazovima s kojima se danas suočava Istočna Njemačka.

Von Romy Straßenburg

Roberte, ti spadaš u generaciju koja je još odrastala u DDR-u, ali je cijeli svoj odrasli život provela u ujedinjenoj Njemačkoj. Po čemu se tvoja generacija razlikuje od drugih?

Zanimljivo je da su u Istočnoj Njemačkoj već i male razlike u godinama značile potpuno drukčija životna iskustva. Kad je pao Berlinski zid, imao sam četrnaest godina i već sam imao problema u školi zbog svojih političkih stavova. Prijetilo mi je čak da neću moći polagati maturu. Da sam bio samo nekoliko godina stariji, vjerojatno bih se morao dobrovoljno prijaviti u granične postrojbe DDR-a kako bih dobio mjesto na fakultetu. Iako se 1989. godine svima preko noći sve promijenilo, mnogo je ovisilo o tome u kojoj se životnoj fazi čovjek tada nalazio. Moji su roditelji, primjerice, s pedeset godina morali početi ispočetka. Ostali su bez posla, a način života koji su dotad poznavali odjednom je nestao.

Nakon njemačkog ujedinjenja 1990. godine odrasli oko mene našli su se u potpuno novoj stvarnosti i često nisu znali što dalje. Meni je to, s druge strane, otvorilo priliku da krenem vlastitim putom, bez tuđih očekivanja i ograničenja. Bilo je to vrlo uzbudljivo i oslobađajuće razdoblje. Osjećaj slobode davao mi je energiju i samopouzdanje. Istodobno sam gledao svoje roditelje kako strahuju za budućnost: hoće li moći plaćati stanarinu, hoće li pronaći novi posao. Nestao je i jedan oblik zajedništva, jer je svatko odjednom morao pronaći vlastiti put.

Kakva je očekivanja većina Istočnih Nijemaca imala u vrijeme ujedinjenja?

Sjećam se kako smo 9. studenoga 1989. kao obitelj preko graničnog prijelaza Bornholmer Straße prvi put prešli u Zapadni Berlin, u četvrt Wedding. Gledali smo stare zgrade s oronulim fasadama i moja majka je rekla: „Pa dobro, gdje je taj Zapad? Sve izgleda isto kao i kod nas.“ Već se tad dogodilo prvo otrježnjenje. Zapad nije izgledao kao mjesto iz naših snova, u kojem teče med i mlijeko. Jedan mi se događaj posebno urezao u sjećanje: U nekoj turskoj trgovini kupili smo kivi i pitali prodavača kako se to priprema, treba li ga možda skuhati. On je na to umro od smijeha, ali bio je to dobronamjerni smijeh. Kao da je htio reći: „Vi ste nama jednako zanimljivi kao što smo i mi vama.“ S vremenom su Istočni Nijemci shvatili da su godinama gledali prema Zapadu kao prema obećanoj zemlji, dok su Zapadni Nijemci više gledali prema Francuskoj, Italiji ili Americi. I tako nam se zapravo pogledi nikada nisu uistinu susreli, čak ni kad smo se našli licem u lice. A onda su iz Zapadne Njemačke stigli silni „pomagači“ i „savjetnici“, kako bi nam pomogli izgraditi demokraciju, ali prema modelu SR Njemačke. Za iskustva i perspektive Istočnih Nijemaca nije bilo prostora. Mnoge to i dan-danas boli.

Koje su razlike između Istoka i Zapada i danas posebno vidljive?

Prije svega, u Istočnoj Njemačkoj i dalje ima znatno manje privatne imovine i kapitala, što je veliko socijalno pitanje. Na Istoku se uglavnom nije imalo što naslijediti. A budući da ljudi nisu imali priliku stvarati privatnu imovinu niti uplaćivati dodatnu mirovinsku štednju kao na Zapadu, danas u prosjeku imaju i znatno niže mirovine. Osim toga, teme koje dolaze s Istoka često se a priori ne shvaćaju ozbiljno i  postanu važna politička pitanja tek kada se slični problemi pojave i na Zapadu. To se vidi, primjerice, kod strukturnih promjena u gospodarstvu. Slično je i sa zdravstvenom skrbi u ruralnim područjima. U Istočnoj Njemačkoj već je desetljećima izazovno održati bolnice i privući liječnike. Sad se isti problemi pojavljuju i u zapadnim saveznim zemljama, primjerice u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, pa su odjednom postali tema na nacionalnoj razini.

Moglo bi se to promatrati i iz pozitivnije perspektive, kao dio transformacije, te zapitati: Jesu li Istočni Nijemci zbog svojih iskustava možda spremniji na prilagodbe?

Mislim da iskustvo velikih promjena doista može biti prednost. Istočna Njemačka već se jednom morala iznova osmisliti i prošla je kroz duboku transformaciju. Nekadašnje rudarske regije pretvorene su u područja za rekreaciju i turizam, razvili su se biotehnološki centri, a mnoge tvrtke danas se nastanjuju upravo u Istočnoj Njemačkoj. Vjerujem u tu sposobnost prilagodbe jer u DDR-u su ljudi često morali biti snalažljivi. U tome su Istočni Nijemci dugo imali određenu prednost. Međutim, problem je u tome što su danas promjene postale konstanta, sve se događa istodobno i mnogi imaju osjećaj da više ne mogu pratiti taj tempo. Ljudi strahuju od umjetne inteligencije, klimatskih promjena i mogućeg gubitka radnih mjesta, a u ruralnim područjima perspektive često nisu osobito ohrabrujuće. Tad se povlače u sebe i govore: „Već sam prošao tri velike transformacije. Za četvrtu, petu i šestu više nemam snage, niti je želim. Jednostavno mi je svega previše.“

Kako objašnjavaš jačanje krajnje desnice u Istočnoj Njemačkoj?

Mislim da većina ljudi u istočnonjemačkim saveznim zemljama, u kojima su nedavno održani izbori, zapravo živi prilično dobro. Imaju kuće, automobile, mogu si priuštiti putovanja i većina ih danas ima posao. To se ne može usporediti s teškim godinama neposredno nakon ujedinjenja. Ali prisutan je veliki strah da bi se moglo ponoviti ono što se dogodilo devedesete i da bi preko noći mogli izgubiti sve što su godinama gradili. Taj je strah na Istoku puno izraženiji nego na Zapadu.

AfD vrlo vješto koristi nostalgiju za DDR-om i njezine simbole, primjerice moped Simson, te poručuje: „Sad smo ponovno na putu prema slobodi. Nitko nam neće govoriti što smijemo, a što ne smijemo.“ Pritom se, dakako, često zaboravlja da je DDR bio diktatura i da su ljudi ginuli na granicama. No iza takvog idealiziranog pogleda na prošlost često se kriju razočaranje, gorčina i osjećaj nepravde. Ti se osjećaji prenose i na mlađe generacije. Iskreno, to mi je čudno i nisam očekivao da će biti u tolikoj mjeri prisutno nakon 36 godina.
S druge strane, vjerujem da su Istok i Zapad danas kulturno mnogo bliži nego što se često misli i da se najveće podjele vide između prosperitetnih urbanih sredina i zapostavljenih ruralnih područja.

Hoće li podjela na Istok i Zapad još dugo obilježavati Njemačku ili postupno gubi na važnosti?

Tim se pitanjem bavim već 36 godina, a posljednjih godina ponovno sve intenzivnije. Primjećujem da mladi ljudi, koji nikad nisu ni doživjeli DDR, imaju sve više interesa za njega, osobito ako im roditelji potječu iz Istočne Njemačke, čak i ako danas žive negdje drugdje. Ti ljudi govore da im je stalo do toga. Vidim to i na vlastitim roditeljima. Još uvijek postoje rane koje nisu sasvim zacijelile, kao i određene čežnje i razočaranja. U svojem radu pokušavam shvatiti zašto mlađe generacije razvijaju novi pogled na DDR: svjež, nadam se i kritičan, ali ponajprije otvoren i empatičan.

Volio bih da se o tome razgovara i za trideset, četrdeset godina, jer važno je sačuvati sjećanje na DDR, sa svim njezinim licima i proturječjima. Raznoliki su ljudi u toj diktaturi pokušavali živjeti, raditi i ostvarivati svoje ciljeve, neprestano suočeni s pitanjem: „Koliko se moram prilagoditi, a koliko mogu ostati svoj?“ To su pitanja koja si i dan-danas postavljam. Naravno, nadam se da će se društvene razlike s vremenom smanjivati. Međutim, dokle god postoje velike razlike u imovini i bogatstvu, postojat će i podjele. A budući da je Istočna Njemačka krenula iz nepovoljnijeg položaja, teško je očekivati da će ikada potpuno sustići Zapad. Očekivanje da će životni uvjeti jednoga dana biti potpuno jednaki pokazalo se iluzornim – lažnim obećanjem, u koje su mnogi Istočni Nijemci olako povjerovali.

Biografije

Robert Ide (rođ. 1975.) odrastao je u berlinskoj četvrti Pankow, a danas radi kao novinar dnevnog lista Tagesspiegel. Voditelj je podcasta, stručnjak za njemačko ujedinjenje i suosnivač mreže „Dritte Generation Ost“, koja nastoji dati glas i vidljivost posljednjoj generaciji rođenoj u DDR-u. Godine 2007. objavio je knjigu Geteilte Träume. Meine Eltern, die Wende und ich (Podijeljeni snovi. Moji roditelji, ujedinjenje i ja). Zajedno s novinarkom Sabine Schicketanz vodi podcast Im Osten – Wo Deutschland sich entscheidet (Na Istoku – gdje se Njemačka odlučuje), a kao novinar intenzivno je pratio izbore u Saskoj-Anhaltu, Berlinu i Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju.

Romy Straßenburg (rođ. 1983.) odrasla je u istočnoberlinskoj četvrti Marzahn. Nakon studija preselila se u Pariz, gdje od 2007. radi kao slobodna dopisnica, urednica i autorica televizijskih dokumentaraca.