Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Intervju sa Denizom Utluom
Identitet između kultura

Deniz Utlu, autor na njemačkom jeziku
Deniz Utlu, autor na njemačkom jeziku | Foto: © Marianna Salzmann

Poentirano i poetično, Deniz Utlu na njemačkom jeziku piše o migraciji i identitetu. Zašto njegovi turski korijeni za druge igraju veću ulogu nego za njega samog i kako on sam definira svoj identitet o tome govori u intervjuu.

Gospodine Utlu, u maju ste bili na autorskom putovanju u Peruu. Da li je tamo Vaše porijeklo igralo ulogu?
 

Goethe Institut me je u okviru evropskih sedmica, čija je tema bila migracija, pozvao na autorska čitanja u Limu i Areqipu. Tamo su me, u skladu s činjeničnim stanjem, predstavili kao autora na njemačkom jeziku. Interes uglavnom mlađe publike bio je velik. Mene uvijek nanovo iznenadi to koliko književnost može povezivati ljude koji dolaze iz tako različitih konteksta – a ponekad i vremena.

Da li sami sebe definirate kao Turčina ili kao Nijemca?

Binarno pitanje koje se odnosi na nacionalni identitet nema puno veze sa mnom kao osobom sa višestrukom pripadnošću. Prema mom mišljenju, tim pitanjem se u prvom redu bavi većinsko društvo. Međutim, bez ikakve sumnje, postoje i ljudi sa migracijskom pozadinom koji su tu nesigurnost, koja im je donesena izvana, potpuno usvojili – i također od nje napravili svoju veliku temu.  

… a postoje i oni koji će se naljutiti ako ih pitate za njihovo porijeklo. Kako Vi reagirate?
 

Mene to ne ljuti, ja to u prvom redu shvatam kao bespomoćnost većinskog društva. To predstavlja grčeviti pokušaj pronalaska nečeg esencijalnog u identitetu. Kada mene upitaju šta sam i kako se osjećam – dakle, da li kao Turčin ili kao Nijemac – ja nastojim ostati ljubazan. Kada političari nastoje esencijalistički definirati šta je njemačko i šta čini njemačku kulturu, onda ta bespomoćnost nerijetko postane i smiješna – i onda postane jasno kako je nemoguće očuvati binarnost.

Kad smo već kod „njemačke kulture”: kakvu je ulogu kultura igrala u slučaju Vaše socijalizacije i integracije? Uzevši u obzir da ste Vi kao devetnaestogodišnjak u Hannoveru osnovali i dugo vremena izdavali freitext, magazin za kulturu i društvo.
 

U mojoj gimnaziji, mnogi nastavnici pripadali su generaciji šezdesetosmaša – kao i roditelji učenika. U mojoj generaciji tek dva učenika imala su – poput mene – vezu s Turskom. To je potpuno drugačija situacija nego danas u berlinskim općinama Kreuzberg ili Neukölln. U školi je vladala snažna kultura diskusije, koja je bila veoma otvorena za umjetnosti. Imali smo pozorišnu sekciju koja je za mene bila veoma važna. Osim toga, imao sam i sreću da imam nastavnike koji su me poticali – to je u osnovnoj školi bilo drugačije. Sa jednim od nastavnika još uvijek me veže intenzivno prijateljstvo.

Već tada ste stekli prva iskustva kao autor.
 

Da, pisao sam još kao dijete. A kada sam u devetom razredu iz protesta protiv uprave škole objavio dva teksta u školskim novinama koje sam uređivao sām, spoznao sam da pisanje može uzrokovati nešto. Tekst pod naslovom Šta je lijevo?, možda moj prvi esej, izazvao je velike diskusije i obrađivan je na nastavi. Tim povodom organizirane su čak i manifestacije jer su prije svega učenici viših razreda imali potrebu da se bave time. Ja uopće nisam očekivao bilo kakve reakcije. 

U međuvremenu pišete svoj drugi roman. Koju ulogu igra migracija u Vašem djelu?
 

Migrantska situacija predstavlja kontekst mog prvog romana, ali mu ona nije tema. Međutim, ne bi trebalo ignorirati svaki migrantski kontekst kako bi postale vidljive druge dimenzije teksta. Ne vjerujem da se migracija danas može isključiti iz savremene književnosti – bez obzira na to koju biografsku pozadinu autori imaju. Mi se više uopće ne možemo ponašati kao da taj fenomen ne postoji.

Međutim, taj fenomen se ne odražava u prisutnosti književnika i osoba iz oblasti kulture sa  migracijskom pozadinom. Da li je eventualno potreban poseban poticaj tih grupa?
 

I za oblast kulture važi isto što važi i za sve druge sektore – kao što su privreda i politika: mora se pobrinuti za to da ljudi sa migracijskom pozadinom postanu njegov svakodnevni sastavni dio. Oblast kulture bi stoga trebala sebi priuštiti i pobrinuti se za to da se ljudi sa višestrukim identitetima shvataju ozbiljno u njihovim umjetničkim, književnim nastojanjima i da se ne reduciraju samo na temu porijekla.

Vrh