Rosinenpicker
Između obračuna i zbližavanja

U romanima Necatija Özirija i Deniza Utlua u središtu pozornosti je suočavanje s očevima koji su iz različitih razloga odsutni, a koje završava u bijesu i melankoliji.

Von Holger Moos

Autofikcija, književno pisanje o vlastitom životu, već je dugo u modi. U njezinu je središtu suočavanje s utjecajima podrijetla i obitelji. Granice između proživljenog i izmišljenog pritom su fluidne.

Ove su se godine pojavili brojni romani koji istražuju odnos prema roditeljima. Često je upravo smrt ta koja autore potakne da se pozabave svojim precima. Tako su Maxim Biller u romanu Mama Odessa i Wolf Haas u romanu Eigentum (u hrvatskom prijevodu Vlasništvo) napisali jednako podrugljive kao i nježne knjige sjećanja nakon što su im majke preminule nekoliko godina prije. Michel Bergmann se u svom romanu Mameleben oder das gestohlene Glück također bavi sudbinom svoje majke, koja je preživjela logor te umrla 2021. Katharina Mevissen, naprotiv, svoj roman Mutters Stimmbruch nije oslonila na stvarnost, nego stvara snažne, ponekad bizarno-surealističke slike.

Književnost o očevima u Njemačkoj stoji u tradiciji suočavanja s nacističkom prošlošću; u nekim se djelima, poput roman-eseja Die Reise Bernwarda Vespera (1977.), s ocem javno „obračunava“. Za razliku od toga, današnje knjige o očevima uglavnom nisu obračuni, nego pokušaji zbližavanja, kako je 2021. ustvrdio Ralph Gerstenberg u jednom prilogu Deutschlandfunka.

Posebnu perspektivu na očeve ove su godine ponudili Necati Öziri sa svojim debitantskim romanom Vatermal i Deniz Utlu s Vaters Meer (u hrvatskom prijevodu Očevo more) Obojica pišu o svojim očevima podrijetlom iz Turske, a time i o tome što migracijska iskustva znače za obitelji.

Knjiga ocu

Kao što Kafka svoje opsežno Pismo ocu nikad nije poslao, tako je i Özirijev Vatermal knjiga upućena ocu, koju ovaj vjerojatno također nikada neće pročitati. Pisanje je u takvim slučajevima način obrade sukoba između oca i sina, pokušaj približavanja odgovorima na pitanja iz prošlosti koja nikada neće biti konačno razriješena.

Kod Kafke sin piše: „Moje pisanje bavilo se tobom, ondje sam optuživao samo ono što na tvojim grudima nisam mogao optužiti.“ I kod Özirija sin Arda, koji leži u bolnici i možda je na samrti, optužuje svog oca. No Ardin je otac fantom – nikada ga nije upoznao. Napustio je obitelj i u Turskoj osnovao novu. Otac i sin fizički su slični, obojica imaju madež na licu. Madež kao Vatermal – ironično izokretanje nepostojeće povezanosti u stvarnom životu.

Arda o svom ocu stvara sasvim različite predodžbe. U bijesu zamišlja „oca-šupka“. Zatim opet vjeruje da možda i nije bio loš otac. Pripovjedač se iznova obraća ocu izravnim obraćanjem, ne zove ga tata, nego Metin: „Vjerojatno si nakon zatvora postao najnježniji, najbrižniji otac.“ Ali, nažalost, tek u svojoj drugoj obitelji.

Praznine

U Utlovu romanu Vaters Meer (Očevo more) pripovjedač Yunus ima trinaest godina kada njegov otac Zeki doživi dva moždana udara. Nakon toga još deset godina živi s locked-in sindromom i može komunicirati samo pokretima očiju. Yunusova ga majka njeguje do smrti. U romanu se Yunus prisjeća događaja i slika iz djetinjstva te života svoga oca, punog praznina koje mora popuniti vlastitom maštom. I Yunusov je otac fantom, fizički prisutan, ali više ne i osoba: „Otac je postao pripovijest, više nije bio osoba.“

Rodni grad obitelji je drevni Mardin, na tursko-sirijskoj granici, u povijesnoj Mezopotamiji. Sa svojim miješanjem naroda i religija, grad se smatra simbolom otvorenosti. I za Yunusa i za njegova oca Mardin je mjesto koje budi mnoštvo uspomena. Na jednom mjestu stoji da je posjet Mardinu „neočekivano putovanje u prošlost, u ono vrijeme kada su živjeli na ishodištu beskonačnosti“.

Bijes i melankolija

Oba romana o očevima, Özirijev i Utlov, napisana su vrlo različitim tonovima. Dok je kod Özirija u središtu rastrganost između mladenačkog bijesa i istodobne želje za pomirenjem s nestalim ocem, Utlovo Očevo more poetska je i melankolična knjiga sjećanja, koja oscilira između ljubavi prema snažnoj očinskoj figuri i bolnog gubitka iste još za njegova života.
Obje su knjige sasvim opravdano izdvojene iz mase novih izdanja. Özirijev Vatermal ove je godine bio nominiran za ZDF-ovu nagradu aspekte-Literaturpreis i ušao je u uži izbor za Njemačku književnu nagradu. Prema mišljenju žirija, roman „hvata zvuk ulice: bijesan, domišljat, duhovit i nježan. Njegovi mladi junaci traže orijentaciju u društvu u kojem nikada doista ne stižu. Öziri nam otvara oči za tu njemačku stvarnost.“

Utlu je nagrađen Bavarskom književnom nagradom. Članica žirija Marie Schoeß, autorica i voditeljica Bavarskog radija, piše da Utlu u Očevom moru „prije svega otkriva jedno: snagu pripovijedanja. Kad jednom shvati da su sjećanja oblikovana, sin se prihvaća posla i piše svoju osobnu verziju obiteljske povijesti. Pritom u prtljazi nosi veliko osjećanje za višejezičnost, radost igre različitim pripovjednim tradicijama i otvorene oči za toplinu vlastitog doma.“

Necati Öziri: Vatermal. Roman
Berlin: Claasen, 2023. 291 S.
ISBN: 978-3-546-10061-8
Ovaj naslov pronaći ćete u našoj digitalnoj knjižnici Onleihe.

Deniz Utlu: Vaters Meer. Roman
Berlin: Suhrkamp, 2023. 384 S.
ISBN: 978-3-518-43144-3
Ovaj naslov pronaći ćete u našoj digitalnoj knjižnici Onleihe, a preveden je i na hrvatski jezik pod naslovom Očevo more.