Muzejska pedagogija
DJEČJI RAJ U MUZEJU

Muzeji žele uključiti djecu i mlade kao svoju buduću klijentelu. Ali, kako im približiti umjetnost na njima prihvatljivi način?

Djecu zainteresirati za umjetnost već od najranijeg doba – to je u istoj mjeri veliki cilj kako pedagoga, tako  i muzejskih djelatnika. Muzej bi i za najmlađe trebao predstavljati mjesto na kojem će moći uroniti u šareni, fantastični svijet umjetnosti. Ali, nipošto se ne podrazumijeva da to samo od sebe funkcionira i zasigurno nije dovoljno samo da roditelji s vremena na vrijeme povedu i djecu na izložbu. Dok otac i majka zainteresirano slušaju izlaganje kustosa, djecu obično uopće nije briga ni za impresionizam ni za ekspresionizam, nego se više raduju parketu na kojem se mogu super klizati. Pa i ono osnovno pravilo većine muzeja – „samo gledati, ne dirati“ – za najmlađe je obično jako teško prihvatljivo.

MUZEJ ZA DJECU

Da bi se djeci približili kulturni sadržaji muzeja, potrebna je ponuda koja će biti prilagođena njihovoj dobi. Školovani muzejski pedagozi specijalizirani su upravo za to, te trenutno podržavaju mnoge njemačke muzeje u pokretanju posebnog programa za djecu koji bi trebao probuditi njihovu zainteresiranost za svijet umjetnosti. Pa tako primjerice nude obilaske muzeja specijalno osmišljene za djecu, radionice, kreativne tečajeve i tečajeve tokom školskih praznika, programe za dječje rođendane, te posebne manifestacije kao što su noć umjetnosti za djecu ili prostori sa avanturističkim sadržajima.  

Muzej Albertinum u Dresdenu postavio je u jednoj od izložbenih sala devet slika na nižu razinu. | Foto (isječak): © picture alliance / dpa / dpa-Zentralbild / Monika Skolimowska Muzej Albertinum u Dresdenu postavio je u jednoj od izložbenih sala devet slika na nižu razinu. | Foto (isječak): © picture alliance / dpa / dpa-Zentralbild / Monika Skolimowska Frankfurtska Umjetnička galerija Schirn razvila je do sada u Njemačkoj jedinstveni koncept prikaza umjetnosti: prostorom nazvanim „Minischirn“ stvorila je mjesto namijenjeno djeci od vrtićkog pa sve do osnovnoškolskog uzrasta sa igraonicom i didaktičkim prostorom. Svojom arhitekturom ovaj prostor podsjeća na ogromnu kuću na drvetu, odvojenu od izložbenih prostorija umjetničke galerije. Djeca tu mogu otkrivati sobu po sobu, istraživati boje, oblike i strukture, te sami oblikovati i eksperimentirati. Dodirivanje, sastavljanje i rastavljanje je također dozvoljeno, kao i posmatranje, promišljanje i slušanje. Minischirn je uzeo u obzir i potrebu za kretanjem, prije svega svojstvenu najmlađima: ovdje si slobodno mogu dati oduška i istovremeno ostvariti prva iskustva sa umjetnošću. „Za nas je misao-vodilja bila na koji način kroz igru povezati veliku potrebu za kretanjem sa iskustvom temeljnih estetskih vještina“, objašnjava voditeljica Odjela za obrazovanje i realizaciju obrazovnih sadržaja, Chantal Eschenfelder.

Cilj i obrazovni zadatak muzeja se sastoji u tome, što većem broju posjetitelja približiti umjetničke sadržaje, pojašnjava ona dalje. Pritom je bitno imati na umu koje teme zanimaju djecu u kojem uzrastu, te koje kognitivne i motoričke sposobnosti ona mogu savladati.

„Približiti umjetničke sadržaje znači prevesti ih na jezik prihvatljiv nekoj ciljnoj skupini.“ To nije kod svih tema tako jednostavno, jer je umjetnost rijetko kad koncipirana za djecu. U idealnom slučaju se složene teme mogu približiti kroz analogne primjere ili neke praktične sadržaje, uvjerena je Eschenfelder, ali postoje i granični slučajevi kod kojih je moguće prilagoditi pedagošku ponudu.

NEKI SADRŽAJI JEDNOSTAVNO MOGU BITI IZOSTAVLJENI

Dok kod prikazivanja filmova i u kinima postoji dobna granica u cilju zaštite djece i mladih od neprimjerenih sadržaja, tzv. Dobrovoljna samokontrola filmske industrije (FSK), u slučaju muzeja ne postoji ništa što bi bilo uporedivo. Ne postoje niti važeće državne restrikcije koje bi ograničavale muzeje pri njihovom prikazivanju umjetničkih sadržaja. Pritom mnogi roditelji sigurno ne bi željeli pokazati svojoj djeci neke umjetničke sadržaje – ovdje se primjerice misli na djela umjetnika abjekcije (Abject Art), koji se bave temama gađenja, pornografije ili objekata koji mogu izazvati fobije. U cilju sprečavanja protesta od strane „osjetljivijih“ posjetitelja čiji bi osjećaj stida mogao biti povrijeđen, u rijetkim slučajevima postoje upozorenja u prostoru oko blagajne koja ukazuju na eventualna eksplicitna djela, ali više od toga se u većini slučajeva ne može očekivati.

Razlog tome je što muzeji teško mogu utvrditi propise, budući da sami roditelji često imaju različito mišljenje o tome šta žele gledati sa svojom djecom, objašnjava Chantal Eschenfelder. „Teško je definirati granice, odnosno reći gdje počinje nedopuštena cenzura, a gdje velikodušni i neobuzdani pristup sadržajima? Stoga ne smatramo baš korisnim šematizirano utvrđivanje pravila u smislu  ‚Ova izložba je primjerena djeci preko šest ili osam godina‘, nego više značaja polažemo u komunikaciju i predočavanje sadržaja ciljanim, dobno prihvatljivim formatima.“

Kada galerija Schirn na svojim izložbama djeci nudi posebne ture ili radionice, teški umjetnički sadržaji se, po potrebi, jednostavno izbace. Budući da mnogi roditelji vode djecu na uobičajeno razgledavanje bez kustosa, ovi se često služe pragmatičnim rješenjima: tako se Eschenfelder prisjeća jedne izložbe iz 2012. godine na kojoj su izlagane slike i skulpture američkog pop-art umjetnika Jeffa Koonsa, pri čemu su provokativna djela jednostavno bila odvojena pregradnim zidom. Na taj način je roditeljima prepušteno da sami odluče žele li dozvoliti djeci pogled iza pregradnog zida.