U središtu izložbe „Mi izbjeglice“, koja je otvorna na jesen 2019. u Historijskom Muzeju stoji dvadeset ljudi, sa svojim pričama, koji su iz Bosne i Hercegovine od rata i istrebljenja izbjegli u Njemačku, da bi tu tražili utočište. Oni govore o razlozima bijega, kojim putevima su bježali, dolasku i vremenu u Njemačkoj kao i povratku u Bosnu i Hercegovinu.
Istorija čovječanstva, istorija je ratova, a njene su stranice ispisane pričama u kojima su nestala čitava društva i njihove kulture. Nemoguće je izbrojati ljudske žrtve, a njihov broj, nažalost, ni danas ne prestaje rasti. Spas od rata i nasilja mnogi su, napuštajući svoje domove, pokušali pronaći na nekom drugom mjestu. Oni nisu, kako to kaže Nadia Hashimi, samo pobjegli sa nekog mjesta, nego su morali pobjeći od hiljade sjećanja i čekati da prođe dovoljno vremena i udaljenosti između njih i njihove patnje kako bi se mogli probuditi u boljem danu[1]. O njihovim sudbinama ne znamo mnogo, a rijetki su imali prilike podijeliti svoja iskustva. Danas je 70,8 milijuna ljudi širom svijeta protjerano iz svojih kuća, od toga je gotovo 25,9 milijuna izbjeglica, od kojih je polovina mlađa od 18 godina.[2]
U kratkom, ali iznimnom važnom eseju “Mi izbjeglice”[3], Hannah Arendt opisala je teška iskustva izbjeglica, Jevreja koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata spas od Hitlerovih progona potražili daleko od domovine. I sama je bila jedna od njih. Ona kaže: Izgubili smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja zanimanja, to jest izvjesnost da u ovome svijetu ima neke koristi od nas. Izgubili smo svoj jezik i sa njime prirodnost reakcija, gestova i spontanost u izražavanju osećanja.
Ovaj esej je polazna tačka istoimenog istraživačko-umjetničkog projekta Goethe-Instituta u BiH u čijem su fokusu iskustva bosansko-hercegovačkih izbjeglica, koje su usljed rata 90tih, utočište potražile u Njemačkoj i Austriji. Naš zadatak danas, više od dva desetljeća poslije, bio je saslušati neke od njihovih nezabilježenih priča, te iz njih naučiti ponešto o našoj zajedničkoj istoriji. Njihovo iskustvo, nesumljivo je neizostavan dio ratnog iskustva, te ga u suradnji sa Historijskim muzejom u BIH postavljamo kao dio stalne postavke i živog arhiva muzeja.
Ulazak u arhiv “Mi izbjeglice”, ulazak je u privatni prostor, prostor doma, doma koji su ostavili i doma u koji su se vratili. Ovdje ćete se susresti sa intimnim osobnim svjedočanstvima dvadeset osoba koje su po prvi puta javno, pred kamerama, govorile o odlasku od svojih kuća, o dolasku u novu zemlju, o novim i teškim počecima, o razdvojenosti od voljenih, o strahu za njihovim životima, o otuđenosti, o izgubljenim identitetima, o tome šta znači biti izbjeglica, o izgubljenom i naučenom jeziku, izazovima izbjegličkog života, novim prijateljstvima i vezama, ali i o povratku u domovinu. Svi su oni u njemu ostavili i poneki predmet, dokument ili fotografiju koja ih i danas podsjeća na to iskustvo, nakon kojega, kako kažu, više nigdje ne mogu pripadati potpuno.
Njihova iskustva drugačija su od iskustava onih koji su ostali, a namjera arhiva nije porediti ih ili suprotstavljati. Vama koji ulazite, ostavljamo svu slobodu da o njima sami donesete zaključke.
U fenomenološko-psihološkom razmatranju Geštalt psihoterapeutkinje Elme Selman, koja je vodila fokus grupe i razgovore za potrebe istraživanja, razmatrani su psihološki aspekti izbjeglištva, te važnost dijeljenja i prorade traumatičnih iskustava. Dio arhiva je i istraživanje Instituta za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu koje nam daje uvid u državne politike SR Njemačke i SR Austrije koje su tokom rata primile skoro pola miliona izbjeglica iz BIH, od kojih se većina vratila kućama.
Istraživanje i produkciju arhiva, sakupljanje objekata i njihovo arhiviranje omogućio je tim Goethe-Instituta u BiH, na čelu sa direktorom Instituta Martinom Schumacherom u bliskoj partnerskoj suradnji sa timom Historijskog muzeja u BiH, na čelu sa direkoricom Elmom Hašimbegović. Video materijali producirani su u suradnji sa Akademijom za scenske umjetnosti u Sarajevu. Scenografiju potpisuje Mirna Ler.
Zahvaljujemo se svima koji su doprinijeli razvoju arhiva, a posebno učesnicima i učesnicama fokus grupa na njihovim pričama i osobnim predmetima koje su poklonili Historijskom Muzeju BiH u Sarajevu, “Mi izbjeglice” operativnom timu, timu Historijskog muzeja u BIH i suradnicima i suradnicama Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Kustosica, Danijela Dugandžić
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo
[1] Nadia Hashimi, When the Moon is Low, CHAPTER 42, 2015
[2] Preuzeto https://www.unhcr.org/figures-at-a-glance.html
[3] Hannah Arendt, “We Refugees,” Menorah Journal 31, no. 1 (January 1943)
U kratkom, ali iznimnom važnom eseju “Mi izbjeglice”[3], Hannah Arendt opisala je teška iskustva izbjeglica, Jevreja koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata spas od Hitlerovih progona potražili daleko od domovine. I sama je bila jedna od njih. Ona kaže: Izgubili smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja zanimanja, to jest izvjesnost da u ovome svijetu ima neke koristi od nas. Izgubili smo svoj jezik i sa njime prirodnost reakcija, gestova i spontanost u izražavanju osećanja.
Ovaj esej je polazna tačka istoimenog istraživačko-umjetničkog projekta Goethe-Instituta u BiH u čijem su fokusu iskustva bosansko-hercegovačkih izbjeglica, koje su usljed rata 90tih, utočište potražile u Njemačkoj i Austriji. Naš zadatak danas, više od dva desetljeća poslije, bio je saslušati neke od njihovih nezabilježenih priča, te iz njih naučiti ponešto o našoj zajedničkoj istoriji. Njihovo iskustvo, nesumljivo je neizostavan dio ratnog iskustva, te ga u suradnji sa Historijskim muzejom u BIH postavljamo kao dio stalne postavke i živog arhiva muzeja.
Ulazak u arhiv “Mi izbjeglice”, ulazak je u privatni prostor, prostor doma, doma koji su ostavili i doma u koji su se vratili. Ovdje ćete se susresti sa intimnim osobnim svjedočanstvima dvadeset osoba koje su po prvi puta javno, pred kamerama, govorile o odlasku od svojih kuća, o dolasku u novu zemlju, o novim i teškim počecima, o razdvojenosti od voljenih, o strahu za njihovim životima, o otuđenosti, o izgubljenim identitetima, o tome šta znači biti izbjeglica, o izgubljenom i naučenom jeziku, izazovima izbjegličkog života, novim prijateljstvima i vezama, ali i o povratku u domovinu. Svi su oni u njemu ostavili i poneki predmet, dokument ili fotografiju koja ih i danas podsjeća na to iskustvo, nakon kojega, kako kažu, više nigdje ne mogu pripadati potpuno.
Njihova iskustva drugačija su od iskustava onih koji su ostali, a namjera arhiva nije porediti ih ili suprotstavljati. Vama koji ulazite, ostavljamo svu slobodu da o njima sami donesete zaključke.
U fenomenološko-psihološkom razmatranju Geštalt psihoterapeutkinje Elme Selman, koja je vodila fokus grupe i razgovore za potrebe istraživanja, razmatrani su psihološki aspekti izbjeglištva, te važnost dijeljenja i prorade traumatičnih iskustava. Dio arhiva je i istraživanje Instituta za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu koje nam daje uvid u državne politike SR Njemačke i SR Austrije koje su tokom rata primile skoro pola miliona izbjeglica iz BIH, od kojih se većina vratila kućama.
Istraživanje i produkciju arhiva, sakupljanje objekata i njihovo arhiviranje omogućio je tim Goethe-Instituta u BiH, na čelu sa direktorom Instituta Martinom Schumacherom u bliskoj partnerskoj suradnji sa timom Historijskog muzeja u BiH, na čelu sa direkoricom Elmom Hašimbegović. Video materijali producirani su u suradnji sa Akademijom za scenske umjetnosti u Sarajevu. Scenografiju potpisuje Mirna Ler.
Zahvaljujemo se svima koji su doprinijeli razvoju arhiva, a posebno učesnicima i učesnicama fokus grupa na njihovim pričama i osobnim predmetima koje su poklonili Historijskom Muzeju BiH u Sarajevu, “Mi izbjeglice” operativnom timu, timu Historijskog muzeja u BIH i suradnicima i suradnicama Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Kustosica, Danijela Dugandžić
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo
[1] Nadia Hashimi, When the Moon is Low, CHAPTER 42, 2015
[2] Preuzeto https://www.unhcr.org/figures-at-a-glance.html
[3] Hannah Arendt, “We Refugees,” Menorah Journal 31, no. 1 (January 1943)
