Mi izbjeglice

Čitav moj život to će biti jedna tema koju ja slikam – porodica i dom, osjećaj ljubavi i pripadanja, i posloženost svega toga što jedna osoba treba da ima u sebi da bude u miru sama sa sobom.

Znači, 28. maja 1992. prijavila sam se kao izbjeglica u SRNJ. Ja i moje dvoje djece. 
Tog dana, u stvari 10 dana ranije, naša porodica se razdvojila. Jedan dio je ostao u zarobljenom Sarajevu, a mi smo uspjeli da se spasimo i stignemo u SRNJ.

 

Bila sam u Njemačkoj 4 godine za vrijeme rata, od 93. do 97. Po mamu i mene je došao današnji porodični prijatelj, koji se zove Frank Kohlmeyer.

Taj sam status i to. Gdje se tačno definiše naš boravak u Njemačkoj – duldung, to je ta famozna riječ koju smo morali produžavati svako tri-četiri mjeseca, pola godine, zavisi. To su bile traume. Čekanje u redu po cijeli dan. Koliko će nam produžiti? Da li će nam produžiti? Baš traumatična neka iskustva.
 
 

Umjetničko djelovanje u izbjeglištvu je bilo i određena vrsta terapije i poveznica s domovinom. Kao što to obično biva, ručni rad terapira ljude.
 

Mama je kupila auto. Spakovali smo sve stvari što smo imali, i zaputili smo se za Tešanj. Ponijeli smo sve što smo imali tu, međutim u povratku se izgubilo dosta toga. Nešto smo ostavili kod tetke u Austriji.
Onda smo stigli u augustu 96. u Tešanj.
 

Dokumenti su značajni jer pokazuju u prvom kada smo stigli u Berlin i prijavili se njihovim vlastima, a u drugom su evidentirane sve naše dozvole boravka u toj zemlji. Famozni duldung, koji je, kao što vidite ovdje, odobravan, odnosno poslije poništavan i odobravan za naredni period, i završava se sa 97. godinom.
 

Ovo što ja u ruci držim, na originalnom jeziku Meldezettel, to je najobičnija prijavnica, koju je svaka izbjeglica morala da ima uza se uvijek, u svako doba dana i noći.
 

Pismo od oca, pisano u septembru 94. godine, gdje me izvještava o stanju u Doboju, o stanju u Zenici, načinu na koji su prešli iz Doboja u Zenicu, o familiji, gdje se ko nalazi, ko je živ, ko više nije među živima.

Ovaj predmet sam držala u svojoj sobi u Ottendorfu, u mjestu u kojem sam živjela, kao podlogu za svijeće, jer sam često palila svijeće radi atmosfere koju sam voljela da napravim.

To je ključ koji sam dobila od porodice Nijemaca Wilhelma i Evelin Latevitz, koji su, u trenutku kada su se moji roditelji i sestra vratili u Sarajevo, mene kao svoju kćerku uzeli u svoju porodicu.

Ove stvari koje ja imam kod sebe su mi jako sentimentalno važne, i meni predstavljaju jedno jako pozitivno sjećanje na čitav taj period i vrijeme koje smo proveli u Austriji.
 

Predmet koji sam donio sa sobom podsjeća me konkretno na 04. august 1996. godine, i koji sam dobio od svog najboljeg prijatelja pri povratku iz nekog novog života, u neki stari život, koji je opet postao neki novi život.
 

Ja sam čvrsto vjerovala da ću napuniti ovu kutiju srebrnim naušnicama dok sam u Njemačkoj, ali naušnicama koje sam kupila ja, svojim novcem, zarađenim. Međutim to se nije ostvarilo. Po tom odlasku iz Njemačke, bio je jedan trenutak odluke, da li ostaviti kutiju, ili je ponijeti sa sobom. U njoj se nije nalazio nijedan komad srebrenog nakita.
 

Moja sestra, a ona je onako baš u tom izbjegličkom životu – ne znam, nešto mi ružno zvuči to izbjeglički život – imala je veliku ulogu u tom periodu. Bile smo same. Vodila je brigu o meni. I malo se vidi na toj slici. Žao mi je što nemam sliku gdje se skroz vidi, ali zapravo ne znam ni zašto nemamo puno fotografija iz tog perioda. Mislim da nekako nismo imali ni vremena da se fotografišemo.

Bio je, ja mislim, 16. oktobar 93. i nastava je krenula. Neko je pitao koji je danas datum i neko je rekao 16. oktobar, i moj komentar je bio: „Danas je dan žalosti.“ U tom momentu nije bilo nikakvih komentara na taj moj komentar.

Ja sam morala da napustim Njemačku. Ja sam imala taj famozni duldung. Znači bilo mi je dopušteno da ostanem u Njemačkoj do završetka svog školovanja, a moje školovanje traje obično 3 godine.

Ja sam danas donio svoju knjigu, koju sam dobio na poklon kada sam rekao svojim vršnjacima u osnovnoj školi da ću nazad za Bosnu, i dobio sam od učiteljice poklon. Vjerovatno je ovo knjiga koja je stajala negdje, već korištena prije nego što sam je ja dobio, ali to mi je svejedno.