Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Islam u Bosni i Hercegovini
Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini

Careva Džamija u Sarajevu
Klaus Krischok

Popis stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini kaže da u čitavoj zemlji  živi nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika i da više od polovine njih (50,7%) navodi islam kao svoju vjeroispovijest.
 

Dolazak islama na područje današnje Bosne i Hercegovine

Popis stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini kaže da u čitavoj zemlji  živi nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika i da više od polovine njih (50,7%) navodi islam kao svoju vjeroispovijest, što znači da je ova mala balkanska zemlja najzapadnije europska država sa većinskim muslimanskim stanovništvom.

Islam na ovim prostorima hvata korijenje dolaskom Osmanlija u 15.vijeku. Zašto je baš ovdje islamizacija imala toliko uspjeha ne zna se tačno. Kroz Bosnu i Hercegovinu je još od 11. vijeka  prolazila linija tzv. velike šizme, što je neka vrsta sinonima za  granicu između zapadne i istočne crkve odnosno između katoličanstva i pravoslavlja.  Slabost obje ove crkve na području njihovog razgraničenja smatra se jednim od uzroka uspješne islamizacije stanovništva  na ovim prostorima.
Po nekim teorijama je i treća crkva – Crkva bosanska – odigrala važnu ulogu u ovom procesu.  Iako su se članovi ove srednjovjekovne bosanske crkvene zajednice smatrali kršćanima i nazivali se „krstjani i krstjanke“ u katoličkim i pravoslavnim crkvenim krugovima su važili za heretike i kao takvi su bivali progonjeni. Teorija da su pripadnici Crkve bosanske masovno prelazili na islam da bi izbjegli te progone  nema puno uporišta, jer su novu religiju prihvatali i katolici i pravoslavci iz sasvim pragmatičnih razloga: manji porezi i više privilegija u novom carstvu.

Nastanak Islamske zajednice BiH

Vrhovni vjerski vođa svih muslimana u Otomanskoj imperiji, a time i muslimana na području današnje BiH za vrijeme vladavine Osmanlija, bio je šejhul islam, koji je imao pravo veta čak i na sultanove odluke, ako je mislio da one nisu u skladu sa Kuranom odnosno da ih poslanik Muhamed ne bi odobrio.  Ta situacija traje sve do Berlinskog kongresa 1878. godine kada  Bosnu i Hercegovinu pokoravaju austro-ugarski vladari. Da bi  učvrstili svoju vlast bilo je potrebno neutralisati i vjerski i politički utjecaj dotadašnje carigradske centrale  na veliki dio stanovništva u BiH. Jedan od načina za postizanje tog cilja je bilo uspostavljanje  Islamske vjerske zajednice BiH. Ideja duhovnog vjerskog odvajanja od Carigrada je nailazila na značajan otpor među ovdašnjim muslimanima i uspjela je zaživjeti tek četiri godine kasnije kada je car Franjo Josip I  imenovao prvog reisu-l-ulemu, koji je stajao na čelu Rijaseta IZBiH, vrhovnog upravnog i izvršnog tijela za vjerska pitanja muslimana u BiH. Od 1909. godine reisu- l-ulemu imenuju članovi Hodžinske izborne kurije, koju biraju muslimanski vjernici u BiH.
Reisu-l-ulema je i između dva svjetska rata kao i u socijalističkoj Titovoj Jugoslaviji bio najveći vjerski autoritet za sve muslimane u tadašnjoj državi, a nakon raspada SFRJ i formiranja novih državnih zajednica na području zapadnog Balkana, nadležnosti reisu-l-ulemu protežu se ne samo na BiH, nego i na  muslimanske zajednice u  Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji.

Bosanski muslimani i ime nacije

Muslimani u Bosni i Hercegovini su u vjerskom smislu većinski hanefijski Suniti, što je slučaj i sa većinom muslimana na Balkanu.  
U nacionalnom smislu se većina bosansko-hercegovačkih muslimana na zadnjem popisu stanovništva iz 2013. izjasnila kao Bošnjaci odnosno Bošnjakinje  (50,11%) i time potvrdili da stoje iza te nacionalne oznake koja je zvanično usvojena od strane bosansko-hercegovačkih muslimanskih političara, vjerskih vođa i muslimanske intelektualne elite na Bošnjačkom saboru održanom u Sarajevu 27.09.1993.
Traganje za vlatitim nacionalnim identitetom bosansko-hercegovačkih muslimana počelo je odlaskom  otomanskih osvajača  i uspostavom  austro-ugarske vlasti u BiH krajem 19.vijeka.  Otomansko carstvo je naime izgradilo svoj sustav društvenog uređenja  zasnovan na tzv. miletima. Svi državljani otomanskog carstva su pripadali jednom od mileta: muslimanskom, židovskom, grčko-pravoslavnom ili armenijskom čak i kada nisu eksplicitno potpadali  nijednom od njih kao što je to npr. bio slučaj sa bosansko-hercegovačkim katolicima, koji su dodijeljeni grčko-pravoslavnom miletu.
Sustav mileta je inače značajno doprinio stvaranju tzv. etno-nacija na Balkanu tj. identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću.  Zbog takvog poimanja nacije nakon odlaska vladara sa Bosfora katolici na području današnje BiH prihvataju hrvatski nacionalni identitet, pravoslavci srpski, a bosanski muslimani ostaju u nekoj vrsti nacionalnog vakuuma.
Da bi prevashodno neutralisala  srpski nacionalizam  i teritorijalne aspiracije susjedne Srbije na Bosnu i Hercegovinu austro-ugarska vlast postavlja sebi za cilj  stvaranje jedne regionalno definisane nacije koja bi  pod imenom Bošnjaci obuhvatala pripadnike svih religija u tadašnjoj BiH. Također je predloženo da se zajednički jezik nove nacionalne zajednice zove bosanski. Međutim, ideja o zajedničkoj naciji i jeziku u BiH ne nalazi dovoljno podrške ni na jednoj strani i propada.
Borba za nacionalno uvažavanje bosansko-hercegovačkih muslimana nastavlja se i u socijalističkoj Jugoslaviji. 1974. godine na prijedlog Saveza komunista Jugoslavije, tada vladajuće i jedine političke snage u državi, konfesionalna odrednica „muslimani“ prerasta u nacionalnu odrednicu „Muslimani“. „Muslimani“ u nacionalnom smislu nakon Srba i Hrvata postaju treći narod po brojnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, jer obuhvataju ne samo muslimane u BiH nego i skoro sve slavenske muslimane u SFRJ. 

Raspadom jugoslovenske federacije i stvaranjem samostalne države BiH 1992.godine „Muslimani“ kao ime za naciju ne postaje samo neprikladno nego  postaje političko breme jer budi strah od stvaranja muslimanske države u Europi, tako da se bosansko-hercegovački muslimani na Bošnjačkom saboru 1993. vraćaju nacionalnom imenu Bošnjaci, a svoj jezik nazivaju bosanskim.  Ta oznaka za naciju i za jezik ulaze i u Daytonski mirovni sporazum, koji važi kao Ustav BiH i tako dobijaju i svoju pravnu važnost.

Na dosije“  „Islam u Bosni i Hercegovini i u Njemačkoj“

Vrh