Lichtspielhaus
Njemačke glumice i glumci na TIFF 23 i širom svijeta

Na 48. Međunarodnom Toronto film festivalu (TIFF) prikazano je 14 njemačkih filmova – ili čak i više od 20, u zavisnosti od toga kako definiramo „njemački film“.

Sandra Hüller, Nina Hoss i Lars Eidinger zvijezde su željno iščekivanih filmova Zona interesa (UK), Anatomija pada (Francuska), Ne očekuj previše od kraja svijeta (Rumunija) i Svjetlo koje ne vidimo (SAD). U svojstvu zvijezde iza kamere, Wim Wenders je prezentirao svoj film Savršeni dani na najvećem filmskom festivalu u Sjevernoj Americi i to tri dana nakon što ga je Japan  kandidirao za dodjelu nagrade Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Oscarom nagrađeni kompozitor Volker Bertelmann doletio je iz Düsseldorfa, kako bi proslavio svoj uspjeh, postignut sa muzikom za film Jedan život (Velika Britanija) sa Anthony Hopkinsom u glavnoj ulozi, dok je kompozitor iz Berlina Yair Glotman napisao muziku za američki triler pod nazivom Reptil sa Beniciom del Torom u glavnoj ulozi.

Ono što izgleda kao putovanje oko globusa, zapravo je pogled u vrli novi svijet međunarodnog filma u kojem nacionalne klasifikacije poprimaju sve manji značaj. Akademija filmskih umjetnosti i nauka „film na stranom jeziku“ već četiri godine naziva međunarodnim filmom, ali se ipak, na velikom platnu, i dalje pomalo muči sa višejezičnošću.

Berlinski režiser Ilker Çatak predstavio je na TIFF-u svoj film Zbornica. Vijest da će njegova uspješnica sa Berlinalea ući u utrku za narednu nagradu Oscar, komentirao je sljedećim riječima: „Svjesni smo odgovornosti za predstavljanje njemačkog filma na međunarodnoj pozornici. Pritom ne doživljavamo svoj film samo kao individualno djelo, nego i kao doprinos kulturnom identitetu naše zemlje.“ Glavna junakinja njegovog filma, „zvijezda u usponu“ Leonie Benesch, poznata je ne samo po ulozi u seriji Babylon Berlin i Bijela vrpca, nego i po onim u serijama Kruna i Put oko svijeta za 80 dana.

Ali, šta je to što danas čini „njemački film“?

Komorna filmska drama Zbornica ostavlja dojam intenzivnog sociopolitičkog putovanja kroz više od 50 godina njemačkog filmskog stvaralaštva. Werner Herzog će, sa svojom preciznošću i upornošću, uvijek ostati u suštini njemački filmaš – on će sam za sebe reći bavarski filmaš – iako već godinama nije napravio nijedan „njemački“ film. U prošlosti se Novi njemački film definirao prije svega kao reakcija na iskustva iz drugog svjetskog rata i poslijeratnog perioda. Berlinska škola (čije postojanje neki od njenih članova još uvijek osporavaju) prenosila je prvenstveno tipično berlinsku atmosferu određenih dekada. Možda neke druge zemlje ili regije za svoju filmsku ponudu lakše pronalaze zajedničku definiciju ili zajedničko prezentiranje na tržištu filma, poput filmova iz Francuske, Kvebeka ili Koreje, jer njihove nacionalne produkcije, u većini slučajeva, dočaravaju prepoznatljiv fimski jezik ili poznate filmske motive.

Kakvo god da je stajalište po pitanju kulturnih identiteta, u njemačkoj filmskoj industriji već neko vrijeme se dešavaju promjene - kod režisera poput Edwarda Bergera ili Marca Kreuzpaintnera koji danas uglavnom rade u Velikoj Britaniji, ali prije svega kod kino zvijezda poput Daniela Brühla koji se okrenuo produkciji Marvel Universum ili Franza Rogowskog, proslavljenog u Veneciji uspjehom u jednoj italijansko-belgijskoj produkciji.
Europske televizijske serije kao što je Bad Banks, sa glumicama i glumcima različitih jezika, kao što su Paula Beer, Barry Atsma i Desiree Nosbusch u glavnim ulogama, vjerovatno su doprinijele širenju pogleda ne samo na nacionalno filmsko stvaralaštvo, nego i na nacionalne identitete. Manji broj ovih zvijezda okrenuo je leđa Njemačkoj (kao Diane Krüger koja živi u SAD-u), umjesto toga djeluju na relaciji Berlin, L.A. i Paris. S ovakvom novom (novo pronađenom) fleksibilinošću, međunarodna filmska industrija dobija i veću raznolikost na velikom platnu, kreativna scena može se radovati većem prostoru za djelovanje i razmjenu, a publika novim licima i većoj raznovrsnosti.
Foto: © Debashis Sinha
U vezi s tim, Andrea Picard, glavna selektorka programa Toronto film festivala, primjetila je: „Zaista se stvara dojam da čitav niz izvrsnih njemačkih glumačkih talenata dominira međunarodnom kino-scenom. Hoss, Hüller, Eidinger i Rogowski svrstavaju se u najnadarenije glumice i glumce svoje generacije – do sada su, doduše, radili isključivo  na njemačkom jeziku i za njemačku filmsku industriju. Svim međunarodnim režiserkama i režiserima s kojima su u zadnje vrijeme surađivali – Jude, Triet, Assayas ili Sachs – zajednička je velika strast prema kinu i njegovim suvremenim izražajnim formama. U branši, ugroženoj jednim dominantnim sistemom, te ujedno oživljenoj i osnaženoj međunarodnom težnjom za internacionalnim arthouse kinom, takva partnerstva i crossoveri mogu biti vrlo poticajni – što se možda može odraziti i na uspjeh kino-blagajni. Talentom su se oduvijek prevazilazile granice i upravo smo sada zahvaćeni jednim takvim nezaustavljivim i veoma dojmljivim valom iz Njemačke.“

Šta sve ovo znači za nacionalne, ali i za regionalne strukture razvoja njemačkog filma i za sami njemački film – prema definiciji marketinške agencije German Films, 51% novca za „njemački film“ mora potjecati iz Njemačke – ostaje za vidjeti. Ali, publici u Torontu je potpuno svejedno kakva su nagađanja u filmskoj branši: ona je oduševljeno dočekala njemačke talente i njihove izuzetno dojmljive (titlovane) međunarodne filmove. Franz Rogowski, zastupljen na ovogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu italijansko-švicarskom produkcijom Lubo, opisao je to u intervjuu za američki magazin Variety sljedećim riječima: „Sad sam na pravom putu.“