Digitalni mediji u nastavi
Zašto je princip "pedagogija prije tehnike" u najboljem slučaju trivijalan

Kada se govori o temi obrazovanja i digitalizacije, često se spominje princip „pedagogija prije tehnike“. Na prvi pogled to se čini logičnim zahtjevom. Ali, ako se bolje pogleda, ovaj moto u najboljem slučaju ispada trivijalan, a u najgorem slučaju čak i sprječava smisleno korištenje svih mogućnosti digitalnih medija.
 

Postoje najmanje tri načina razumijevanja principa „pedagogija prije tehnike“:

1. Tehnika treba služiti čovjeku, a ne čovjek tehnici.
2. Potrebno je najprije usmjeriti pažnju na pedagošku srž nastave prije njenog otvaranja ka tehnici.
3. Pedagoške odluke se donose prije tehničkih odluka.  

U nastavku teksta sagledat ćemo kritički ova tri načina razumijevanja principa.

PRVI NAČIN RAZUMIJEVANJA: TRIVIJALNOST 

Augsburški medijski pedagog Klaus Zierer ubraja se u prominentne zastupnike teze po kojoj se tehnika mora podrediti čovjeku. Njegova knjiga „Učenje 4.0“ („Lernen 4.0”, 2017) čak nosi i podnaslov „Pedagogija prije tehnike“ („Pädagogik vor Technik”). Onaj ko zastupa tezu da tehnika mora služiti čovjeku (a ne obratno), pronaći će u velikoj mjeri odobravanje. Ali, ovakav stav ima visoku cijenu. Jer, de facto, ne postoji nijedan pedagog ili pedagoginja koji će ozbiljno zastupati tezu da čovjek treba služiti tehnici. A teza s kojom se svako slaže i čiju suprotnost niko ne smatra istinitom, i ne govori nam ništa. Prema tome, „pedagogija prije tehnike” i nije, ovako posmatrajući, nikakva sadržajna teza o kojoj bi se trebalo naučno raspravljati, nego obična trivijalnost.
 
To ne mora automatski značiti da je sam princip bezvrijedan, jer i ono što je po svom sadržaju trivijalno može ispunjavati važne funkcije. „Pedagogija prije tehnike” bitan je alarm za buđenje naročito u situaciji kada se obrazovne institucije izlažu opasnosti da, zbog tehničkih mogućnosti, zanemare pedagoške principe koji se zapravo podrazumijevaju.

DRUGI NAČIN RAZUMIJEVANJA: TEHNIČKO SLJEPILO  

Sljedeća ilustracija mogla bi poslužiti kao polazište za kritičko sagledavanje drugog načina razumijevanja principa:

„Prepoznati pismo i knjigu kao nastavne tehnike" | Ilustracija: Katharina Bitzl (Ilustracija Katharine Bitzl u Süddeutsche Zeitung br. 52 od 03./04.03.2018, Svezak II, str. 13.)
 
Pedagogija se ovdje vizualizira u obliku knjige, olovke i pisma.  Pedagoško djelovanje je npr. podučavanje čitanja i pisanja, dok tehnika, u vidu tableta na kojem su potezi pisanja slova naznačeni malim strelicama, ostaje u pozadini.

Ovdje se ilustrira jako rašireno razumijevanje nastavne tehnike u koju se, pored projektora, bijele table i pametnog telefona, obično ubrajaju elektronski uređaji. Ali, naravno da pismo i knjiga (za razliku od prirodnog govora) također predstavljaju oblike tehnike. Na to je vrlo jasno ukazao Walter Ong (da citiram klasika):
 
 
Ono što je tehnološki započeto izumom pisma, nastavljeno je štampanjem knjiga. Rano novo doba bilo je uvelike obilježeno konkurentnošću i borbom vještine pisanja i štampanja za preuzimanje vodeće uloge u informacijskoj tehnologiji. Postupak štampanja - po svojoj kompleksnosti bez premca – tzv. ars nova ingeniosa, važio je za High-Tech 15. stoljeća (vidi Giesecke 1998, str. 67).
 
Za nas se, u međuvremenu, pismo i tipografija sami po sebi podrazumijevaju, pa se njihov tehnološki karakter jedva uočava, što opet dovodi do pogrešne predodžbe da nastava bazirana na knjizi i pismu predstavlja pedagogiju koja funkcionira u potpunosti bez tehnike. Kada govorimo o odnosu pedagogije i tehnike, odlučujuće je prepoznati i pismo i knjigu kao nastavne tehnike.
 
Na takvoj podlozi se, u aktuelnoj raspravi, razvio i princip „pedagogija prije tehnike“ kao svojevrsni apel u korist pedagogije: „Najprije se baziraj na pedagogiji knjige i pisma, prije nego što u svoja (didaktička) promišljanja uključiš i (digitalnu) tehniku!“.
 
Ali, onaj ko slijedi ovaj princip ne samo da negira utjecaj knjige i pisma na tradicionalnu pedagogiju, nego iz takve persepktive postaje jako teško orijentirati se ka principima savremenog obrazovanja.
 

TREĆI NAČIN RAZUMIJEVANJA: KULTUROLOŠKO SLJEPILO  

Treći način razumijevanja principa „pedagogija prije tehnike“ varijacija je teme koja je već započeta u drugoj varijanti. Teza da se pedagoške odluke trebaju donositi prije tehničkih, također blijedi u onoj mjeri u kojoj su pedagoško djelovanje i odluke uslovljeni postojećom tehnikom.
 
Prema tome, dati prednost pedagogiji pred tehnikom podsjeća na Klafkin „Primat didaktike“ („Primat der Didaktik“) koji oslikava međusobnu povezanost nastavnih ciljeva i metoda u njegovoj analogiji cilj – način dostizanja cilja:
 
 
Ako se želi planirati nastava na ovom postulatu, prvo se moraju utvrditi ciljevi, a tek se u narednom koraku odlučuje pomoću kojih metoda ih je najbolje ostvariti.
 
Slijepa tačka ovog postupka vidljiva je trenutno u debati o višestrukoj vrijednosti digitalnih medija. Čini se da se je ta vrijednost vidljiva samo ukoliko se pomoću digitalnih medija prethodno definirani ciljevi postižu brže, bolje, dugoročnije, nego tradicionalnim putem.
 
Pritom se zanemaruje da nastavni ciljevi nisu neovisni o medijskim i tehničkim okvirnim uslovima. Pojednostavljeno rečeno: Ciljevi koji se mogu ostvariti u nastavi, baziranoj isključivo na knjizi i pismu, znatno se razlikuju od onih koji objektivno mogu biti realizirani pomoću knjige, pisma, tableta i pristupa internetu. Dakle, prava vrijednost digitalnih medija nije u bržem ostvarivanju starih ciljeva, nego u otvaranju potpuno novih ciljnih dimenzija nastave koji, u idealnom slučaju, imaju društveni i individualni značaj (vidi Rosa 2017).

Krilatica „pedagogija prije tehnike“ ne samo da zaklanja pogled na ove međusobne uslovljenosti, nego i na temeljne promjene koje su odlučujuće za fazu medijske transformacije: radi se o tome da se cijelo društvo, kroz kulturu digitalnosti (vidi Stalder 2016), uranja u potpuno novi način razmišljanja - „a new medium to think and imagine differently“ (Manovich 2013, str. 13), u kojem čak i pojmovi poput „učenja“ i „znanja“ poprimaju sasvim novo značenje (vidi npr. Weinberger 2011).
 
Gledajući iz perspektive „pedagogija prije tehnike“, ove složene uslovljenosti, a koje su za razumijevanje kulture digitalnosti i promjena u oblasti učenja i podučavanja odlučujuće, ostaju većim dijelom nevidljive. Stoga ne čudi da se i teza „Učenje ostaje […] učenje – bilo da je digitalno ili ne“ (Zierer 2017, str. 53), koja je problematična na više razina, može sasvim lako integrirati u takav sistem razmišljanja u kojem princip „pedagigija prije tehnike“ igra ključnu ulogu.

ZAKLJUČAK

Onaj ko zastupa tezu „pedagogija prije tehnike“ često potcjenjuje karakter tehnike, te umanjuje njen utjecaj na pedagogiju, kao i utjecaj medija na kulturu i društvo. Ovaj princip je u najmanju ruku trivijalan, a u najgorem slučaju predstavlja sastavni dio teorije koja je potpuno nepodesna za primjereno opisivanje učenja i podučavanja pod uslovima digitalnosti – a kamoli za njihovu analizu ili oblikovanje.