Omladinski protesti
ŠANSA ZA PROMJENE

Mlade još uvijek nije napustila nada: njihov politički angažman je jači, ako vjeruju da i oni mogu utjecati na stvari i da će njihovi zahtjevi biti saslušani.
Mlade još uvijek nije napustila nada: njihov politički angažman je jači, ako vjeruju da i oni mogu utjecati na stvari i da će njihovi zahtjevi biti saslušani. | Foto (isječak): © Adobe

Fridays for Future, BLM, MeToo, #Leavenoonebehind: ono što mlade tjera da izlaze na proteste je, prije svega, izraz njihovog temeljnog nezadovoljstva politikom. Ali je to ujedno i pokazatelj da ih još uvijek nije napustila vjera u mogućnost promjene. Ovu snagu trenutno pokazuju iskazujući solidarnost sa Ukrajinom.

Omladina u Njemačkoj je politična. Ovo dokazuju, između ostalog, i dvije teme koje se u istraživanjima redovno javljaju kao njihovi najbitniji zahtjevi: klimatska katastrofa i društveni diverzitet i jednakopravnost. U posljednje dvije godine, zajedno sa pojavom krize uzrokovane koronom i njenim posljedicama, tu se još dodatno javljaju i teme poput: obrazovanja, radnog mjesta i zdravlja. Ruski napad na Ukrajinu vratio je na listu najznačajnijih tema još i mir i solidarnost sa izbjeglicama.

Omladina i mladi ljudi žele biti saslušani i angažirani. Po pitanju oblika političkog angažmana kojeg u tu svrhu biraju, već godinama je neprevaziđen trend: klasični oblici političkog djelovanja putem političkih stranaka, sindikata i drugih velikih organizacija gube na značaju naspram angažmana u tematskim inicijativama, protestima i socijalnim pokretima koje često organiziraju oni sami. To su mjesta na kojima se konkretno i vidljivo mogu založiti za svoje zahtjeve. Međutim, politički interes i angažiranost umnogome ovise o tome da li mladi vjeruju da mogu izvršiti utjecaj. A to da li imaju „očekivanje od vlastitog djelovanja“ usko je povezano sa njihovim socio-ekonomskim mogućnostima i pozitivnim iskustvima iz svakodnevice u kojoj se njihovi zahtjevi slušaju i ozbiljno shvataju.

Posmatrajući najznačajnije javno izrečene stavove mlade generacije u skorašnje vrijeme – pored pokreta kao što su „Fridays for Future“ ili „Black lives matter“, te akcija ili protesta protiv određenih zakonskih ograničenja interneta, jedno je jasno: ovaj angažman je utemeljen na zahtijevanju obavezujućih regulativa i napredne demokratizacije, u pozitivnom smislu, te na želji za ličnom slobodom i poštivanjem različitosti. Pored toga, protesti su transnacionalni i digitalno umreženi. Mladi aktivisti i aktivistkinje pokreću slične teme i u svojim zemljama i na taj način uče jedni od drugih, vjerni onoj paroli: „Misli globalno, djeluj lokalno“.

 

Izraz početka jedne nove epohe

Ukoliko slijedimo tezu sociologa Andreasa Reckwitza u njegovom djelu iz 2019. godine „Kraj iluzija“, onda vidimo da se liberalno demokratski, pluralistički zapadni sistemi nalaze na prijelazu u jednu novu političke eru. Vrijeme otvorenog liberalizma koje je od 80-ih godina 20. stoljeća karakteriziralo politiku, ide ka svom kraju. Ono što je okarakteriziralo ovu fazu su, s jedne strane procesi ekonomske, ali i društveno-kulturne globalizacije, a s druge strane društvene liberalizacije.

Imajući ovo u vidu, protesti mladih se mogu tumačiti kao izraz dvojake želje: oni utjelovljuju hitno zahtijevanje jačeg globalnog reguliranja privrede i iznalaženje alternativa aktuelnom privrednom modelu koji počiva na iluziji beskonačnog rasta i time prijeti uništenjem životne osnove naše planete u bližoj budućnosti. Ali, ti se protesti zalažu i za bolje prepoznavanje postignuća društvene liberalizacije i potrage za novim poveznicama raznolikosti, osjećaja društvene odgovornosti i socijalnog izjednačavanja. Ono što Reckwitz naziva novom paradigmom „regulativnog, ugrađenog liberalizma“, tek je u nastajanju, a izazovi na tom putu su ogromni: klimatska kriza, disruptivne posljedice globalizacije, rastuća nejednakost i dovođenje u pitanje liberalne demokratije putem agresivnih autoritarnih režima izvana i (desno) populističkih aktera iznutra.
 

Šansa za temeljitu transformaciju

Za društvo, politiku i obrazovne sisteme bilo bi dobro shvatiti ove proteste mladih kao šansu i resurs za neophodnu transformaciju. Po mišljenju sociologa Armina Nassehija, u našoj demokratiji protesti obilježavaju temeljne konflikte koji su nerješivi putem uobičajenih rutina i mehanizama. Oni jasno izražavaju nezadovoljstvo građanki i građana, te prisiljavaju donosioce odluka na zauzimanje određenog stava.  Ovakav emancipatorsko progresivni protest je neugodan, jer ukazuje na vidljivost i hitnost neriješenih problema, a na taj način zapravo i nastaje slobodan prostor u kojem na svijet dolazi nešto novo.

Stoga zahtjevi i oblici aktuelnih protesta trebaju biti prepoznati kao izraz temeljnog nezadovoljstva politikom koja, uprkos već odavno poznatim naučnim saznanjima o klimatskoj katastrofi, još uvijek nije pronašla nikakve uvjerljive odgovore. Međutim, oni se trebaju tumačiti i kao signal jedne generacije koja ne želi odustati od vjerovanja u mogućnost promjene.  Pritom ruska agresija na Ukrajinu, kao trenutni izazov, pojašnjava sljedeće: učestvovati u protestima i društvenim pokretima iskustvo je koje oblikuje mlade ljude. Oni se osnažuju da iznesu svoje ideje, pojedinačno i kolektivno, te da time pokrenu stvari. Svoju snagu i osjetljivost za globalne kontekste trenutno iskazuju solidarnošću prema Ukrajini.

Spašavanje na otvorenom moru: o pravima i obavezama

Tamo gdje je nezadovoljstvo veliko, neće se završiti samo na mirnim prosvjedima: sve se više mladi aktiviraju i u tom smislu i, izražavajući građansku neposlušnost, blokiraju elektrane ili autoputeve ili se zalažu za ispunjavanje konkretnih zahtjeva. Posebnu je pažnju posljednjih godina privuklo spašavanje na otvorenom moru: bijesni zbog pasivnosti EU i njenih zemalja članica prema hiljadama ljudi koji se svake godine utope na putu za Europu, aktivistice i aktivisti plove Sredozemljem sa ciljem spašavanja brodolomaca i pritom su uvijek meta kritika. Kakvo je pravno stajalište po ovom pitanju – da li je pružanje pomoći na otvorenom moru kriminalna radnja ili naša obaveza? U nastavku naš razgovor sa pravnikom i advokatom za ljudska prava Manfredom Nowakom o međunarodno-pravnoj obavezi spašavanja na moru.

Postoji međunarodno pravo, humanitarno pravo, međunarodno pomorsko pravo – postoji li kod teme spašavanja na moru neka oblast koja ne podliježe zakonima?

Mislim da ne postoji oblast koja nije uređena zakonom. UN Konvencijom o pravu mora utvrđena je obaveza pomaganja brodolomcima. Ko god na moru primijeti da je neko u nevolji, obavezan je pružiti pomoć. Pored toga, država – a to se sad odnosi na oblast zaštite ljudskih prava - u principu ima obavezu zaštite života.

Na čemu onda, čisto pravno gledajući, počivaju debate?

Argument državnih vlada je da se tu ne radi o uobičajenim brodolomcima. Izbjeglice, same po sebi, imaju pravo na traženje azila u drugim državama, ali migranti nemaju pravo ulaska. A oni koji dolaze preko Libije, uglavnom su migranti iz Afrike. I nije riječ o običnim brodolomcima, nego ih krijumčari svjesno dovode u opasnost. Ukoliko nevladine organizacije (NGO) spašavaju one unesrećene koje krijumčari namjerno dovode u stanje nesreće, onda im pomažu u izvršenju kriminalnih radnji. To je politička argumentacija, ali ona ne mijenja pravnu situaciju.

Ranije su postojale i državne službe za spašavanje na moru, sada više ne. Da li je takvo povlačenje pravno legitimno?

Obaveza države na pružanje zaštite nije apsolutna, nego više relativna. Dakle, šta je to što mogu očekivati od jedne države? Koliko ona mora biti proaktivna? Pojedinačni brod se mora uključiti u spašavanje, ali ako ne pošaljem nikakve brodove ili otežam rad brodovima nevladinih organizacija? To jeste zatvaranje očiju pred problemom, ali se tu ne radi nužno o povredi ljudskih prava.

Konkretan primjer: kapetanica broad Sea Watch Carola Rackete koja se suprotstavila zabrani italijanskih vlasti na uplovljavanje.

Pravno gledano, riječ je je o jasnoj situaciji. Carola Rackete povrijedila je italijansku pravnu normu – i to uredbu ministra unutrašnjih poslova - svojim djelom građanskog neposluha. Međutim, ova uredba italijanske vlade je sasvim sigurno predstavljala povredu prava na život. Rackete je, doduše, zanemarila italijansku uredbu, ali je njena akcija opravdana odredbama međunarodnog prava.

Ključna riječ – deportacija u Libiju: koje pravne osnove, ali i pravne nedoumice tu postoje?

Ako znam kako su neljudski uslovi u libijskim kampovima, onda je vraćanje ljudi povreda zabrane deportacije. Kaže se da država ne čini samo onda nehumano djelo kada npr. sama tuče ljude, nego i onda kada ljude vraća u zemlju u kojoj im prijeti nehumani odnos. To je u Libiji sasvim sigurno slučaj, te je već okvalificirano i od strane Europskog suda za ljudska prava kao povreda prava ljudi na humani odnos.

Intervju je vodio Stefan Schocher, slobodni novinar iz Beča. Kao reporter je radio od Istočne Europe, preko Bliskog Istoka, pa sve do Centralne Azije.