Sulle Sponde
NA SCENI BEZ OGRANIČENJA
Plesni performans „Sulle sponde“, prikazan premijerno u okviru njemačkog paviljona na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2023. godine, bavi se temom inkluzije i slobode kretanja bez ograničenja u svijetu umjetnosti i kulture, o čemu smo razgovarali i sa njegovim koreografom.
Serija manifestacija pod nazivom Performing Architecture istražuje mjesto presjeka vizualne umjetnosti i arhitekture. Ove godine fokus je stavljen na plesnu produkciju pod nazivom „Sulle sponde“ – u prijevodu „Na obali“ – koreografa Alessandra Schiattarella i plesne skupine Forward Dance Company von Lofft iz Leipziga. Performans kojeg izvode rodno normativne i nenormativne plesačice i plesači, doživjet će svoju premijeru 19. maja.
„Sulle sponde je verzija performansa Sulle sponde del lago (Na obali jezera), izvedenog prošle godine u suradnji Basela i Leipziga, a koja je prilagođena isključivo za prostor Njemačkog paviljona na Bijenalu u Veneciji,“ objašnjava koreograf, rodom iz Napulja.
NOVE ESTETIKE
Ovaj performans daje kritički osvrt na baletni klasik Labudovo jezero, te preisipituje uvriježene ideale ljepote. „Bavimo se uporištima iz cjelokupne historije Labudovog jezera, od onih tradicionalnih, pa sve do savremenih verzija ovog baleta,“ kaže Schiattarella. „Pokušavamo ih rastaviti i nanovo sastaviti, kako bismo odrazili veću raznovrsnost, a naročito u pogledu plesača. Na taj se način pokreti, situacije i estetika mogu interpretirati na nov način, kakav do sada nije viđen u jednoj tako dostupnoj formi.“U baletnom komadu Čajkovskog, izvedenom prvi put 1877. godine, Schiattarella vidi simbol elitističkog ideala ljepote i ableizma. Pojam „ableizam“ pritom opisuje diskriminaciju osoba sa invaliditetom i to na osnovu njihovih navodno nedovoljnih sposobnosti. „Već pri samom slušanju muzike ovog legendarnog baleta, čovjek očekuje tjelesnu i tehničku perfekciju,“ objašnjava Schiattarella, a razračunavanje sa ovakvim klasikom za njega je jedan vid protesta protiv ableističkih viđenja.
Za mene je važna poruka da postoje različite mogućnosti razmišljanja o plesu, umjetnosti i estetici, te da ove mogućnosti mogu uključivati međusobno veoma različita tijela i iskustva.
Za mene je važna poruka da postoje različite mogućnosti razmišljanja o plesu, umjetnosti i estetici, te da ove mogućnosti mogu uključivati međusobno veoma različita tijela i iskustva.
PREPREKE U VENECIJI
Forward Dance Company pozorišne kuće Lofft iz Leipziga sastoji se od šest plesačica i plesača sa ili bez invaliditeta, porijeklom iz pet različitih zemalja. Riječ je o prvom stalnom ansamblu ove vrste na njemačkom govornom području koji potječe iz neovisne produkcijske kuće.Dovesti ovaj plesni performans i njegove plesače u Veneciju, pokazalo se kao ne baš lak zadatak. Nije samo sam položaj grada sa oko 120 otoka, 350 mostova i labirintom kanala predstavljao veliki izazov za plesnu skupinu. Prvobitno je bilo planirano da se ovaj komad izvede ne samo u Njemačkom paviljonu, nego u još jednom gradskom pozorištu, ali se na kraju nije moglo pronaći niti jedno jedino pozorište koje bi omogućilo plesačicama i plesačima nesmetan pristup pozorišnoj bini.
Potraga za prostorijom za probe i hotelom sa slobodnim pristupom također se pokazala problematičnom. Pa čak i izložbeni prostor Bijenala Giardini, sa svojim pošljunčanim stazama, nije omogućavao pristup invalidskim kolicima. „Da čak i takva jedna institucija poput Bijenala nije u potpunosti dostupna, zaista je zapanjujuće. Ali, to zapravo odražava naše društvo i dokazuje da je tema invalidnosti još uvijek na zadnjem mjestu,“ kaže Schiattarella.
StrukturALNI ProblemI
Grad sačinjen od laguna može važiti za naročito teško dostupan, u smislu slobodnog kretanja bez ograničenja. Ali, nije on u tome usamljen: „Posvuda nailazim na nedovoljno znanje i strukturalne probleme, poput arhitektonskih prepreka,“ objašnjava Schiattarella, koji pretežno radi na pozorišnim binama u Švicarskoj i Njemačkoj. „Pozorišta koja su dostupna publici sa invaliditetom, često su nedostupna samim izvođačima sa invaliditetom, jer nedostaje odgovarajući pristup bini, liftovi i rampe. Ovakvo stanje vidimo posvuda.“Alessandro Schiattarella naglašava da čak i velike umjetničke i kulturne institucije još uvijek ne znaju šta zapravo znači inkluzija. „I to je još jedan razlog zašto je bitno da nastavimo sa svojim radom, kako bismo ukazali na ove nedostatke i u budućnosti doprinijeli tome da institucije svjesnije pristupe ovoj temi.“