Marie Luise Knott
MOĆ RASUĐIVANJA HANNAH-E ARENDT

Kako se suočiti s nezamislivim? Kako, nakon sloma svake izvjesnosti, pronaći put do novog razumijevanja svijeta i politike? Hannah Arendt se s ovim pitanjima uhvatila u koštac s intelektualnim radikalizmom koji i danas fascinira. Portret misliteljice koja nas i dalje potiče da razmišljamo samostalno.

Von Marie Luise Knott

Bilo da se radi o predavanju, intervjuu ili eseju - svako ko pristupi djelu Hannah-e Arendt odmah je očaran slobodom njenog mišljenja. A time i mjerom u kojoj je ova misliteljica, koja nije ni pripadala ni tražila niti osnovala bilo kakvu teorijsku školu, dozvolila da je u svom razmišljanju potrese stvarnost, ili preciznije, ono što je čula, pročitala i vidjela. Posvetila se svom vremenu, uvijek tražeći da prodre u njega i da se „malo približi istini“, kako je jednom rekla. I danas, kao i tada, čitanje njenih tekstova je uvjerljivo upravo iz razloga što kao i zbog načina na koji ona sebe i svoje savremenike izvlači iz vlastitih misaonih navika, dopušta sebi da bude poremećena u vlastitim izvjesnostima te neprestano i nas, današnje ljude, ohrabruje da mislimo svojom glavom.

Vita

Rođena je 1906. godine u Linden-u blizu Hannover-a, a odrasla je u Königsberg-u, još uvijek pod utjecajem prosvjetiteljstva: „Moralna pitanja su se sama po sebi podrazumijevala“, jednom je rekla. Rano se preselila u Berlin; tokom studija susrela se s intelektualnim buđenjem moderne u djelima Martin-a Heidegger-a i Karl-a Jaspers-a. Još je 1927. godine opisivala sebe kao „beznadežno asimiliranu“, međutim, s usponom nacionalsocijalista i rastućim antisemitizmom, Arendt je počela da se suočava sa svojim jevrejskim naslijeđem i cionizmom. Godine 1933. pobjegla je u Pariz. Godine 1940., nakon njemačke invazije, bila je zatvorena. Iste godine, zahvaljujući američkom programu pomoći izbjeglicama, ona i njen drugi suprug, Heinrich Blücher, pobjegli su u New York, gdje je živjela i radila kao predana i otvorena politička teoretičarka sve do svoje smrti 1975. godine - neprestano se baveći djelima Platon-a, Mary McCarthy, Baruch-a Spinoza-e, Immanuel-a Kant-a, Franz-a Kafka-e, Karl-a Jaspers-a, William-a Shakespeare-a i Emily Dickinson.

Cijeli njen opus prožet je pitanjem: Kako izaći na kraj s onim što se dogodilo 1933. godine, a tek kako s onim što je uslijedilo nakon 1941. godine – u logorima za istrebljenje? U pogledu „potpunog besmisla“ „ubijanja u industrijskim razmjerima“, koje je otkrilo „kraj naših kategorija mišljenja i standarda rasuđivanja“, svijet pod nacionalsocijalizmom se za nju, takoreći, preobrazio u prazan prostor u kojem su postojali samo pojedinci, preživjeli, čija će smjena, nadala se, jednog dana ponovo obnoviti svijet.

Svoje prvo veće djelo, „Porijeklo totalitarizma“, započela je historijskom analizom antisemitizma i imperijalizma, dok se u posljednjem dijelu fokusirala na totalitarnu moć ideologije i terora te sistem logora za istrebljenje. Arendt je tvrdila da, iako se radikalno zlo ne može do kraja pojmiti, totalitarna vladavina, „u svom nastojanju da dokaže da je sve moguće“, otkriva da radikalno zlo zaista postoji. Uostalom, bilo ih je, bili su poznati - sve radikaliziraniji fanatici i sadisti koji su iskrivili zapovijest „ne ubij“ u njenu suprotnost: „ubij“.

Activa

Odbrana slobode od tada je definirala njen rad. U djelu „Ljudsko stanje“, Arendt je 1956. godine utrla put slobodi političkog djelovanja. Čovjek radi iz nužde i stvara trajne predmete svojim radom, kako tamo stoji, ali on je nešto više od puke radne životinje ili zanatlije, više od agenta prirodnih ili historijskih zakona, više od donosioca napretka. I ovo „više“, koje se oblikuje u slobodnom djelovanju i saradnji, mora se ponovo osvojiti, između ostalog i konfrontacijom s rastućom dominacijom mentaliteta nužnosti. Arendt je više puta naglašavala potrebu da one strasti, koje su od početka moderne ere vodile „život u sjeni“, ponovo postanu dio javnog života i djelovanja. Stoga ne čudi da ona u svom radu govori ne samo o „potrazi za srećom“ već i o „bezsvjetovnosti“ bola. Jer individualno iskustvo bola i patnje prečesto nas lišava naših glasova i tako nas odvaja od naših bližnjih.

Čak i u svojoj studiji na temu revolucije, svom izvještaju o Eichmann-u i političkim esejima iz 1960-ih, kao što su „Moć i nasilje“ ili „Istina i laži u politici“, Arendt-ina primarna briga bila je odbrana slobode. Njen susret s Adolf-om Eichmann-om tokom suđenja u Jerusalimu duboko ju je uznemirio: to što neko može izgledati tako revnosno i opravdavati svoju vodeću ulogu u masovnom ubistvu tvrdeći da je samo obavljao svoju dužnost - to ju je potreslo do srži. Da li je zlo možda banalno u smislu da je nepromišljeno, ili funkcionira nepromišljeno, je li zasnovano na odanosti sljedbenika? U čemu se sastoji odgovornost – osnovna pretpostavka slobode? Da li je moguće da je nacionalsocijalizam bio u procesu potpunog preoblikovanja same suštine čovječanstva? Da li se moglo dogoditi da manipulacija i lažne vijesti članove jedne zajednice potpuno stave pod kontrolu vladajućih struktura ili moćnika, tako da se riječi i djela izgube u revnosti pri ispunjavanju dužnosti i u poslušnosti?

Svako ko želi slobodu i samostalno želi doći do vlastitog suda mora se osloboditi dvije stvari: straha od današnjice i sutrašnjice i društvenog pritiska okoline. Ali pitanje koje je susret s Eichmann-om pokrenuo kod Arendt bilo je: Može li biti da postoje ljudi koji nikada nisu imali vlastiti stav, niti su poznavali čast i ljudsko dostojanstvo? I ako postoje, šta to znači za političku sferu?

Odricanje

S obzirom na to da se, kao i mnogima drugima, tlo stvarnosti za nju pod nacionalsocijalizmom pretvorilo u ponor, Arendt se više puta okrenula znanju i transformativnoj moći poezije. „slobodniji kroz sve čega se odrekao/veseli se svom umijeću“, citirala je Rilke-ovu pjesmu „Golub koji je ostao vani“. Stih je imao programski karakter: Umijeće govora i djelovanja zahtijeva sposobnost „odricanja“. U diskursu i dijalogu, ljudi – mnogi i različiti – stvaraju javnu sferu i zajedno dogovaraju svoj svijet. Govoreći, mi stvarnost činimo ljudskom, proširujemo svoje razumijevanje, a možda je čak i mijenjamo. Na taj način, ono uznemirujuće, novo sa čime se susrećemo može se nazrijeti u jeziku. I na taj način, konačno možemo doći do rasuđivanja, potpuno svjesni da je svaki sud samo privremeni sud, koji proizlazi iz konkretnih konstelacija, konteksta djela, razgovora i savremenih iskustava. Kada je Hannah Arendt preminula u decembru 1975. godine, The New Yorker je objavio: „Prije nekoliko dana Hannah Arendt je preminula, u dobi od šezdeset devet godina. Osjetili smo drhtaj, kao da je iščezla neka protuteža svoj svjetskoj nerazumnosti i korupciji.“ I: „Cijenila je pjesnike svijeta, kao da nije znala - je li moguće da nije znala? - da je samo mišljenje, kada je bilo njeno, postalo poezija.“

Njenom smrću, njen rad se odvojio od njene ličnosti i započeo ono što je jednom nazvala „vlastitim neizvjesnim, uvijek pustolovnim putovanjem kroz historiju“. Krajem 1980-ih, njeni spisi su inspirisali pokrete civilnog društva u Istočnoj Evropi i Južnoj Africi. Njen glas još uvijek svugdje odjekuje gdje god se raspravlja o slobodi, odgovornosti i „riziku javnog angažmana“, a vjerovatno će tako biti i u budućnosti.