Pisma
BROJNA PRIJATELJSTVA Hannah Arendt

U tisućama pisama koje je napisala i primila, prijateljstvo se pokazuje kao jedna od velikih i vidljivih radosti u životu Hanne Arendt. Prijateljice i prijatelji bili su joj utočište, sreća i nadahnuće.

Von Madeleine Thien

Pisma, razglednice i telegrami o opsežnim pripremama za putovanja jure svijetom, dok ona u iscrpljujući raspored nastave na sveučilištu i nastupa nastoji ugurati i višednevne posjete prijateljicama i prijateljima (premda sama rijetko djeluje umornom). Telefonski pozivi i opširna pisma rasvjetljavaju i učvršćuju prijateljstva, ali zajednička druženja, susreti i razgovori i dalje su joj najvažnija.

U svojim djelima Arendt razmatra što znači „dovoljno voljeti svijet da preuzmeš odgovornost za njega.“ Promišljanje i djelovanje uvijek se iznova pojavljuju u njezinim djelima, jednako kao i gubitak životnog oslonca, usamljenost, praštanje, buđenje i ljubav prema svijetu. Za Arendt je mišljenje predstavlja dijalog s nama samima, izvan javnosti. Ono je privatno, ne zato što ga se ne bi moglo izraziti riječima i stajati iza njega, već zato što mu manjka logičnosti, jer je obilježeno onim što je moguće i što se prikazuje samo u grubim crtama; taj oblik cjeloživotnog promišljanja nije potaknut onime što želimo postići ili postati. Ono ne poznaje granice.

Za mene je samoća poput površine kapljice vode. Najbitniji su mi zrak iznad, površina ispod i svjetlost, jednako kao što su svijet i ono što proživljavamo temelj naših misli; uvijek smo mi u njemu i on u nama. No bez te površine, te potrebe za samoćom, tijek mišljenja ne pronalazi dom.

Čitajući Arendtina pisma, javlja se osjećaj da samoća ne bi bila moguća bez dubokih prijateljstava: odluka da u životu nekoga slijedimo i budemo slijeđeni. Nedavno sam imala priliku promatrati ogromnu razglednicu veličine zida o kineskim svjetionicima iz 1894. godine, na kojoj je prikazano deset tisuća milja obalne linije te dugi tokovi Žute rijeke i rijeke Yangtze. Takvu kartu nikad prije nisam vidjela. Doimala se potpuno praznom, uz iznimku oznaka svjetionika.

Du Fu, veliki pjesnik dinastije Tang, proputovao je područje tih rijeka. Za vrijeme strašnog građanskog rata u osmom stoljeću sa svojom je obitelji bio u valu izbjeglica unutar svoje zemlje. U svojih tisuću četiristo pjesama govori o posjetima prijateljima – o zajedničkom pijančevanju, slavlju, tugovanju, o međusobnom pružanju utočišta i snabdijevanju hranom i najpotrebnijim. Sasvim je jasno da bez tih svijetlih trenutaka ne bi bio moguć život, a kamoli umjetnost.

Čitajući Arendtina pisma i misleći o tome što je nazivala svojim „nedobrovoljnim putovanjima svijetom“ – jer 1933. godine je morala pobjeći iz nacionalsocijalističke Njemačke i lutala je bez države i papira kroz nekoliko zemalja, s brojnim privremenim boravištima, sve dok 1942. nije došla u New York – sjetila sam se te karte Kine. Gotovo da se ne može razlikovati kopno od mora. Postoje samo različite nakupine svjetionika, od kojih su neki koncentrirani gušće, dok neki upadaju u oči kao pojedinačne svijetle točkice.

Arendtino neumorno, neprekidno seljenje poslijeratnom Europom svakako je ostalo zapaženo. Stanice na njezinom putu nisu mjesta, već ljudi s kojima je bila u prijateljskom odnosu. Gdje god se oni nalazili, tamo se Arendt uvijek ponovno vraća. Arendtin karakter postao je u jednakoj mjeri metom boli i zgroženosti koji su se javili objavljivanjem Eichmanna u Jeruzalemu 1963. godine, kao i sama knjiga. Kritika ju je osuđivala, proglašavala arogantnom, vrijednom prezira, zlobnom, ignorantskom i „prepunom zasljepljujuće mržnje“. Najdrastičniji prigovori imali su tako užasnu težinu – da navodno rehabilitira nacionalsocijaliste i osuđuje milijune ubijenih Židovki i Židova – da ih se nije moglo iznijeti bez osude njezina karaktera.

U opsežnim pismima koja stoje na raspolaganju čitateljskoj publici, Arendt djeluje vrlo živahnom. Glas koji ujedinjuje Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft (Izvori totalitarizma), Vita activa oder vom tätigen Leben (Vita activa), Menschen in finsteren Zeiten (Ljudi u mračnim vremenima) i Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jeruzalemu), prikazuje nam se u svojoj kompleksnosti, strasti, nestrpljivosti, strpljivosti, drskosti, nedvojbenoj briljantnosti, načitanosti, blagosti i podrugljivom tonu, kojim se često služi za prikrivanje vlastite tuge.

Možda zato što sam i sama književnica, oduvijek me je zanimala dimenzija osobe koja stoji iza knjiga – ono što ostavlja neizrečenim. Ponekad je osoba iza teksta nevjerojatno dosadna, kao da su sve misli i djela zapravo usmjerene prema van, na veličanje same sebe. Kod Arendt to nije slučaj. Uvijek se iznova vraćam njezinim knjigama i pismima, ne kako bih joj dala za pravo ili preuzela njezine misli, već zato što  me njezina nazočnost potiče na preispitivanje značenja vlastitog mišljenja – zastanem i promislim. U pismu od 27. lipnja 1946. Jaspers oštro kritizira jedan od Arendtinih članaka (mogla bi biti riječ o njemačkoj verziji teksta The Seeds of a Fascist International; u Jaspersovoj ostavštini, međutim, nije pronađen odgovarajući tekst.): U tom, kao i u svih četiristo trideset tri pisma Jaspersa i Arendt, oni neprekidno kritiziraju jedno drugo, bave se dubinom promišljanja onoga drugog i otvaraju mu se. Kao reakcija na Jaspersovu kritiku Arendtino pismo uistinu započinje ocjenom Jaspersovog djela Die Schuldfrage (Pitanje krivnje): U daljnjem tijeku pisma osvrće se na svoj vlastiti članak i piše: „U potpunosti ste u pravu: onako kako tu piše, to ne možete i ne smijete tiskati.“

Pismo završava za Arendt tipičnim iznenađujućim, poletnim izrazom zahvalnosti: „Kad mi se sad suprotstavljate, takoreći izvana, , to je kao da ponovno dobivam čvrsto tlo pod nogama, kao da sam opet oživjela.“

Kad bih nastavila pisati, pisala bih o Arendtinom bavljenju mrtvima – pjesnikinjama i pjesnicima, Rahel Varnhagen i Immanuelom Kantom – i, kao što kaže Jaspers u svojem monumentalnom djelu Die großen Philosophen (Veliki filozofi): o razgovorima sa Sokratom, Konfucijem, Kantom, Buddhom, Nagarjunom, Spinozom i mnogima drugima: „… on uzima ideje iz kronološkog redoslijeda, i to je kao da uđeš u ogromnu palaču u kojoj ćeš ih sve negdje pronaći, u ovom ili onom kutu. Svi su oni suvremenici, i on razgovara s njima i protiv njih, ponekad čak prilično nepravedno, kao da su prisutni.“

Prijateljstvo je za nju i za Jaspersa mjesto na kojemu se susrećemo i gdje istinski slušamo jedno drugo,  koje nadilazi mjesto i vrijeme, jezike i kulture. Danas ujutro sam, tužna zbog vlastitog jada, neko vrijeme provela u Arendtinom društvu. Kad je ubrzo nakon posjeta Jaspersu i njegovoj supruzi Gertrud saznala da je Jaspers na umoru, Arendt im piše izdaleka: