Marius Goldhorn
Oklahama, 3666

Za Kafkin fragmenat „Oklahamsko pozorište” mnogi smatraju da je bilo zamišljeno kao završno poglavlje nedovršenog romana „Amerika”. Autor Marius Goldhorn detaljno analizira ovaj tekst. Nakon završetka „Amerike”, radnja romana se nastavlja 3666. godine i Goldhorn pripovijeda o jednom danu glavnog junaka na poslu u 37. stoljeću, koji počinje žalfijom i ražanim đevrekom.

Karl se probudio u svojoj čahuri za spavanje i pojeo svoj doručak od insekata. Anđeli su letjeli nad gradom, imali su zlatne kovrdže i trube, pjevali su, pa čak i treštali. Svakog jutra bi budili stanovnike Oklahame u isto vrijeme. Bio je to dan kao i svaki drugi u 3666. godini. Karlov kašalj nikako nije išao nabolje. Više nije mogao da se sjeti kako je to kada si zdrav. Od silnog kašljanja boleo ga je grudni koš, ali nije kašljao iz pluća. Nadražaj je dolazio iz grkljana. Karl je bio visok i mršav muškarac i grkljan mu je vidno štrčao. Kao tinejdžer se plašio da će se saplesti i pasti pravo na grkljan. U to vreme je baš stigao u Oklahamu. To je bilo prije mnogo godina. Nije umio da tačno da kaže prije koliko godina. Zaboravio je koliko je star. Tako nešto u Oklahami nije bilo važno. Nije više mogao da se sjeti kakav je bio život bez te upale u grkljanu. Svakog jutra bi pripremao smjesu za inhalaciju žalfijom. Samljevene listove su mu posebno slali iz Barata. To je bilo prilično daleko od Oklahame, ali u čitavom gradu nije postojala nijedna prirodna apoteka. Mislio je na svoju smrt dok je inhalirao sa peškirom preko glave.

Karlovo lice je bilo vlažno dok je otvarao žaluzine. Kao autor je živio na posljednjem spratu solitera. Bio to luksuz koji je nekada smatrao nemogućim. Kada je došao u Oklahamu, nije imao ništa. Pogled se pružao iznad grada, između staklenih tornjeva u kojima su se budili svi, glumci, režiseri i autori, nalazili su se naftni tornjevi u Devonu, koji su uvek radili. Velike crne, šiljaste čelične konstrukcije, poput obeliska, sa bakljom na vrhu. Sva ta nafta, koja se nalazila duboko u zemlji ispod grada, Oklahami je donijela bogatstvo i omogućila da postane grad pozorišta. Mnogi gradovi nisu imali tu prilvilegiju. Sve njene žiteljke su radile za grad, cijela Oklahama bila je veliki prirodni spektakl. Četiri miliona zaposlenih u jednom pozorištu, u jednom starom pozorištu. Koje se neprestano širilo. 

Karlova prva uloga kao sedamnaestogodišnjaka bila je uloga srednjoškolca, potom učenika iz Europe, odakle je zapravo poticao, na razmeni. Iz Europe, tog planinskog pejzaža razuđenog bombama. Kasnije je glumio studenta prava na Univerzitetu u Oklahami, a potom advokata. Za vreme pledoaea za prijem šezdeset novih glumaca, jedan od petorice producenata je zapazio njegovo pripovjedačko umijeće i proglasili su ga za autora u jednoj od soba za pisanje. Bio je presretan i još uvijek je živio od sreće tog trenutka. Taj početak mu se stalno vraćao, ali bi Karl volio da zna koliko je vremena prošlo od tada. 

Kao i svakog jutra, Karl je obukao svoje sivo odijelo i liftom se spustio do dole. Mogao je da prošeta do Centrale za autorke, visoke zgrade od granita ispred koje se nalazila zlatna statua poglavice Johna Rosa. 

Kao i svakog jutra, ulicama se širio miris benzina i vatre. Tako je mirisalo svakog dana, to su bile rafinerije. Prolazili su ljudi, imao je utisak da ih poznaje, a da prije toga nikada nije progovorio sa nekim od njih. Karl je navukao svoju masku na lice. Još prije hiljadu godina su ljudi radili u naftnim tornjevima i rafinerijama i za pokretnim trakama, prosto nezamislivo, pomisli Karl, dok je izmicao dronu koji je vršio isporuku.

Na Poligon plazi je već stajala glumica-pekarka iza svoje tezge koja je Karlu prodala ražani đevrek za 3,6 miliona dolara. Smeškala mu se. Pokušao je da se nasmeši. Prešao je crveni čelični most, zatim je prošao kroz park sa skulpturama i pored Kulturnog centra Cikaso.

Tamo su se pripremali glumci koji su svaki dan glumili u jednoj te istoj sceni, jezivoj sceni, u kojoj bijeli Amerikanci ravnodušno gledaju crnca koji je pogubljen na vješalima. Niko nije smio da zaboravi priču o Oklahami. Bijelci su ubili veliki broj crnaca, Cherokee, Creek, Seminola i Chikaskia, prije nego što se Veliko pozorište preselilo u Oklahamu. Zahvaljujući šestorici producenata ubijanje od strane bijelaca ostalo je u večitom sjećanju. Karl je bio opsjednut tim dobom, a katkad je potajno žalio što nije živio prije 2000 godina, ali ne kao Chiskakia Indijanac na konju u trku, dok je tlo podrhtavalo, sve dok nisu spale mamuze kojih nije bilo, sve dok nije zbacio uzde kojih nije bilo, i onda mu se ukazala svježe pokošena livada, bez konjskog vrata i konjske glave. Ali tako nešto nikada nije izgovorio u, jer se u Oklahami smatralo uvredom ako ste neko drugi. Svako je imao svoju ulogu i svako je morao da ispuni tu ulogu. A Karlova uloga kao autora sastojala se samo u tome da piše, pisao je sinopsise za grad pozorišta.

To je bila posebna privilegija, pomislio je Karl, što je kao bijeli čovjek zauzimao tako visok položaj u gradu pozorišta. Štaviše, bio je u dvostrukoj manjini, kao bijelac i kao Europljanin. Volio je Oklahamu, svoj posao, slobodu, sigurnost, domovinu, sve to bilo je bilo spojeno u čaroliju raja, međutim, nešto je progonilo Karla, nekakva sjenka. Nije se zaista osjećao kao bijelac, pomislio je, ali čim bi pogledao svoje šake, čim bi otvorio kutijicu za cigarete od kornjačevine, pomislio je, da, tako je kako je, bijele su. Međutim, osjećao je neku čudnu povezanost, koja je bila veoma stara.

Stajao je ispred zlatne statue poglavice Johna Rosa i pušio je. Kao i svakog jutra, glumac-čistač Ben glancao je statuu krpom od jelenje kože da se čađ ne bi taložila na zlatnoj površini.

Karlove oči su prošle skener, staklenim liftom se popeo do dvanaestog sprata, do Sobe pisaca. Ostali autori, Kajla, Tebe i Daniela su ga, kao svakog dana, dočekali, a Karl bi ušao u prostoriju držeći u ruci tanjir na koji je stavio ražani đevrek. Seo je za okrugli sto.

„Šta ćemo danas da pišemo?” upitao je Tebe, kao i svakog dana.

„Da, šta ćemo danas da pišemo”, upitala je Daniela. Karl je mislio na svoju smrt.

„Danas sam razmišljao”, tiho reče Karl: „Neko bi mogao da umre, naravno, samo u scenariju, dakle, samo na pozornici. Za promenu, kako vam se čini?”

Tebe se zbunjeno nakašljao.

„Ali Karl, pa mi smo svi već mrtvi.”

Sve troje su upitno pogledala Karla. Karl je se zamislio na tren. Čelo mu je bilo užareno. Širio je nozdrve i suzbijao nagon za kašljem. Nije bio siguran šta da odgovori. 

„Ne, Karl trebalo bi da radimo nešto sasvim obično, kao i uvijek”, reče Daniela.

„Kada smo posljednji put imali bijelog protagonistu, Kajla?” pitao je Tebe.

„Tebe, ne znam, moram da provjerim u ranijim sinopsisima”, reče Kajla.

Kajla je pružio podlaktice na sto i pao u arhivski san. Izgledalo je kao da je izgubio svijest. Svi su šutjeli, a Karl je otpio gutljaj čaja. U šta se pretvorio, pomislio je Karl, da sada drugi rade za njega. 

Kajla se povratio nakon nekoliko sekundi. „Odavno nismo.”

„Protagonista poput tebe, Karl. Imaš li neku ideju?” reče Tebe.

„Možda bismo mogli da prikažemo smrt nekog bijelca?” upita Karl i prošaputa: „Molim vas.”

„Početi ćemo ujutro, kao i obično”, reče Kajla iznervirano.

„U redu, u redu.” Karl pogleda na sat. Za nekoliko sati će đavoli lebdjeti iznad grada i pjevaće uspavanke njegovim stanovnicama. Nipošto nije želeo da radi prekovremeno i da koristi neku od čahura za spavanje ovde u kancelariji. Mrzeo je te kolektivne čahure, izluđivala ga je i sama pomisao da je neko drugi u njima pričao u snu. A ujutro ne bi imao žalfiju.

„Dakle”, reče Karl i nakašlja se.

„Diktiraj mi”, reče Tebe dok je rasklapao display. Karl je kratko udahnuo, kako bi suzbio kašalj.

„Probudio sam se u svojoj čahuri za spavanje i pojeo svoj doručak od insekata.”