Bijeg i filozofija
Duhovna srodnost

Šta povezuje Hannah-u Arendt i Walter-a Benjamin-a osim njihovog pariškog egzila? Sigrid Weigel i Uta Staiger razgovaraju o zajedničkim intelektualnim putevima Arendt i Benjamin-a, iznenađujućim paralelama kao i o tome zašto su njihove ideje danas relevantnije nego ikad.

Putevi dvoje najvažnijih intelektualaca njemačkog govornog područja 20. vijeka, Hannah-e Arendt i Walter-a Benjamin-a, ukrstili su se u pariškom egzilu, gdje su oboje kao Jevreji pobjegli od nacista. U svom mišljenju također su dijelili mnoge sličnosti. U čemu se sastojala njihova „duhovna srodnost“?

Sigrid Weigel: Hannah-u Arendt i Walter-a Benjamin-a povezuje radikalan način na koji su katastrofe i krize 20. vijeka uzeli kao početnu tačku za preispitivanje ključnih koncepata evropske intelektualne historije. Oboje su počeli svoj put na presjeku filozofije i književnosti, a njihova misao proteže se daleko izvan toga na političku teoriju i teoriju historije. Pri tome centralnu ulogu igra njihova upotreba jezika: doslovnost njihovog pisanja, njihov pristup ponovnog razmatranja pojmova, slika i riječi od temelja, uključujući njihove skrivene dubine i sve ono što leži ispod površine.

Druga veza leži u njihovoj koncepciji naslijeđa kao veze između generacija. Benjamin-ove historijske teze govore o slaboj mesijanskoj sili koja povezuje generacije: očekivali su nas na Zemlji; postoji obaveza prema prethodnim generacijama koja se ne ispunjava lako. Za Hannah-u Arendt, nakon katastrofe Holokausta i Drugog svjetskog rata, to je pokušaj osmišljavanja postmesijanske nade, s njenom idejom da je novi početak moguć sa svakim stanovnikom Zemlje: natalitet kao uslov mogućnosti djelovanja.

Također je ključno to što oboje definiraju historiju iz perspektive aktivnog historijskog subjekta, a ne s nekog virtualnog gledišta odozgo, kao što je to obično slučaj u historicizmu i historiografiji. Njihova perspektiva je perspektiva aktivnog subjekta koji obitava „usred“ historije. To je očigledno u Benjamin-ovim tezama o historiji, a također i u djelu „Vita Activa“ Hannah Arendt, gdje ona razmišlja o konceptu političkog. Za nju, sfera političkog nije stvar institucija, već onoga što proizlazi iz interakcije među ljudima. Stoga je Arendt također kritična prema modelima političke utopije i tvrdi da se budućnost ne može dizajnirati i proizvoditi, već ona nastaje iz onoga što trenutno razvijamo kroz naše interakcije.

Ljudi koji formiraju svojevrsnu avangardu jer istražuju nove granice i ulaze u nova područja mišljenja često se suočavaju sa značajnim izazovima tokom svog života, a priznanje uslijedi tek mnogo kasnije. Da li je i to jedan od elemenata koji povezuju Arendt i Benjamin-a?

Uta Staiger: Fascinantno mi je kako je posthumna slava rasla i za Arendt i za Benjamin-a. To se posebno odnosi na Benjamin-a, koji je dobio vrlo malo priznanja tokom svog života. Kod Arendt je bilo drugačije, ali enorman posthumni utjecaj njenog rada u posljednjim decenijama je podjednako značajan. Zanimljivo je i to što je Arendt napisala uvod u Iluminacije, njeno izdanje Benjamin-ovih djela. Taj uvod se vrti upravo oko ovog pitanja: slava, „fama“, a posebno posthumna slava. Arendt naglašava da posthumna slava prvenstveno pripada onima koji prkose klasifikaciji: onima koji osporavaju status quo, onima koji stoje izvan bilo kakvih postojećih struktura i žanrova.

Ovo se odnosi i na Arendt utoliko što se ona tokom svog života nekoliko puta repozicionirala, prvo kao filozofkinja, a zatim kao politička teoretičarka. Više puta se sukobljavala s izrazito formalnom analitičkom tradicijom angloameričke filozofije i pokušavala je uvesti drugačiji formalni jezik i stil pisanja. U jednom trenutku je primijetila kako pokušava objasniti filozofiju Amerikancima, ali da joj to nikako ne uspijeva u potpunosti. Baš kao što bi Nijemcima dobro došla malo dopunske nastave iz politike. Arendt i Benjamin su pristupačniji kao filozofi od Kant-a, Heidegger-a ili Nietzsche-a. Pišu živopisnije i stoga prkose kategorizaciji.

U pariškom egzilu, Benjamin se borio da sastavi kraj s krajem kao pisac i književni kritičar. Hannah Arendt, s druge strane, postala je politički aktivna i radila je za Jugend-Aliyah, organizaciju koja je dovodila jevrejsku djecu u Palestinu. Da li se ovdje pojavljuju razlike između njih dvoje u smislu njihovih praktičnog pristupa i njihovog angažmana u svijetu, što na svjetlo izlazi i u njihovim djelima?

Sigrid Weigel: Kada je Arendt otišla u egzil, bila je u procesu pisanja svoje habilitacijske teze. U to vrijeme je već bila univerzitetska filozofkinja, iako se njeno pisanje razlikovalo od konvencionalne filozofije. Njena disertacija o pojmu ljubavi kod Augustina je terminološki vrlo složena. Nije mogla nastaviti svoj akademski rad u egzilu, a zatim se uključila u praktični politički aktivizam. Iza sebe je imala komplikovano bjekstvo, prvo iz Njemačke u Pariz, a zatim ponovo kasnije nakon što se izbavila iz logora Gurs.

Benjamin je ranije otišao u egzil jer je slutio, čak i prije nego što su nacionalsocijalisti preuzeli vlast, da će morati bježati. Nije bio na univerzitetu jer mu je habilitacijska teza odbijena, već je živio kao takozvani slobodni pisac. Benjamin je imao bliske veze s francuskom intelektualnom kulturom i pokušavao je graditi na tim vezama i nastaviti svoj rad kao esejista i kritičar. Stoga su to bile vrlo različite početne pozicije. Arendt je zatim u Americi počela potpuno iznova, pisala je na engleskom i okrenula se političkoj teoriji.

Uta Staiger: Tokom svog boravka u SAD-u, Hana Arent se vrlo snažno izjašnjavala o političkim događajima, poput suđenja Eichmann-u, Vijetnamskog rata ili afere Watergate. Bilo je trenutaka kada se osjećala toliko snažno uvučenom u ovaj javni diskurs da se gotovo povukla iz akademskog života. Benjamin je, sa druge strane, možda često bio previše opskuran, ponekad i u svojim interesima i načinom na koji ih artikulira.

Sigrid Weigel: Walter Benjamin je „osnivač“ kulturnih studija, dok je Hannah Arendt „osnivačica“ jedne antropološke teorije političkog koja se ne uklapa ni u filozofiju ni u praktičnu političku nauku. Međutim, ona ima koristi od oboje: od fokusa na fundamentalna pitanja, koja filozofija uglavnom formuliše na distanci od prakse, i od savremene relevantnosti političkih nauka. Uprkos svim razlikama, Arendt i Benjamin su ujedinjeni promišljanjem o tome kako stil pisanja, metafore i slike oblikuju misao. Za razliku od Waltera Benjamina, Hannah Arendt je imala sreću da pobjegne u SAD. Istovremeno, Holokaust i njen dugotrajni život kao osobe bez državljanstva duboko su je oblikovali. To je posebno vidljivo u njenom tekstu „Mi izbjeglice“. Šta možemo naučiti iz Arendt-inih razmišljanja danas, kada toliko ljudi dijeli sudbinu izbjeglica?

Uta Staiger: „Mi izbjeglice“ nastao je kao kratki članak koji se kasnije razvio u veće djelo. Zanimljivo je da se ona identificira s ovim člankom; obično ne piše iz perspektive prvog lica. Ta pozicija je vrlo uvjerljiva.

Ono što ona tako efektno prikazuje je taj osjećaj otuđenja, koji djeluje na različite načine. Na primjer, tu je proces pronalaska sebe u dvojezičnom okruženju, stranom jeziku na kojem se uči pisati i koji na kraju postaje vlastiti, a opet uvijek zadržava osjećaj otuđenja. U jednom intervjuu je rekla da sebi dopušta drugačije stvari na engleskom nego na njemačkom. Ona također opisuje različite registre, različite oblike dolaska, kategorizacije, asimilacije ili otpora prema njoj. Ovo je indikativno za situaciju izbjeglice koja pokušava stvoriti novi dom za sebe na novom mjestu - lingvistički, profesionalno i intelektualno. To je jedna poenta.

Istovremeno se mora reći da je Arendt bila privilegovana izbjeglica. Uprkos dugotrajnom statusu apatrida, uspjela je nastaviti raditi i pronaći veze.

Drugi dio teksta, „Mi izbjeglice“, bavi se pitanjem šta čovjeka čini ljudskim bićem. Šta predstavlja ljudski život, posebno kada, uslijed totalitarne vladavine, život čovjeka više nije vezan za teritorijalne nacionalne države i stoga ne može isticati nikakva provediva prava?

Sigrid Weigel: Za mene je „Mi izbjeglice“ polazna tačka političke teorije Hannah-e Arendt. Ona piše iz vlastitog iskustva o situaciji izbjeglica, posebno jevrejskih izbjeglica i osoba bez državljanstva, i razvija radikalnu kritiku asimilacijskih politika, kako asimilacijskih zahtjeva zemlje prihvata, tako i asimilacijskog ponašanja mnogih migranata.

Pri tome, ona razvija tezu da se historija mora pisati iz perspektive najslabije pozicije i primjećuje da po prvi put historija Jevreja više nije zasebna historija, već je povezana s univerzalnom historijom.

To je dovelo do Arendt-ine knjige o totalitarizmu, „Porijeklo totalitarizma“, u kojoj ona detaljno analizira strategije i prakse istrebljenja u koncentracionim logorima i uključuje teorijsko poglavlje o aporijama ljudskih prava.

Ovo je značajno jer prvi put razvija kritičku analizu aporija ljudskih prava. Ljudska prava su, s jedne strane, krajnje pravo na koje se ljudi mogu pozvati, ali s druge strane, bezvrijedna su ako nisu pokrivena građanskim pravima. Uvijek se shvataju kao univerzalno pravo koje stoji iznad građanskih prava. Međutim, Hannah Arendt precizno opisuje kako ljudi, poput osoba bez državljanstva, koji se mogu pozvati samo na ljudska prava, u konačnici nemaju nikakva prava. I to je danas relevantno koliko i sve drugo.