Thomas Meyer
Djelovanje kao sloboda

Prije 50 godina je smrću Hannah Arendt umrla vjerojatno najznačajnija filozofkinja 20. stoljeća. Što njezino mišljenje danas čini tako relevantnim i kakvu su ulogu pritom imale njezine godine u egzilu, u intervjuu otkriva profesor filozofije Thomas Meyer.

Jirgen Moizes

Poštovani gospodine Meyer, objavili ste dvije biografije o Hanni Arendt, od kojih se jedna smatra novim standardnim djelom. Osim toga, ponovno objavljujete njezina djela kao studijsko izdanje. Odakle potječe Vaša fasciniranost filozofkinjom i političkom teoretičarkom?

Moje zanimanje za Hannu Arendt nastalo je gotovo slučajno. Dobio sam upit od njemačke izdavačke kuće dtv želim li objaviti koji tekst iz njezina arhiva. Tekst se na njemačkom zvao: Die Freiheit, frei zu sein (Sloboda da se bude slobodan). I tada sam pomislio: to dolazi baš u pravo vrijeme. Prodaja je odmah nakon objavljivanja 2018. godine eksplodirala. Drugi je trenutak bio kad su me Bavarski radio i druge radiopostaje pitale: Što ćemo sada s filozofske strane napraviti glede „izbjegličke krize“? Onda sam u Reclamovu izdanju ponovno objavio tekst Wir Flüchtlinge (Mi izbjeglice). I on se, s obzirom na tadašnja pitanja, također pokazao punim pogotkom.

Zatim sam započeo s istraživanjima za biografiju i utvrdio da je situacija s tekstovima, blago rečeno, bijedna. S izdavačkom kućom Piper dogovorio  sam izdavanje djela objavljenih na njemačkom u dvanaest svezaka. Zatim su još kao 13. svezak došla dva teksta koja sam otkrio, a u kojima se Arendt bavi Palestinom i Izraelom.

To zvuči iznimno aktualno. Vrijedi li to posebno za te tekstove ili općenito za njezina razmišljanja?

Nisam jedan od onih koji, čim naiđu na kakav problem, odmah iz rukava izvuku citat Hanne Arendt i misle da je time sve rečeno. No ipak mogu tvrditi da nam pored navedenih tekstova čitanje Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft (Izvori totalitarizma), koja je 1955. godine prvi put izdana na njemačkom jeziku, može ukazati na opasnosti koje postoje u postupnom prelasku demokracija u autoritarne režime. Kako se ljude može, takoreći, „usmjeravati“, kako se razvijaju ti polagani procesi, koji onda odjednom postanu radikalni. Arendt je po tom pitanju još i danas odlična promatračica.

Drugi aspekt: Hannah Arendt je u djelu Vita activa oder Vom tätigen Leben (Vita activa) istaknula pojam djelovanja kao mogućnost ljudske slobode. Da djelovanje znači i slobodu, primjerice, da mi oboje možemo razgovarati o svemu što mislimo: to je aspekt koji se prerijetko spominje. Jer Arendt nije bila samo misliteljica katastrofa. Ona je zastupala filozofiju koju bih ja sve u svemu okarakterizirao pozitivnom.

Može li se to konkretizirati?

Dakle, zamislite kako bi Arendt sada reagirala nakon raznih sastanaka Zelenskog, Trumpa i europskih državnih čelnika. Trenutačno je sve nejasno, dana su samo pisma namjere. A pismima namjere se, kaže Arendt, ništa ne postiže. Potreban je obvezujući ugovorni oblik, kojim netko preuzima prava i obveze tako da drugi onda na njima mogu inzistirati. U tom smislu ona je bila i osoba koja je razmišljala s pravnog gledišta.

U Vašoj velikoj biografiji o Arendt bavite se prije svega njezinim životom u Francuskoj i Americi, gdje je u 1930-im i 1940-im godinama boravila kao Židovka u egzilu. Bila je politički aktivna i navodno je pomogla u bijegu više od 100 židovske djece. Zanimljivo, ali izgleda da se time gotovo nitko nije bavio. Koji je uzrok tomu?

Razlog je ponajprije taj da filozofe i političke teoretičare ne zanima arhiva. Druga stvar: velika Hannah Arendt bavila se velikim svjetskim problemima. Ali to da je djeci kuhala ručak, sjedila za telefonom i ljudima pokušavala nabaviti vize, teško je zamislivo. Jednako kao i to da je godinama kao slobodna spisateljica u SAD-u živjela izuzetno teško. Sve su te dimenzije kod velike Hanne Arendt automatski bile stavljene u drugi plan. Koliko su po Vašem mišljenju godine provedene u Francuskoj i Americi bile važne za njezino mišljenje?

Ja se radije služim rečenicom koju je izrekla Arendt: Ne postoji mišljenje koje nije temeljeno na iskustvu. Ono što je doživjela u Francuskoj, bilo je: tko nema putovnicu, taj nema ni prava i zapravo ne postoji. Ona je, dakle, shvatila da je bivanje čovjekom vezano za pravnu situaciju. A bila je neprestano okružena izbjeglicama koji više nisu imali prava. Čuveno poglavlje o pravu na imanje prava u Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft (Izvori totalitarizma) može se smatrati nastalim izravno iz tih iskustava.

I radila za židovske organizacije koje su pomagale izbjeglicama?

Da, u Parizu. U SAD-u je radila za Jewish Cultural Reconstruction, Inc., organizaciju koja si je zadala zadatak spasiti židovske kulturne predmete i knjižnice. U njoj je radila deset godina, na kraju kao voditeljica. I u toj je funkciji 1949. godine prvi put ponovno došla u Europu i početkom 1950. godine u Njemačku.

Ni ona sama, kako izgleda, dugo nije govorila o godinama u egzilu. Prvi put u legendarnom televizijskom intervjuu iz listopada 1964. s Günterom Gausom.

Čak ni krug njezinih prijateljica i prijatelja, koliko to možemo zaključiti iz pisama, nije ništa pobliže znao o izvjesnim fazama njezinog života. A kod Gausa je onda to ispričala gotovo poput pustolovine: tamo smo se brinuli o djeci, nabavljali im vize i tako dalje.

Ali nitko to nije detaljno istražio?

Elisabeth Young-Bruehl spominje nekoliko stvari u svojoj prvoj biografiji. A i znam neke istraživače koji su jednostavno prekinuli istraživanja. Ne bih ni ja bio ništa pronašao da nisam slučajno u arhivi našao trag koji me je odveo u Jeruzalem. Ondje sam zajedno s prijateljicom pronašao dokumente. Njih ćemo objaviti iduće godine. To su pisma i dokumenti, izvješća, popisi imena. Liste s informacijama kao što su zdravstveno stanje djece, telegrami. Ali i podrobna izvješća o situaciji u Njemačkoj i Francuskoj.

Da se ponovno vratimo na slavni intervju s Gausom koji se danas, kao što pišete, čak smatra „kultnim“. Zbog čega?

Pa čak su i novinske kritike bile oduševljene. Jer jedna Židovka na takav način nikada prije nije govorila na njemačkoj televiziji. Žena koja suvereno vlada svojom životnom pričom. I koja tako jasno, ali i distancirano, izvještava o stvarima. Ljudi su to odmah prepoznali. A taj je intervju nagrađen i većim brojem nagrada Grimme.

No ono što je vjerojatno također igralo veliku ulogu je i Arendtin glas. U knjizi spominjete „Arendt-Sound“. Ali i o tome kako je sjedila ondje, samouvjerena, intelektualka s cigaretom u ruci: To se tada viđalo samo kod muškaraca.

Da, apsolutno. Bila je potpuno emancipirana. A ta je kombinacija po mom mišljenju ljude i fascinirala i iritirala.

Koje je po Vašem mišljenju iz današnje perspektive Arendtino najvažnije djelo? I koji biste tekst preporučili za početak?

Mislim dakle da je najvažniji tekst još uvijek Izvori totalitarizma. No to je tekst koji se nikome ne može tek tako gurnuti u ruke. U našem izdanju knjiga ima preko 1.000 stranica. Za uvod bih preporučio njezinu knjigu o Rahel Varnhagen. Ona je po mom mišljenju najpristupačnija. Biografija njemačke Židovke iz doba romantizma. A što se tiče ostaloga: svesci, u kojima smo objavili predavanja i članke, sadrže doduše tekstove namijenjene stručnoj publici, ali ima i tekstova poput Wir Flüchtlinge (Mi izbjeglice) i drugih, koji se primjerice bave pitanjima istine i laži u politici. To znači: Hannah Arendt nudi i jedno i drugo, vrlo kompleksne stručne članke, ali i pristupačne tekstove o općim političkim pitanjima koji nas zanimaju u jednakoj mjeri kao i Arendt prije 50 ili 60 godina.