Poseban odnos
Thomas Mann i Italija

Cijeli svoj život Thomas Mann se vraćao Italiji, kolijevci svoga stvaranja. No tragovi ove zemlje koje su ostajali u djelima Thomasa Manna nakon njegovih boravaka tamo, pružaju nam začuđujuće tmurnu sliku Italije.

Gina Arcdorf

Dvadesetogodišnji Thomas Mann 10. jula 1895. piše svom školskom drugu Ottu Grautoffu: „U Italiji će puno mira u hladovini šutljivih šumaraka pogodovati mome radu. Ako tamo ne budem koncipirao barem tuce novela, neću ni da budem umjetnik“. Riječi su to dezorjentisanog mladog čovjeka koji u Lübecku, svom rodnom mjestu, više ne vidi svoje mjesto, a u novoj domovini, Münchenu, to mjesto još nije pronašao. Dva dana nakon što je napisao to pismo, Thomas Mann kreće ka jugu, za svojim starijim bratom Heinrichom. To će putovanje potrajati više mjeseci i odvest će ga najprije u Rim, a zatim u gradić Palestrinu, udaljen četrdesetak kilometara od italijanske prijestolnice, kojem će Thomas Mann kasnije u svom romanu Doktor Faustus podići književni spomenik.

Boravak u Italiji – temelj svjetske slave

Već sljedeće godine Thomas Mann  vraća se u Italiju – i ovog puta će tamo ostati gotovo dvije godine. S Heinrichom živi u Rimu, na adresi „Via Torre Argentina trentaquattro, uz tri stepeništa“. Tu, nedaleko od Panteona, Thomas Mann stavlja na papir priče kao što su Tobias Mindernickel i Pajac. I tu, daleko od sjevernonjemačke domovine, budući dobitnik Nobelove nagrade za književnost započinje rad na monumentalnom epu o vlastitom porijeklu – na romanu Buddenbrookovi. Heinrich Mann će kasnije napisati da ga je u Rimu „preplavio talenat“, a isto se, po svemu sudeći, može reći i za njegovog mlađeg brata. No, iako je upravo južno od Alpa postavljen temelj svjetske slave Thomasa Manna, u njegovim djelima susrećemo tek sumornu sliku te zemlje.

Mnogi tekstovi Thomasa Manna imaju poveznicu s Italijom: U Čarobnom brijegu italijanski intelektualac Lodovico Settembrini je jedan od pacijenata sanatorija, u djelu Tonio Kröger istoimeni protagonist u Italiji krene stranputicom, a u Doktoru Faustusu Adrianu Leverkühnu se u Palestrini ukazuje đavo. Ipak, dva najupečatljivija teksta o Italiji su Smrt u Veneciji i Mario i mađioničar. Oba, na posve različite načine, prikazuju obolijevanje jednog društva, oba završavaju tragično i oba se temelje na stvarnim boravcima Thomasa Manna u Italiji.

Propast i nesreća

U noveli Smrt u Veneciji (nastala 1911. godine) pisac Gustav von Aschenbach, kojem je dodijeljen plemićki naslov zbog umjetničkih dostignuća, iznenada osjeća čežnju za daljinama. Kreće na putovanje u Veneciju gdje hara kolera, što lokalne vlasti pokušavaju zataškati. Paralelno sa širenjem bolesti odvija se i lična propast Gustava von Aschenbacha: u Veneciji ovaj se umjetnik zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg Tadzija, dječaka koji mu izgleda kao inkarnacija apsolutne ljepote. U oštrom kontrastu prema poljskom dječaku Tadziju stoji niz opskurnih figura koje Gustav von Aschenbach susreće tokom svog putovanja: od mutnog i sumnjivog blagajnika na parobrodu, preko gondolijera bez dozvole koji umjetnika vozi u barci crnoj poput mrtvačkog sanduka, do propalog uličnog muzičara na terasi hotela – lice Italije u noveli Smrt u Veneciji je lice koje nagovještava nesreću. I zaista, na kraju svog boravka u Veneciji, u ovom djelu koje je Thomas Mann nazvao „tragedijom poniženja“, Gustav von Aschenbach postaje tek karikatura samoga sebe.

Upozorenje na pojavu fašizma

Drugi najpoznatiji tekst o Italiji iz pera dobitnika Nobelove nagrade za književnost nosi naslov Mario i mađioničar i objavljen je 1930. godine. Četiri godine ranije Thomas Mann je sa suprugom Katijom i dvoje najmlađe djece boravio u ljetovalištu i lječilištu Forte dei Marmi na Ligurskom moru. Porodicu Mann tamo je dočekalo neprijateljstvo prema svemu stranom i otvoreni fašizam. Novela Mario i mađioničar, koja nosi podnaslov „Jedno tragično putno iskustvo“ i sadrži brojne autobiografske elemente, nije samo književna rekonstrukcija i obrada spomenutog odmora porodice Mann, već i snažno upozorenje njemačkoj čitalačkoj publici na fašizam, čija je personifikacija lik mađioničara Cipolle. Naime, ubrzo se pokazuje da je Cipollina predstava koju porodica pripovjedača posjećuje zapravo spektakl poniženja, u kojem mađioničar svojim hipnotičkim sposobnostima oduzima slobodnu volju publici i podređuje je svojoj vlastitoj.

U djelima Smrti u Veneciji i Mario i mađioničar Thomas Mann prikazuje Italiju kao moralno propalu zemlju koja donosi nesreću. Nema ni traga mitiziranju Italije kakvo na primjer susrećemo u tekstu Putovanje u Italiju Johanna Wolfganga von Goethea koji je nastao stotinjak godina ranije i koji je Italiju prikazao kao zemlju čežnje. Ipak, Thomas Mann se do duboke starosti stalno vraćao Italiji. Ni godinu dana prije smrti, skoro kao osamdesetogodišnjak, Thomas Mann je u svom dnevniku pisao o „simpatiji prema Rimu, njegovim obeliscima i fontanama“, izražavajući želju da ponovo živi u italijanskoj prijestolnici. Koliko god se Mannov odnos prema Italiji činio ambivalentnim, sigurno je jedno: da u njegovom životu nije bilo ranije spomenutog dvogodišnjeg boravka u toj zemlji pred sami kraj 19. vijeka, Thomas Mann možda ne bi postao veliki književnik kakvim se smatra i danas, 150 godina nakon rođenja.