Radionica
Nejednakost kao praksa

Nejednakost kao praksa, Kome je vruće?
© Anastasija Kanazarević

Faza V: 28.02–13.03.2022.

Srbija

Ovu godinu započinjemo petom fazom koju otvaramo prezentacijama filmova na kojima su učesnici projekta, koji su bili podeljeni u pet grupa, radili od prvog oktobra 2021. godine do prvog februara tekuće godine. Kao materijale za istraživanje imali su zadatak da izaberu jednu socijalnu grupu za koju smatraju da je nejednaka u kontekstu društva u kome žive. Obzirom da procese istražujemo u Srbiji, takvih materijala je na pretek i verujem da bismo slobodno mogli da postavimo pitanje da li bi uopšte bilo izvodljivo pronaći bilo kakvu socijalnu grupu za koju možemo da kažemo da je zaštićena i funkcionalna, shodno tome i jednaka u odnosu na društvo u kome grupa od deset saradnika na projektu i pripada.

Da, to je upravo stanje u čitavom svetu koje sve više i više izmiče kontroli. I dok se uporedo borimo sa pandemijom Covid19 koja i dalje traje, gde se jaz između onih koji su za ili protiv vakcijacije sve više produbljuje, paralelno se razvijaju te druge, nekontrolisane i nevidljive promene u društvima širom planete. Kada postanu dovoljno vidljive, ostaju nepromenjive i pogoršavaju se iz godine u godinu. Kontrole, slobode govora i kretanja, siromaštvo, stanje planete i još mnogo toga postaju sve očiglednije. Dovoljan je osvrt na 2017. godnu kada smo započeli procese prvog modula ,,Neuspeh kao praksa” i da uporedimo to vreme sa ovim gde smo sada, samo šest godina posle…

Razumevanje pitanja najosnovnijih ljudskih prava vise ne postoji. Za neke grupacije širom planete, nikada nisu ni postojala. Shodno tome možemo se svi kolektivno zapitati da li ćemo ikada saznati šta je zapravo uzrok nastajanja jednog ovakvog virusa usled koga je čitavo čovečanstvo toliko nastradalo? Ovde se čak ne postavlja pitanje vakcinacija, pitanja zavera ili mikropolitika, već najosnovnijih ljudskih prava da posle jedne takve tragedije mi zaista imamo osnovno pravo da znamo kako je do svega toga došlo, kako bismo verovali i kako ne bismo gubili nadu. Valjda zbog toga i izlazimo na referendume da glasamo, biramo predsednike, gradimo gradove, oremo njive, odlazimo na posao, gradimo zajednice i imamo Svetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), tim kvalifikovanih stručnjaka i naučnika koji bi jednog dana u bliskoj budućnosti mogli sve to da podele sa nama, koji od početka 2020. godine živimo u neizvesnosti u svakom pogledu. U suprotnom, šta nam ostaje kao nada u svet koji dolazi nakon pandemije i koliko ćemo i dalje biti nejednaki u odnosu na sisteme zasnovane na neravnopravnostima koji očigledno profitiraju, opstaju i koji se rapidno multipliciraju u jednom takvom nezdravom, globalnom sistemu?

I najposle, kakva je uloga umetnosti u svemu tome i koja je njena snaga?

Darko Dragičević
 

Koncept: Darko Dragičević, Zorica Milisavljević
Umetnički direktor: Darko Dragičević
Menadžerka projekta: Zorica Milisavljević
Odgovorni/Direktor Goethe-Instituta: Frank Bauman
Umetnički saradnici: Dušan Ćubić, Marina Ćuruvija, Emilija Đonin, Anastasija Kanazerević, Marija Marković, Dunja Petković, Đurđina Samardžić, Jovana Stojić, Anja Živković

Nejednakost kao praksa je projekat Goethe-Instituta u Srbiji u okviru platforme Next Generation.


Nejednakost kao praksa - stranica projekta

Detalji

Srbija



zorica.milisavljevic@goethe.de