Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj ( Alt+1)Idi direktno na drugi stupanj navigacije (Alt 3)Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

100 godina Bauhausa
Osam stvari koje morate znati o Bauhausu

 Slijeva nadesno: Josef Albers, Hinnerk Scheper, Georg Muche, László Moholy-Nagy, Herbert Bayer, Joost Schmidt, Walter Gropius, Marcel Breuer, Vasilij Kandinski, Paul Klee, Lyonel Feininger, Gunta Stölzl i Oskar Schlemmer. | Foto (detalj): © picture alliance akg images
Photo (detail): © picture alliance akg images

Trezven dizajn, jednostavnost i praktičnost – kako je Bauhaus želio promijeniti život.
 

Utopija novog čovjeka

Kako pomoću umjetnosti pružiti podršku društvu – upravo to je, ni više ni manje, bio deklarirani cilj Bauhausa. Pokret si pritom nije umanjivao vrijednost: Bauhaus je sanjao o tome da primijenjenom umjetnošću služi „novom čovjeku“. Za prvoga direktora i osnivača Bauhausa, Waltera Gropiusa, to je među ostalim značilo međusobno tijesno povezati razne umjetničke i zanatske discipline. Osmišljeni objekti trebali su biti prilagođeni proizvodnim procesima, kako bi ih se moglo jeftino i brzo proizvesti. Kvalitetan dizajn trebao je ponovo postati pristupačan u Njemačkoj, čije je gospodarstvo nakon Prvog svjetskog rata bilo jako oslabljeno.

Der Geist des Bauhauses

To možda zvuči poput kakve miroljubive zajednice umjetnika: zamislimo da danas na jednom mjestu, u umjetničkoj školi daleko od velikih centara, okupimo renomiranog grafičkog dizajnera, arhitekta, modnog kreatora, DJ-a, akcijskog umjetnika i fotografa, kako bi oni tamo s ograničenim financijskim sredstvima živjeli, podučavali i razvijali nove ideje za jedno bolje društvo. No, weimarska stvarnost bila je jako daleko od skladne kreativne komune. Ni oko čega nismo bili suglasni, izvijestio je svojedobno slikar Josef Albers. „Kad bi Vasilij Kandinski rekao da, ja bih rekao ne, a kad bi on rekao ne, ja bih rekao da.“ Ta umjetnička zbrka bila je upravo ono što je Gropius želio za svoju školu: „jer cilj bauhausa nije neki stil,neki sistem, neka dogma ili kanon, neki recept niti neka moda! bauhaus će biti živ dokle god ne ovisi o formi, nego iza nestalne forme traži fluid samog života!“
 

Od revolucije dizajna do škole za arhitekturu

Prvu stanicu Bauhausa u Weimaru (1919. – 1925.) obilježila je atmosfera buđenja i želja za djelovanjem. Gropius je pokušao objediniti razne ideje i izgraditi radionice. Dok su u Weimaru još eksperimentirali s teorijama, drugi direktor Bauhausa Hannes Meyer kresao je u Dessauu (1925. – 1932.) izdatke zbog štednje. Za razmišljanja o temeljnim bojama i formama nedostajao je novac, a fokus je trebalo usmjeriti na razradu socijalne gradnje. Meyer je govorio o „proletarizaciji“ Bauhausa. Naposljetku, pod vodstvom Ludwiga Miesa van der Rohea, u Berlinu (1932. – 1933.) je u potpunosti napuštena prvotna ideja ostvarenja sinergijskih učinaka u međudjelovanju umjetničkih disciplina. Bauhaus je postao škola za arhitekturu.

pisanje malim slovima

Bauhaus-plakat iz 1929. Bauhaus-plakat iz 1929. | Photo: © picture alliance/Heritage images Corporate Identity postojao je već u vrijeme Bauhausa. Jednostavan i praktičan nije bio samo dizajn stanova i predmeta za svakodnevnu upotrebu, nego i tipografija. Herbert Bayer, mladi majstor radionice za tisak i reklame u Dessauu, inicirao je 1925. godine dosljedno pisanje malim slovima. Zašto? Zbog vremenskog planiranja. Na sva zaglavlja pisama otisnuli su sljedeće: „sve pišemo malim slovima, jer na taj način štedimo vrijeme. osim toga, čemu 2 abecede, kad jednom postižemo isti učinak? zašto bismo pisali velikim slovima, kad ih ne možemo izgovoriti kao velika slova?“ Svjesno kršenje važećih pravopisnih pravila bio je znak modernosti. No, taj je korak imao i političke posljedice: pisma naslovljena na „Bauhaus iz Dessaua“ i napisana malim slovima djelatnici gradske uprave jednostavno su uništili. Bojali su se komunističkog potencijala navodno politički nastrojenih bauhausovaca.

Grupna fotografija tkalačke klase Gunte Stölzl (s kravatom) oko 1927. Photo: © picture alliance/akg-images

Gropiusa je iznenadilo da se za novu umjetničku školu interesira jednaki broj žena kao i muškaraca. Na temelju novog ustava Weimarske Republike, koji je ženama omogućio neograničenu slobodu obrazovanja, i žene su se upisivale u umjetničku školu. No, otežavali su im život. Kad god je to bilo moguće, studentice su tjerali u tekstilnu radionicu. Tako se majstor Bauhausove radionice zidnoga slikarstva Oskar Schlemmer izrugivao: „Gdje je vune, tu je i žena koja tka, pa makar i za razbibrigu.“

Divlji kostimirani partiji


Vara se tko misli da je Bauhaus bio utočište ozbiljnih avangardista kojima su se po glavi vrzmali isključivo geometrijski oblici i apstraktne formule. Bauhaus nije dizao prašinu samo svojim jednostavnim, ali i revolucionarnim dizajnom, nego i legendarnim tematskim zabavama i kostimiranim partijima, kao i plesnim i kazališnim večerima. Tjednima su izrađivali ekstravagantne kostime i perike, uvježbavali plesove. Na pozornicu su došle predstave poput Figuralnog kabineta (Das Figurale Kabinett), parodije o napretku i tehnici, ili Trijadskog baleta (Das Triadische Ballett), groteskne mješavine plesa, glume i pantomime. Strogost Bauhausova stila bila je samo jedan aspekt života u Weimaru, Dessauu i Berlinu.
Bauhausov glazbeni sastav, 1930. Bauhausov glazbeni sastav, 1930. | Foto : © Bauhaus Archiv Berlin

Podsmijeh

Bauhausovci nisu morali dugo čekati da se njihove neuobičajene ideje i raskid s tradicijom počne ismijavati. Filozof Theodor W. Adorno kuće s ravnim krovom nazvao je „konzervama“, nizozemski slikar Theo van Doesburg podbadao je da Bauhaus kreira „ekspresionistički džem“, dok je filozof Ernst Bloch njihovu umjetnost doživljavao jednostavno „nepovijesnom“. Tu zajedljivost vjerojatno možemo doživjeti kao sastavni dio uspjeha.
Kuća s ravnim krovom izgrađena 1926./27. u Bauhausovom naselju Dessau-Törten Kuća s ravnim krovom izgrađena 1926./27. u Bauhausovom naselju Dessau-Törten | Photo: © picture-alliance/akg

Sekte u Bauhausu

Ulogu ezoterično nastrojenog zen-majstora preuzeo je slikar i reformski pedagog Johannes Itten, koji se 1919. godine pridružio Bauhausu kao nastavnik. Majstor kojega su učenici duboko cijenili, a protivnici intenzivno mrzili, donio je sektu mazdaznan u Bauhaus. Pripadnici sekte prakticirali su vegetarijanstvo, post i posebni nauk o disanju i seksualnosti. I njegove su metode podučavanja digle puno prašine: uključivale su tjelovježbu i vježbe disanja, jednako kao i temperamentne provale bijesa majstora ukoliko učenici ne bi učinili što je želio. Itten je nakon svađe s Gropiusom 1923. godine napustio Bauhaus. Majstor Schlemmer popratio je i to zajedljivom opaskom: „Meditacija i obredi bili su za Ittena i njegovu družinu važniji od posla koji treba obaviti.“
 
 
 

Top