Miodrag Kuč
Činjenje učenjem. Kritična urbana pedagogija Hartere

Živimo u doba kada urbani aktivizam gotovo pa postaje profesija. Uokviren je kao rječnik pažljivo biranih termina, kao poseban način života uparen s dvostrukim moralom i solidarnošću koja se prenosi putem društvenih mreža. No izvan tog aktivističkog balona, kontroverzni poslovnjaci još su uvijek glavni akteri urbanog razvoja, političke diskusije događaju se na razini komentara na vijestima internetskih portala a automobili još uvijek dominiraju našim javnim prostorom.
 

Iskreno govoreći, danas je prilično lako biti protiv nečega, samo pogledajte oko sebe: raspadajuće državne strukture, nefunkcionalni gradovi, neukusna hrana i populističke političke tendencije. Ali kako ne samo zamisliti bolji grad, već se angažirati na njegovom ostvarenju, i to još kvalitativno i politički relevantno?
 
Očito je da formalna sveučilišta ne nude alate i vještine za građanski angažman, prijeko potreban u situaciji propadanja sustava socijalne skrbi. Moglo bi se reći da to i nije njihova odgovornost. Sudjelovanje građana u urbanom razvoju također je i škakljivo područje: skriveni politički programi, instrumentalizacija proaktivnih aktera i režirani participativni procesi više su svakodnevna praksa nego iznimka. Očito je da treba krenuti od osnova, razumijevanja temelja takozvane urbane arene, i ulagati u (urbano) političko obrazovanje! Građanske kompetencije prvi su korak u razumijevanju ne samo vlastitih prava, već i načina na koji grad funkcionira logistički, jurisdikcijski i birokratski.

 
MO Hartera - Kolektivno preispitivanje s nepoznatim rezultatima

Skupina ljudi okupljena oko projekta MO Hartera od početka je shvatila da bi medijski hajp i očekivanja od EPK godine mogli biti mač s dvije oštrice. Iz tog su se razloga odlučili usredotočiti na različite lokalne zajednice oko rijeke Rječine i stvoriti opipljiv proces zajedničkog učenja. Ovaj je postupak započeo politizacijom određenih urbanih pitanja (parkiranje, mobilnost, zelenilo, infrastruktura) a na koncu je shvaćen kao kolektivno preispitivanje s nepoznatim rezultatima. Uobičajene pogreške koje čine urbani aktivisti, kao što je djelovanje bez razumijevanja konteksta ili zakonskog okvira, izbjegnute su pažljivim razgovorima s lokalnim stanovnicima zone, njihovim uključivanjem u produkciju događaja i intervencijama s društveno-prostornim posljedicama.
 
Nadalje, tim MO Hartera obratio se vlastima (kao što su javna poduzeća ili sveučilište) s konstruktivnim prijedlozima i ekonomski izvedivim planom, a ne samo tražeći "dopuštenje" ili puko financiranje. Ovaj proces uzajamnog učenja u složenoj urbanoj areni temelj je kritične urbane pedagogije, u kojoj su sve strane shvatile da se urbani razvoj odnosi na djelovanje nakon što neke stvari naučimo (a ne nakon što smo za njih osigurali novac). Kako i što smo naučili u Harteri definitivno se razlikuje od onoga na što smo navikli, jer kontekst je poprilično jedinstven.
 
Nakon nekoliko mjeseci izgradnje povjerenja i poštovanja, bilo je jasno da bi sljedeći koraci trebali uključivati političku imaginaciju, bilo to prostorno planiranje cijelog područja Školjića ili organizacije potrebne za upravljanje ovim procesom. Alati kao što su Ćakula, Tužibaba, Bonton i, uostalom, Kvarterski rječnik, imaju pedagoški karakter, tražeći ponavljanje i raznolikost uključenih aktera. Na taj je način stvorena kritična masa ljudi, bez festivalizacije područja. I ne samo to - ovaj kaleidoskop ljudi nikada ranije nije imao priliku surađivati ​​i razumjeti svoje vrlo različite pozicije koje proizlaze iz lokaliziranih društvenih borbi.

Samoorganizacija kao alat

Budući da se naše zajednice naučene na rad samo u situacijama neizvjesnosti, socijalne nesigurnosti i unutar pravnih niša, situacija s pandemijom predstavljala je samo još jedan u moru problema. Samoorganizacija, također povijesno ukorijenjena u radničkoj klasi kroz iskušani sustav samoupravljanja, postala je alat, u kombinaciji s viškom otvorenih javnih prostora. Zaboravljeno i oronulo područje postalo je igralište za eksperimente koji u “normalnim” uvjetima nisu mogli biti mogući.
Konačno, MO Hartera otvorila je jedno od glavnih pitanja za budućnost područja: Kako financirati njegovu obnovu u odsustvu “velikog investitora”, bio to Grad Rijeka ili šeik iz Emirata? Da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje, morat ćemo učenja iz Hartere prenijeti u njegove prostorne formate, a za to su potrebni mnogo manji iznosi ili čak samo promjena dosadašnjeg obrasca financiranja komunalnih potreba. Ključni je element pritom vrijeme i iz tog bismo razloga trebali započeti odmah!