Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Coding da Vinci
Digitalizacija kulture

Tokom šestosedmične projektne faze, učesnici i učesnice projekta „Coding da Vinci” realiziraju svoje ideje.
Tokom šestosedmične projektne faze, učesnici i učesnice projekta „Coding da Vinci” realiziraju svoje ideje. | Foto (isječak): © Coding da Vinci

Posjetioci muzeja i arhiva eksponate obično mogu posmatrati iza vitrina u zamračenim izložbenim prostorijama. Pritom bi se ti eksponati već odavno mogli doživljavati većim intenzitetom. Kulturni hackathon „Coding da Vinci” pokazuje kako muzejski eksponati digitalno oživljavaju.

Von Eva-Maria Verfürth

Klasični muzeji računaju na maštu svojih posjetiteljica i posjetilaca: eksponati koji su vrijedni zaštite ne smiju se uglavnom niti dodirivati niti isprobavati – kakvi su ti eksponati bili na dodir i kako su se koristili, to posmatrači sami moraju zamisliti. I spisi i informacije pripremaju se što je moguće više slikovito; ali svaki posjetilac i svaka posjetiteljica moraju sami zamisliti kako su se ti događaji eventualno odvijali. Pritom aktuelni primjeri iz projekta hekatona[AŠ1]  kulture pokazuju: eksponati bi se u digitalnom svijetu već odavno mogli realnije doživljavati, a historijska mjesta mogla bi uskrsnuti u virtuelnom svijetu.

Ko, naprimjer, navuče funkcionalno odijelo VR-eksponata „Kleid-er-leben” (Doživjeti odjeću), osjetit će na vlastitoj koži kako su odore iz proteklih stoljeća, izložene u  Historijskom muzeju u Frankfurtu, sputavale mogućnosti kretanja. Korisnici i korisnice pritom odaberu komad odjeće, kreću se u toj odjeći virtuelnim historijskim prostorijama i mogu se posmatrati u ogledalu. Historijski telefonski aparati muzejske fondacije Pošta i telekomunikacije oživljavaju u mobilnoj RingRing igri: dok ti eksponati u muzeju stoje u regalu nijemi i nepokretni, počinju zvoniti na aplikaciji, sve dok korisnica ili korisnik svakom modelu nije dodijelila/o njegovu melodiju zvona. Političke i zabavne stvari postaju u aplikaciji „stari papir”, koja nudi najtrivijalnije[AŠ2]  novinske vijesti iz prve polovine dvadesetog stoljeća: entertainment  i historijsko obrazovanje u jednom, svugdje dostupno putem pametnog telefona i interneta.

Čak se i Berlinski zid, koji najvećim dijelom više ne postoji, može doživjeti u virtuelnoj sferi. Arhiv „Fondacije Berlinski zid” programerke i programeri iznijele/i su direktno na ulicu. Ko tokom šetnje Berlinom skine aplikaciju „Berliner MauAR”, na svom ekranu može pred sobom vidjeti Berlinski zid na njegovom izvornom mjestu ili čak može obilaziti oko njega. Putem GPS-lokalizacije, pametni telefon pokazuje historijske fotografije baš onih mjesta na kojima se korisnik ili korisnica upravo nalazi. Ili korisnik odnosno korisnica putem internetskog portala „Aufbau Ost-Berlin” može gledati kako je vlada DDR-a nekada zamišljala budućnost glavnoga grada. Internetski portal i mobilna aplikacija predlaže ture na različite teme i na svakom mjestu prezentira viziju DDR-a, vezanu za to mjesto.

Od turističkih aplikacija do robota bube: screenshotovi i fotografije projekata koji su nastali u okviru projekta „Coding da Vinci”. Od turističkih aplikacija do robota bube: screenshotovi i fotografije projekata koji su nastali u okviru projekta „Coding da Vinci”. | Foto: © Coding da Vinci VIŠE OD DESET NOVIH PROJEKATA ZA SAMO ŠEST SEDMICA

Sve te digitalne aplikacije usvajanje znanja čine pristupačnijim, slikovitijim, ali i zabavnijim. Pritom one uopće ne predstavljaju rezultat nekih dugotrajnih, skupih, velikih projekata. Naprotiv: sve one nastale su u periodu od nepunih šest sedmica, u okviru hekatona kulture „Coding da Vinci”. Tu se sastaju institucije kulture i eksperti iz oblasti tehnike iz različitih branši kako bi razvijali nove ideje za posredovanje kulture – bez komercijalne pozadine i ograničeno na čvrsto definiran vremenski okvir trajanja projekta.

Pritom, zahvaljujući tome što resursi za njih već odavno postoje, u najkraćem roku mogu nastati kompletno nove aplikacije: većina institucija kulture digitalizira svoje zbirke. Brojni muzeji, arhivi, biblioteke i galerije napravile su digitalne baze podataka kako bi osigurale i uredile svoje fondove. Bilo da se radi o kopijama slika u visokoj rezoluciji, historijskim snimcima tona ili 3D skenovima skeleta dinosaurusa – bezbroj vrijednih podataka pohranjeno je na serverima kulturnih institucija. Do sada su se uglavnom koristili samo interno ili u svrhu naučnih istraživanja. To se na hakatonu mijenja: ovdje se radi o tome da se već postojeći podaci koriste na nov način.

Hakaton kulture pokrenulo je 2014. godine udruživanje kulturnih i open data organizacija – među njima i Njemačka digitalna biblioteka, Centar za naučno istraživanje i kompetencije „Digitalizacija Berlina” (digiS), Fondacija Open Knowledge Njemačka i Wikimedia Njemačka. Od tada se jednom do dva puta godišnje hakaton održava u različitim regijama u Njemačkoj; još osam hakatona održat će se zahvaljujući podršci Fondacije kulture Savezne Republike Njemačke od 2019. do 2022. godine. Na prvoj radionici, kulturne institucije koje učestvuju u hakatonu predstavile su svoje zbirke podataka. Interdisciplinarni timovi, sastavljeni od dizajnerica, programera, grafičarki, kustosa muzeja, umjetnica, hakera i osoba koje razvijaju videoigre, prikupljali su nakon toga ideje za projekte – bilo da se radi o aplikacijama, igricama ili vizuelnim info grafikama – koje su tokom šestosedmične radne faze koja je uslijedila direktno realizirali. Od podataka koji su prvobitno stajali na raspolaganju, na taj način nastali su potpuno novi proizvodi: u prosjeku više od deset projekata za samo nekoliko sedmica.

KORISTITI POTENCIJAL KULTURE

Projektom „Coding da Vinci” organizatori projekta žele ohrabriti kulturne institucije da javnosti učine dostupnim svoje digitalizirane zbirke: „Ako su one napravljene uz pomoć javnih sredstava, trebale bi svakome stajati na raspolaganju”, glasi obrazloženje. Međutim, daleko od toga da su sva kulturna dobra izložena kao eksponati, veliki broj njih ostaje u magazinima muzeja, zbog čega nisu vidljiva za javnost. Da se njima može pristupiti digitalno, to bi se promijenilo – barem su osnivači projekta „Coding da Vinci” uvjereni u to. Cilj svih hakatona je pritom i taj da mladu publiku sa afinitetom prema digitalnim sadržajima oduševi za kulturu i muzeje. I za to je potrebno više materijala koji će stajati na raspolaganju u digitalnom obliku.

Uz pomoć fotografija Gisele Dutschmann, koja je svojevremeno fotografirala ponovnu izgradnju Istočnog Berlina, članovi tima „Aufbau Ost-Berlin” proizveli su digitalne turističke ture kroz grad. Uz pomoć fotografija Gisele Dutschmann, koja je svojevremeno fotografirala ponovnu izgradnju Istočnog Berlina, članovi tima „Aufbau Ost-Berlin” proizveli su digitalne turističke ture kroz grad. | Foto: Screenshot © Aufbau Ost-Berlin

U tehničkom smislu, ne bi predstavljalo problem otvoriti digitalne zbirke. Međutim, veliki broj kulturnih institucija ipak preza od tog koraka. One se boje da bi se te informacije mogle neprimjereno koristiti ili komercijalizirati. Elisabeth Klein, koordinatorica projekta „Coding da Vinci Rhein-Main”, kao zadatak projekta stoga smatra i to da kulturne institucije oslobodi straha od gubitka kontrole. Na hakatonu se te institucije mogu umrežiti sa zajednicom hakera. Mogu uspostaviti kontakt s programerima i kreativnim glavama, a istovremeno steći uvid u to kakvi različiti projekti mogu nastati iz otvorenih podataka.

Ruth Rosenberger iz Kuće historije Savezne Republike Njemačke u Bonnu, svoje učešće u projektu „Coding da Vinci” smatra isključivo pozitivnim. „Zaista sam impresionirana visokim nivoom projekata. Saradnja sa mladim, interdisciplinarnim timom, koji na fotografije iz naše zbirke gleda na jedan svjež način, bila je uzbudljiva. Moderan muzej mora zauzeti svoje mjesto i na internetu. (…) Hakaton kulture nam pomaže u tome da otkrijemo nove mogućnosti.”

Vrh