Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

IZBJEGLICE U NJEMAČKOM FILMU
DOBRO DOŠLI NA NJEMAČKOM

„Guten Tag, Ramon“ (Dobar dan, Ramon) Jorge Ramírez-Suáreza | © Twentieth Century Fox
„Guten Tag, Ramon“ (Dobar dan, Ramon) Jorge Ramírez-Suáreza | © Twentieth Century Fox | © Twentieth Century Fox

Kultura dobrodošlice za izbjeglice i azilante u Njemačkoj se često još uvijek mora stvoriti. To nije samo zadatak politike i društva. I filmadžije mogu dati svoj doprinos tome.

Početkom 2015. godine, u kinima je počelo prikazivanje nekolicine filmova koji se na različite načine bave situacijom izbjeglica i azilanata u Njemačkoj. Filmadžije se očigledno ne plaše te teme, koja dominira u diskusiji društva.  I spremnost filmske industrije da se neposredno uhvati ukoštac s takvim temama kako bi ih približila publici očigledno se promijenila.

Njemački filmovi o susretu različitih kultura, takozvani multikulti- filmovi i migracijski filmovi, naravno, postoje već duže vrijeme. Oni retrospektivno gledaju na prvu i drugu generaciju radnih migrantica i migranata ili, sa stanovišta mlađih generacija, kreću u potragu za tragovima vlastitog identiteta. Kao u filmu Solino (2002) njemačkog režisera turskog porijekla Fatiha Akina, u prvom planu često se nalaze konflikti između tradicije i moderne, koji se odvijaju unutar porodica, a pored toga gotovo uvijek i aspekt integracije.

ODGAĐANJA

Relativno novo u njemačkom filmu jeste, međutim, sve veće bavljenje sudbinom izbjeglica i situacijom azilanata, kao, naprimjer, u filmu Land in Sicht (2013), dokumentarnom filmu režiserki Antje Kruska i Judith Keil, koje su pratile tri izbjeglice prilikom rješavanja njihovog postupka za dobivanje azila, ili u igranom filmu Die Farbe des Ozeans (Boja okeana) (Maggie Peren, 2011) o izbjeglicama na brodu na Gran Canariji, koji susreću njemačke turiste.

Tek preko dvadeset godina nakon tog događaja, nasilni napadi na jedan stambeni blok u kojem su stanovali azilanti i Vijetnamci u Rostocku-Lichtenhagenu 1992. godine, postali su filmska građa u filmu Wir sind jung. Wir sind stark (Mi smo mladi. Mi smo snažni) Burhana Qurbanisa. I to iako su ti napadi predstavljali polazište za čitav niz napada na azilante u Njemačkoj. Premijera filma Wir sind jung. Wir sind stark bila je na Danima filma u Hofu 2014. godine. 

VREMENA SE MIJENJAJU

Godine 2014, širom svijeta je više od 53 miliona ljudi bilo u bijegu, više nego ikada prije od završetka Drugog svjetskog rata. Nisu samo krize u Evropi i građanski rat u Siriji imali za posljedicu to da je broj izbjeglica i azilanata u Njemačkoj značajno porastao. To je izazvalo nemir među stanovništvom, naročito zato što je već godinama prisutno neprijateljsko raspoloženje prema strancima, što naprimjer pokazuju redovne studije Fondacije „Friedrich Ebert“. Desničarsko orijentirani građanski pokreti, ali i političke stranke nastoje iskoristiti tu difuznu situaciju i potpiruju strahove. Sada filmadžije brzo reagiraju na promjenjivu društvenu i političku klimu. Nastaju kratki filmovi poput Bahar im Wunderland (Bahar u zemlji čudesa) (2013) Behrooza Karamizadea, o djevojčici koja sa ocem bježi od ratnog vihora u Siriji u Njemačku. I filmovi za djecu bave se tom temom. U filmu Lola auf der Erbse (Lola na zrnu graška) (2015) Thomasa Heinemanna, jedna jedanaestogodišnjakinja koja sa majkom živi na brodu želi pomoći novom školskom drugu koji sa porodicom ilegalno živi u Njemačkoj.

Čak nekoliko formalno različitih filmova na tu temu – socijalna bajka, dokumentarni film i komedija – stiglo je početkom 2015. godine u kina.

„Guten Tag, Ramón” (Dobar dan, Ramón), Trailer (youtube.com) | © Twentieth Century Fox

U filmu Guten Tag, Ramon (Dobar dan, Ramon) meksički režiser sa adresom stanovanja u Njemačkoj Jorge Ramírez-Suárez priča priču o momku koji iz Meksika emigrira u Njemačku kako bi u Wiesbadenu tražio tetku svog prijatelja. Kako nikako ne može pronaći tetku, Ramón usred hladne zime pokušava sam preživjeti na ulici, sve dok se jedna usamljena penzionerka ne pobrine za njega. Zbližavanje između dvije generacije i kulture završava se iznenađujućim „rješenjem problema“, koje, međutim, zbog svog bajkovitog karaktera ne dopušta nikakvu blizinu stvarnosti ili mogućnost uopćavanja.

NJEMAČKA KULTURA DOBRODOŠLICE I POZNAVANJE NJEMAČKOG JEZIKA

Stvar je potpuno drugačija u dokumentarnom filmu Willkommen auf Deutsch (Dobro došli na njemačkom) Carstena Raua i Haukea Wendlera: na temelju dva „tipična“ mjesta u okrugu Hamburg-Harburg, u kojima javne službe traže podobne smještaje za azilante, film je na tragu pitanja kakva je situacija s kulturom dobrodošlice u Njemačkoj. Zagovornici i protivnici tih mjera javnih službi te nekoliko azilanata i jedna starija žena koja se dobrovoljno angažira dolaze do riječi u tom filmu. Film i u političkom smislu traži drugačije ophođenje sa izbjeglicama i azilantima.

„300 Worte Deutsch“ (300 riječi njemačkog),Trailer (youtube.com) | © DCM
 

O predrasudama pripovijeda satirično intonirana komedija 300 riječi njemačkog režiserke Züli Aladağ. Baš u turskom Goethe institutu falsificiraju se potvrde o poznavanju njemačkog jezika za Turkinje koje se žele vjenčati u Njemačkoj. One se tradicionalnim posredovanjem njihovih očeva trebaju udati u Njemačku. Šef Ureda za strance u Kölnu čini sve što je u njegovoj moći kako bi, što je prije moguće, mogao deportirati te „ilegalne parazite“. Pritom se uzda u podršku svog novog saradnika i nećaka. Kada se ovaj zaljubi u samouvjerenu kćerku imama u džamiji, kako turski tako i njemački klišei i očekivanja vezana za porodicu brzo počinju da se ljuljaju. Uz pomoć humora i situativne komike, 300 riječi njemačkog do apsurda dovodi izlizane predrasude koje ne određuju samo svakodnevnicu između turskih „doseljenika“ i Ureda za strance, nego su rasprostranjene i među stanovništvom.

Nadajmo se da su navedeni filmovi u stanju dovesti do osvještavanja o mržnji i do senzibiliziranja  za suživot kultura.   

Nazad na dosije

Vrh