Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Izbjeglice: Nemamo izbora, ali imamo glas

Izbjeglice u Njemačkoj osnovale su mnogobrojne organizacije s kojima se bore za priznavanje svojih prava. Te ideje uvijek se baziraju na pozivu za većom nezavisnošću putem umrežavanja.
 

Chu Eben još uvijek se tačno sjeća koliko je frustrirajući i tjeskoban bio život u smještajima za azilante – učetvero sa strancima u sobi veličine dvanaest kvadratnih metara, ograničen u slobodi kretanja, bez novca za kurs stranog jezika, bez ikakvog pojma kako i kada će se završiti to „stanje potpune neizvjesnosti”. „Ne možete nikoga godinama ostaviti izoliranog da živi u takvom smještaju samo zato što je, pravno gledano, u stanju neizvjesnosti”, kaže Chu danas.

Danas – to je sedamnaest godina nakon što je taj Kamerunac došao u Njemačku. Tu je na početku bio smješten u izbjegličkom domu u gradu Eisenhüttenstadt, u pokrajini Brandenburg, kao i sve druge izbjeglice ograničen obavezom prisustva, koja osobama na koje se odnosi samo uz izričitu dozvolu službe za strance dozvoljava napuštanje okruga koji im je dodijeljen. Mreža izbjeglica Ujedinjenih nacija UNHCR smatra da ta regulativa nije u skladu sa internacionalnim pravima i već je više puta apelirala na njemačke državne službe i sudove da tu obavezu prisustva preispita – bez uspjeha. Azilanti u većini njemačkih pokrajina, osim toga, ne smiju ići direktno ljekaru bez prethodno pribavljene dozvole od strane nadležne službe ili od ustanove za izbjeglice, niti smiju pozvati vozilo hitne pomoći. To predstavlja stalno opterećenje za tijelo i za psihu, kako kaže Chu.

Zato su on i nekoliko njegovih prijatelja odlučili da sami poboljšaju tu situaciju. „Uskoro smo primijetili da nam je potreban koncept uz pomoć kojeg ćemo u izbjegličkim domovima biti u stanju razmjenjivati informacije i umrežavati se”, kaže Chu. Nastala je ideja za održavanje kurseva za izbjeglice u oblasti rada na računaru. Chu i njegovi saborci osnovali su izbjegličku organizaciju RefugeesEmancipation, pronašli podršku među studenticama i studentima Tehničkog univerziteta u Berlinu i u prodavnici za kurseve iz rada na računaru. U međuvremenu, RefugeesEmancipation drži internetski kafić u uredskim prostorijama u Potsdamu, a pored toga i u azilantskim smještajima, između ostalog, u gradovima Luckenwalde, Prenzlau i Eisenhüttenstadt. Međutim, sve to ne funkcionira bez problema: nedostaje tehnika, ali i kontinuitet, jer mnogi od dobrovoljnih pomagača ne mogu dugotrajno odvojiti vrijeme i pronaći način za podršku. Država ne daje novac za te kurseve, neki domovi ne žele čak ni staviti na raspolaganje praznu prostoriju za održavanje kurseva. „Civilno društvo”, kaže Chu, „tek mora shvatiti koliko je važno da izbjeglice izgrade strukture kako bi mogli poboljšati kvalitet svog života.”

Život na čekanjU

Oko 73.000 zahtjeva za azil primile su, prema podacima UNHCR-a, njemačke državne službe tokom 2014. godine. Između 20.000 i 30.000 ljudi od državnih službi dobilo je samo privremene papire, dok uopće nije pokrenut postupak za dobivanje azila.

Chu danas ima dozvolu za boravak, ali ponekad se, kako nam kaže, još uvijek osjeća nesigurnim i nedovoljno integriranim. „Učešće u društvenom životu je važno. Kada bi vlada azilantima pružila veći osjećaj slobode, mnoge izbjeglice imale bi više snage da krenu naprijed.”

Brojni projekti koje su u međuvremenu započele izbjeglice žele ukidati granice. Tako je, naprimjer, sa berlinskog trga Oranienplatz, koji su u znak protesta protiv azilantske politike godinu i po dana zaposjedale izbjeglice iz čitave Njemačke, u međuvremenu uklonjeno šatorsko naselje. Međutim, pokret koji se nalazi iza tog protesta ide dalje. „Mi smo na trgu Oranienplatz pokazali svim izbjeglicama širom Evrope da se može boriti”, kaže 33-godišnji Adam Bahar, koji je 2012. godine iz Sudana, preko osam zemalja, dospio do Njemačke i koji je živio u jednom od šatora. Još uvijek se politički angažira, organizira informativne manifestacije i protestne marševe.

Izbjeglice se sve više organiziraju

I Mbolo Yufanyi se već dugi niz godina zalaže protiv socijalnog isključivanja onih koji traže zaštitu. Pošto je u Kamerunu njegov život bio u opasnosti, on je 1998. godine pobjegao u Njemačku, a 1999. godine postao član izbjegličke organizacije The Voice Refugee Forum Deutschland. „Nama je u to vrijeme bilo jasno: nemamo izbora, ali imamo glas”, kaže Mbolo Yufanyi. Iz grada Mühlhausena, u pokrajini Thüringen, on i druge angažirane izbjeglice taj pokret su proširili i na druge njemačke pokrajine i organizirali velike kampanje protiv obaveze na boravak, protjerivanja, policijske brutalnosti.

Glavni cilj pokreta The Voice i dalje jeste da podržava izbjeglice u borbi za njihova prava i da im približi da se sami moraju boriti, kaže taj diplomirani inženjer šumarstva. „Živimo u društvu u kojem svaki dan saznajemo da nismo poželjni. Izbjeglice imaju najniži društveni status uopće. U međuvremenu, ne postoji više granica koja dijeli Njemačku, ali za strance i dalje postoje mnoge granice.” Međutim, primjetno je također da se izbjeglice sve više organiziraju i da se bore za svoja prava. „Kako bi ubuduće dobili bolje šanse, umrežavanje je alfa i omega”, kaže Mbolo.

Vrh