Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Sirijske izbjeglice
Domovina u berlinskoj duši

Eyas Adi
Eyas Adi | Foto (isječak): © Juliette Moarbes

Brojne izbjeglice iz Sirije pokušavaju u Berlinu pronaći novu domovinu. Pritom otkrivaju mjesta kojih se sjećaju od kuće. Oni nanovo kartografiraju grad.

Berlin ga podsjeća na Damask, zato je njegova čežnja za domovinom sada manje bolna, nedavno mi je rekao jedan prijatelj. I ja dolazim iz Damaska i živim, kao i taj prijatelj, već neko vrijeme u Berlinu. Možda mi zbog toga njegove rečenice više ne izlaze iz glave.

Započeo sam, dakle, na Facebooku malu anketu, da li i drugi moji prijatelji i poznanici u Berlinu prepoznaju i pronalaze Damask i smjesta dobio reakciju: komentar za komentarom, nastajao je novi plan grada za Berlin. Plan koji je zasjenjivao Damask i Berlin. Ta karta je, naravno, bila prilično neuredna i dosta nepregledna: što se nalazilo na sjeveru Damaska, povučeno je u berlinski istok, što je, zapravo, ležalo na zapadu, završilo je na berlinskom jugu. Koje mjesto u Berlinu je asociralo na neku lokaciju iz Damaska, oko toga su se slagali svi, a za većinu mjesta u Berlinu su bez ikakvih problema koristili sirijska imena. Ma koliko se ja čudio tome, to me je podsjetilo na to da sam jednom prilikom već doživio nešto slično: godine 2003, kada su mnogi Iračani poslije rata došli u Siriju i tu mnoge sirijske ulice nazvali po ulicama iz svoje zemlje.

Ta tema mi nije davala mira i počeo sam se sretati sa Sirijkama i Sirijcima na mjestima koja su ih podsjećala na Damask. Prvo sam dogovorio sastanak sa Halom al-Rašidom. Hala ima 35 godina, programerka je za informatičke sisteme, živi već četiri godine u Berlinu i radi kao rukovoditeljica Odjela za ljudske resurse za jednu nevladinu organizaciju koja se zalaže za podršku ženama u Siriji. Sreli smo se jednog sunčanog jutra u ulici Wilmersdorfer Straße, koja Halu podsjeća na Al-Salhijeh, ulicu bez auta u Damasku, koju sa obje strane krase prodavnice. Sitna kaldrma, bijele zgrade na rubu, ljudi koji su tu više da čavrljaju, nego da kupuju, sve to, kako kaže Hala, daje osjećaj sigurnosti: „Ugodno je i nije toliko prostrano. Rado sa svojom djecom dolazim šetati, a onda im ovdje, u ulici Wilmersdorfer Straße, pričam o Siriji.” Hala sebe smatra prinudno prognanom. Kaže: „Ne igra nikakvu ulogu kakvu vrstu dozvole za boravak imaš u svojim dokumentima, mi smo ovdje zbog stvari koje se dešavaju tamo. Nisam mogla birati između ostanka i napuštanja zemlje. Napustiti zemlju bila je jedina mogućnost koju sam imala.”

U staroj arapskoj književnosti, pjesme često započinju nekolicinom uvodnih stihova u kojima se autori prisjećaju svoje voljene. Oni pjevaju o mjestima na kojima su voljene osobe živjele i koja su u međuvremenu postala ruševine. Kada čitam te pjesme, pomislim: danas nisu samo mjesta ruševine, i mi smo.

Dok smo Hala i ja hodali duž ulice Wilmersdorfer Straße, ona reče: „Potrebni su mi moji stari prijatelji kako bih se sjećala ko sam i kakva sam bila. Ljudi koje srećem sada ne znaju kakva sam bila. Sadašnja Hala je jedina koju poznaju i koju su sreli, ali ona nije u svakom slučaju najbolja verzija mene.” Hala misli da stvara alternativni plan grada jer joj je potrebno nešto kako bi se sjećala one žene koja je bila. Sirija, to je za nju često neka mješavina ljudi i mjesta – od čega još samo može postići da nastanu mjesta.   

Druga osoba s kojom sam se sreo je Eyas Adi. Ima 29 godina, u Damasku je studirao medicinu, dvije godine živi u Berlinu i tečno govori njemački jezik. Dok razmišlja u kojoj oblasti želi nastaviti svoj studij, on organizira refugee-voices-tours i na svom biciklu radi za firmu Foodora. Za njega to međusobno preplitanje Damaska i Berlina predstavlja „normalizaciju, sa ciljem postizanja prisnosti”. Barem prilikom prvog upoznavanja grada, dok glava neprestano nastoji uspostaviti bilo kakav odnos prema novom mjestu. Eyas prolazi kroz čitav Berlin dok dostavlja hranu svojim mušterijama. „Na biciklu nastaje jedan sasvim nov odnos prema gradu: moram posvetiti pažnju svemu što se dešava na ulici, sve to se direktno odnosi na mene. Ta neposrednost mi je postala važna, Berlin tada vidiš drugim očima.” Eyas je kroz Damask biciklom prošao samo jednom: „Voženje bicikla tamo i nije bilo naročito omiljeno. Tada mi se učinilo da je Damask bio sasvim drugačiji i veoma lijep, iako to nije bio. Bio je prepun kontrolnih mjesta, vojnika i redova ljudi u kojima se čekalo sve moguće.”

Hala al-Raschid Hala al-Raschid | © Juliette Moarbes Mjesto koje mi je Eyas htio pokazati nisam poznavao. Bilo je to Češko selo – najtiše i najmirnije mjesto između dvije ulice koje spadaju među najglasnije ulice Berlina; tamo gdje se susreću ulice Karl-Marx-Straße i Sonnenallee. Dok smo išli kroz ulicu Kirchgasse, Eyas mi je ispričao da tu dolazi kako bi posložio svoje misli i kako bi pronašao mir. On to mjesto naziva „moje mjesto u Berlinu”. Podsjeća ga na Saroju – veoma malo područje koje leži iza raskrsnice dviju jednako prepunih ulica. Eyas smatra da gradski plan Berlina prepisujemo planom Damaska kako bismo mjesta na koja više ne možemo otići u mislima držali budnim i kako bismo se stalno sjećali toga zašto smo ovdje; ali najviše zato što je Berlin tako živ i šaren i što prihvata svakog, bez obzira na to ko si i odakle dolaziš. „Ko ne poznaje historiju Berlina ne može ni zamisliti da je ovaj grad nekada bio podijeljen. Svaka četvrt ima svoj potpuno tipičan karakter. Damask je, u tom pogledu, isti takav. Sadašnji Berlin privlači cijeli svijet. Nadam se da će i Damask jednog dana biti  takav.”

Veliku privlačnost Berlin ima i za Seinu Kawati. Ona ima 33 godine, novinarka je i živi u Pragu. Gotovo svakog mjeseca ona sjeda u autobus za Berlin. „Samo u Berlinu mogu pronaći ono što mi nedostaje u Pragu: blizinu sirijskoj zajednici”, kaže ona. Istraživati novi grad sa starim prijateljima nudi joj mogućnost da nanovo upozna sebe i druge. „Sirijci ovdje su pravi borci, puni energije. Stalno su u potrazi za novim mogućnostima da nastave svoj stari život i da budu dio grada. Međutim, istovremeno se bore s trenutnom situacijom u Siriji i sa stereotipima o izbjeglicama, koje je veoma teško slomiti.”

Iz razgovora i šetnji na raznim omiljenim mjestima tih ljudi, izronile su slike osjećanja, sjećanja, nada, starih i novih veza. Svi nastavljaju svoj život, ali se dobro sjećaju mjesta s kojeg su došli, koji je od njih napravio one koji su danas. Svi su rekli da je berlinska duša ta koja im poklanja djelić njihove domovine. Tu dušu pronalaze u mnogim mjestima ili jelima, u muzici ili okupljanjima, a možda čak i u haotičnom temperamentu Berlina.

U Damasku sam se često penjao na brdo Kasiun, koje leži pored grada i s kojeg sam imao pogled na cijeli grad. Godilo mi je s te visine odozgo gledati na nervozu grada i tako se povući iz nje. Prvi put sam se ranih dvadesetih godina s prijateljem popeo na to brdo. Posljednji put, gotovo deset godina kasnije, sa istim prijateljem. Između toga bilo je bezbroj prilika u kojima smo dijelili sve svoje misli, svaku priču, svaku tajnu. Prilikom posljednje posjete, nismo mogli razlikovati odraz zalazećeg sunca od vatri u daljini, koje su potjecale od bombardiranja predgrađa Damaska. Gusti dim razilazio se u oblacima. Bili smo doslovno nijemi. Dok smo silazili, posljednji put smo se oprostili jedan od drugog. Obojica smo napustili Siriju u različitim pravcima.

Još nisam pronašao svoje mjesto u Berlinu, niti prijatelja s kojim bih ga mogao dijeliti. Ali, kao što Hala reče: „Život je ulica koja uvijek pokazuje samo naprijed.” Berlin ima bezbroj ulica i puteva. Ko zna kuda će me odvesti sljedeći korak.

Ovaj članak prvi put je objavljen 4. 5. 2018. godine na portalu ZEIT-ONLINE u seriji „10 nach 8”. Tekst i fotografije nastale su u okviru projekta „Mi smo mnogi. Priče iz useljeničkog društva” inicijative WIR MACHEN DAS. Projekt podržavaju povjerenici Vlade Savezne Republike Njemačke za migraciju, izbjeglice i integraciju.

Vrh