Sjećanje na Haruna Farockia Vidim što ti ne vidiš

Harun Farocki
Harun Farocki | © Hertha Hurnaus

U julu 2014. godine preminuo je Harun Farocki – režiser čije je pronicljive filmske eseje analizirao novi medijski svijet. Sa radikalnim pogledom pokušavao je da u slikama zadrži njihov sopstveni smisao, da ih oslobodi političkih i kulturalnih kodiranja.

Kadar je kadar – filmaš, esejist, medijski umjetnik i medijski teoretičar Harun Farocki preko četiri decenije sprovodio je ovu maksimu svojim filmovima u praksi i stvorio je monolitno djelo u njemačkom kino-pejzažu. Svojim minimalističkim a istovremenom realističkim stilom pripadao je najprofiliranijim stvaraocima dokumentarnog filma svoje generacije. Detalji na slici, pozicija kamere, kod njega zaista pričaju o političkom stavu ili o odnosu prema svijetu. Obzirom da se ovaj svijet za Farockia sve više pretvarao u medijalni svijet, u jedan svijet koji se prezentira slikama, konstruisan i dekonstruisan moćima, samo gledanje postalo je jedna njegova velika tema. Ili da citiramo samog iztraživača slika i fenomenologa: „Čovjek ne mora tražiti nove slike, ali se postojeće slike moraju preraditi na način da postanu nove.“

Strategije otuđenja i novi vizualni teritoriji

Šta je Harun Farocki vidjeo, a što mi propuštamo? I kako nam je otvarao oči sa previđenim i neviđenim? Ako pogledamo njegov dokumentarni film Der Aufritt, koji je nastao 1996. godine, čovjek prvo biva suočen sa terminologijom, koja se ne uspijeva kategorizirati. Radnja je prvobitno skoro nejasna: Šta misli mladić kojeg kamera snima kada govori o „mekim faktorima“, o „negativnim scenarijima“ ili „multi-tematizirajućim kampanjama“? Bez uvoda, bez komentara, bez predstavljanja osobe koja govori, čovjek se osjeća bezpomoćno izložen stručnom žargonu. Tek kada se nakon nekog vremena pojave nacrti za logo „Eyedentity“ i kada se pojavi riječ optičar sve dobija smisao. Der Auftritt pokazuje razvoj reklamne kampanje.
Intervju sa Harunom Farockijem, nastao u okviru projekta Goethe-Instituta Boston, 2013. (Youtube.com)

Iritirati, dekonstruisati, fokusirati, haotizirati, učiniti nesigurnim – tako glase strategije otuđivanja Haruna Farockia. Najzad ovaj filmaš je na platnu nastavio otuđujući rad Bertola Brechta. Njegov kritički pogled na mehanizme kapitalističkog društva i njegova skeptičnost prema ustaljenim konvencionalnim slikama vodila ga je iznova u nove svjetove i vizualne teritorije. Farocki je prisustvovao menadžerskim obrazovnim seminarima i detaljno je proučio uticajna mjesta novog kapitalizma; pratio je prodajne razgovore i strategije pregovaranja (Die Schulung, 1987) i secirao je novu prezentacijsku politiku prvog Zaljevskog rata Erkennen und Verfolgen (2003).

Historijsko svjedočanstvo oka

Trijumfalna muzika koja traje nekoliko momenata u filmu Erkennen und Verfolgen mogla bi poticati iz jezivog ratnog filma i naglašava propagandni podtekst slika sa vijesti, koje su početkom devedesetih godina obišle svijet. Po prvi put su postavljene kamere na letjelice koje su uživo dokumentovale bombardovanje. Sa arhivskim materijalom, ponavljanjima i usporenim snimcima bombardovanja kao i invervjuima uposlenika modernih koncerna vojne industrije, Farocki reflektira jedno novo, elektronsko vođenje rata, koje ne upotrebljava samo novo oružje nego i stvara novi estetski pristup ratu. Kako oko gledaoca može biti svjedok historije kada bombe i oni koji sastavljaju izvještaje postaju jedno? – Tako glasi Farockijevo pitanje.

Od Brechta do Godarda

Harun Farocki, sin Nijemice i indijskog ljekara rođen je 1944. godine u Neutitscheinu (danas Nový Jičín u Češkoj Republici), odrastao u Indiji i Indoneziji, 1958. godine sa svojom porodicom se preselio u Hamburg. 1962. godine otišao je u Zapadni Berlin gdje je naknadno maturirao. Tu je počeo i njegov umjetnički put, u vremenu kada se umjetnost politizira i kada je Jean-Luc Godard dao svoju čuvenu izjavu: Čovjek ne mora praviti političke filmove, nego film učiniti političkim. 1966. godine Farocki je pripadao prvoj generaciji studenata na Njemačkoj filmskoj i televizijskoj akademiji u Berlinu (dffb).
Radikalne društvene promjene bile su pred vratima, slike rata u Vijetnamu šokirale su svijet. U Berlinu su studenti filma preuzeli ideje vanparlamentarne opozicije – toliko radikalno i žestoko da je Farocki, pored Holgera Meinsa, Hartmuta Bitomskya i Wolfganga Petersona koji su kasnije postali članovi RAF-a, morao napustiti akademiju zbog nepoželjnih političkih aktivnosti.

Bilo je to vrijeme kada je Harun Farocki u jednom od svojih prvih radova koristio sopstveno tijelo kao ilustrativni materijal. U filmu Nicht löschbares Feuer (1968) sjedi u odijelu, zauzeo je stav spikera na pultu i govori o napalmu. „Možemo Vam dati samo slabu predstavu toga kako napalm djeluje“, kaže Farocki. Nakon toga uzima cigaretu i gasi je na svojoj lijevoj podlaktici. „Cigareta spaljuje sa otprilike 400 stepeni“, pokreće ruku, tako da se vidi opekotina, „Napalm spaljuje sa otprilike 3000 stepeni“. Od gledanja do osjećanja, tako bi se mogao opisati ovaj pokret. Naravno da se nakon toga žrtve požara rata u Vijetnamu gledaju drugačijim očima. I naravno posjeta jednom proizvođaču napalma i naučni detalji pruženi od strane uposlenika u filmu izazivaju asocijacije na Ciklon B koji je korišten u njemačkim koncentracionim logorima za ubijanje logoraša, posebno u Aušvicu.

Slike, uzori, historijske slike

Harun Farocki je realizirao više od 90 filmova, bio je autor i urednik 1984. godine obustavljenog časopisa „Filmkritik“, bio je dramaturg, pozorišni režiser i predavač na akademiji. Posljednjih godina radio je intenzivno za muzeje i galerije, realizirao je medijske i video instalacije, zato što njemačko kino i televizija nisu nudili dovoljno prostora za njegove esejske radove. S druge strane, u igranim filmovima režisera Christiana Petzolda njegovi teorijski diskursi su pronašli svoj fikcionalni eho. Prilikom dugih šetnji kroz Berlin-Kreuzberg zajedno su razvijali njegove scenarije. Nicht ohne Risiko (2004), Farockijeva dokumentarna refleksija o „kapitalizmu skakavaca“, bila je uzor za Petzoldovu dramu Yella (2007). U filmu Barbara (2012), glavnom ulogom koju igra Nina Hoss, zajedno bacaju iznenađujuće drugačiji pogled na Njemačku Demokratsku Republiku. Poslijeratna drama Phoenix (2014) na nevjerovatan način govori o sjećanju, identitetu, doživljavanju samog sebe i kako nas drugi doživljavaju – i još jednom baca svijetlo na to koliko kino-pejzaž treba Farockijeva otuđenja, kako bi pronašao nove načine za posmatranje prošlosti. Bila je to posljednja Farockijeva saradnja sa Christianom Petzoldom. 30. jula 2014. godine Harun Farocki je preminuo u 70-toj godini života u blizini Berlina.