Rosinenpicker
Između obračuna i zbližavanja

U romanima Necatija Özirisa i Deniza Utlua fokus je na suočavanju s odsutnim očevima, pri čemu jedno suočavanje završava bijesom, a drugo melankolijom.  
 

Autofikcija je u modi, i to već dugo vremena. U spisateljskom radu koji se bavi vlastitim životom riječ je o suočavanju s onime što je autora ili autoricu obilježilo zbog njegova ili njezina porijekla ili obitelji. Granice između doživljenog i izmišljenog pritom su fluidne.

Ove godine objavljeno je nekoliko romana koji istražuju odnos prema roditeljima. Često je smrt ta koja je navela autora ili autoricu na bavljenje precima. Tako su Maxim Biller s Mama Odessa i Wolf Haas s Eigentum napisali istovremeno podrugljive i nježne knjige sjećanja nakon što su obojici prije nekoliko godina umrle majke. I Michel Bergmann se u svojem romanu Mameleben oder das gestohlene Glück bavi sudbinom svoje majke koja je umrla 2021. godine i koja je preživjela koncentracijski logor. Za razliku od njih, Katharina Mevissen se romanu Mutters Stimmbruch ne naslanja na stvarnost već retrospektivom stvara jake, gotovo bizarne i nadrealne slike.


Pisanje o očevima u Njemačkoj tradicionalno je vezano uz suočavanje s nacionalsocijalističkom prošlošću i u nekima od tih djela, kao što je to romaneskni esej Bernwarda Verspera Die Reise (1977.), njihovi se autori i autorice javno „obračunavaju“ sa svojim očevima. Suvremene knjige o očevima međutim većinom nisu obračuni nego pokušaji zbližavanja, kao što je 2021. godine ustvrdio Ralph Gerstenberg u jednom prilogu za Deutschlandfunk.

Knjige o očevima iz osobite perspektive ove su godine objavili Necati Öziri, riječ je o njegovu debitantskom romanu Vatermal i Deniz Utlu, čiji roman nosi naslov Vaters Meer. Obojica autora pišu o svojim očevima koji su porijeklom iz Turske, pišući tako i o tome što iskustvo migracije znači za njihove obitelji.

Knjiga upućena ocu

© Claasen Jednako kao što Kafka nikada nije poslao svoje opširno Pismo ocu, tako je i Özirijev roman Vatermal knjiga upućena ocu koju ovaj vjerojatno također nikada neće pročitati. Pisanje u ovom slučaju znači bavljenje konfliktom između oca i sina, pokušajse približavanja odgovorima na pitanja iz prošlosti na koja nikada neće biti konačnog odgovora.  

Kod Kaftke sin piše: „U mojem pisanju se radilo o tebi, u njemu sam se samo požalio na sve ono, na što se nisam mogao požaliti na tvojim grudima.“ I kod Özirija sin Arda, koji leži u bolnici i vrlo vjerojatno umire, optužuje oca, ali Ardin otac je fantom, on ga nikada nije upoznao. Ardin otac je napustio obitelj i u Turskoj osnovao novu. Otac i sin vanjštinom sliče, obojica imaju znamenku na licu. Znamenka (Muttermal, Mutter=majka) kao očev znak (Vatermal, Vater=otac), ironičan prekid povezanosti koja u životu ne postoji.

Arda zamišlja vrlo različite slike oca. U svojem ga bijesu zamišlja kao „oca-šupka“, ali zatim ipak ne vjeruje da je bio loš otac. Pripovjedač u prvom licu stalno se iznova izravno obraća ocu kojega ne zove tata nego Metin: „Vjerojatno si nakon zatvora postao najnježniji, najpažljiviji otac.“ Ali nažalost tek sa svojom drugom obitelji.

Praznine

© Suhrkamp U romanu Vaters Meer pripovjedač Yunus ima trinaest godina kada njegov otac Zeki doživljava dva moždana udara, nakon kojih živi još deset godina i može komunicirati samo pokretima očiju. Yunusova majka ga njeguje do njegove smrti. U romanu se Yunus prisjeća doživljaja i prizora iz djetinjstva – i iz očeva života, s brojnim prazninama koje Yunus kao pripovjedač sada mora popuniti uz pomoć mašte. I Yunusov otac je fantom, koji je ipak fizički prisutan: „Otac je postao priča, više nije bio osoba.“ 

Obitelj potječe iz prastaroga grada Mardina na tursko-sirijskoj granici koji se nalazio u nekadašnjoj Mezopotamiji. Svojom mješavinom naroda i religija grad je simbol otvorenosti. I za Yunusa i za njegova oca Mardin je mjesto koje budi brojna sjećanja. Na jednome mjestu u romanu, koje govori o odlasku u Mardin, stoji da je to „neočekivano putovanje u prošlost, u vrijeme kada su živjeli na ishodištu

Bijes i melankolija

Ove dvije knjige o očevima napisane su dvama vrlo različitim tonovima. Dok se u središtu Özirijeve nalazi sin rastrgan između mladenačkog bijesa i istovremeno želje za pomirenjem s nestalim ocem, dotle je roman Deniza Utlua poetična i melankolična knjiga sjećanja koje oscilira između ljubavi prema snažnoj figuri oca i bolnoga gubitka te iste figure unatoč tome što je otac živ.  

Obje su knjige s pravom izdvojene iz mase novoobjavljenih naslova. Özirijev Vatermal ove je godine bio nominiran za ZDF-ovu književnu nagradu aspekte i našao se na short-listi za Njemačku nagradu za književnost Shortlist des Deutschen Buchpreises. U romanu se prema riječima žirija „odražava zvuk ulice: bijesan je, dovitljiv, duhovit i nježan. Njegovi junaci traže svoj smjer i smisao u društvu u koje se nikada nisu stvarno uklopili. Öziri nam otvara oči i omogućava pogled u tu njemačku stvarnost.“


Deniz Utlu je nagrađen ovogodišnjom Bavarskom književnom nagradom Bayerischen Buchpreis a članica žirija Marie Schoeß, autorica i moderatorica na Bavarskoj radioteleviziji, o romanu Vaters Meer piše da Utlu „prije svega otkriva jedno, a to je snaga pripovijedanja. Kada jednom shvati da se sjećanja mogu oblikovati, sin se baca na posao i piše svoju osobnu verziju obiteljske povijesti, koristeći se pritom svojim izrazito razvijenim osjećajem za višejezičnost, uživajući u igri s različitim tradicijama pripovijedanja i prikazujući toplinu vlastitoga doma.“