Brzi pristup:

Idi direktno na sadržaj ( Alt+1)Idi direktno na drugi stupanj navigacije (Alt 3)Idi direktno na prvi stupanj navigacije (Alt 2)

Žedni grad
Tajna smrti ili Manduševac

Junge am Brunen
© Katarina Zlatec

Na Zemlji se sve promijenilo i nekadašnji, bezbrižni život postao je prošlost. Ljudi su se, osobito oni u većim gradovima, posve zatvorili u svoje domove. Izlazili bi samo po najnužnije namirnice do trgovina, a neki su još uvijek morali i fizički odlaziti na posao. Sve ulice, parkove, dječja igrališta te zidove kuća, zgrada i nebodera prožimao je neugodan strah.

Von Karlo Roginek

S vremena na vrijeme izbio bi pokoji prosvjed onih koji više nisu mogli izdržati život unutar četiri zida te su to ujedno bila najveća okupljanja građana. Bezbrižnost se pozdravila sa žiteljima Zagreba, kao i s najvećim dijelom svijeta te je otišla u prošlost, a na njezino mjesto je zasjela bojazan. Svi su strepili, bili u grču, mnogi su molili i svi su željeli samo jedno – preživjeti. 

Još pred godinu dana ljudi su mislili da vladaju Zemljom, ali sada je to bila prošlost jer zavladao je strašni virus. Bilo je vrlo malo zaraženih, tek jedan na tristo tisuća ljudi, ali to nimalo nije umanjivalo opasnost, jer još se nijedan zaraženi nije uspio oporaviti i svi su vrlo brzo izdahnuli. Bio je to smrtonosni virus koji nije štedio nikoga bez obzira na dob, tjelesno zdravlje ili kondiciju, a u Francuskoj gdje je uzeo najviše života, prozvali su ga Mort secrete, što bi se kod nas moglo prevesti kao Tajna smrt. Tajni atribut je dugovao svojoj nedokučivosti jer čak ni najučeniji stručnjaci još nisu uspjeli odgonetnuti kojim se putem prenosi i kako se točno širi. Najviše je bilo onih koji su tvrdili da se virus širi respiratornim putevima te da u zraku može preživjeti i do tjedan dana, a na čvrstim predmetima i do mjesec dana. Nije se čak znalo ni odakle je došao i što ga je prouzročilo, ali najviše znanstvenika je držalo da se razvio uslijed velikih klimatskih promjena koje su u posljednje dvije godine postale sve djelotvornije i vidljivije. Bilo je čak dosta onih koji su tvrdili da se Tajna smrt širi pogledom te su se masovno prodavale specijalno zatamnjene naočale s posebnim staklom. Koristili su ih svi oni kojima je gledanje u oči bilo neophodno zbog posla, kako bi se zaštitili od urođene navike da se sugovornika gleda u oči, a osobito su bile potrebne političarima na međunarodnim skupovima i panelima kojih je bilo sve više jer svijet je zapadao u sve veći kaos.

Wasser © Katarina Zlatec Godišnja doba u područjima umjerenih klimatskih pojaseva bila su sve manje uočljiva. Zimi bi dolazili ledeni i snježni valovi koji bi potrajali svega tjedan ili dva i onda bi ponovno bivalo iznadprosječno toplo. Iz dana u dan temperature su bile u porastu, a s njima je počela rasti i razina mora. Mediji više nisu imali potrebu dodatno dramatizirati ili preuveličavati zbivanja i događaje u svijetu. Medijske kuće su štoviše potpisivale međusobne dogovore kojima su jamčile da će svojim vijestima nastojati širiti i pobuđivati osjećaje zajedništva, solidarnosti i  nade kod svih čitatelja, gledatelja i slušatelja. Ljeti je bilo najgore, u mnogim dijelovima svijeta nepodnošljivo. Kiše je bilo sve manje, požara sve više, a suša je toga ljeta prekrila čitavu sjevernu Zemljinu polutku. Pitke vode je još uvijek bilo, ali već su se na veliko udruživale korporacije koje su masovno upućivale tankere do ledenjaka kako bi ondje sakupili što više pitke vode za još crnje dane. Ljudima je bilo teško povjerovati, a još teže prihvatiti da se život na Zemlji uistinu tako silovito promijenio te da su životni uvjeti postali toliko loši u svega dvije godine. Kod mnogih je počelo prevladavati malodušje, depresija i odavanje ovisnostima. Bilo je i mnogih koji su postajali buntovni, ljuti i agresivni uz povećanje kriminalnih djela, a bilo je i onih koji su odlučili boriti se protiv dva ljuta neprijatelja – suše i virusa. 

Jedanaestogodišnji Samuel bio je jedan od onih koji su osjetili svu težinu i grozotu ovih ljutih neprijatelja. On je bio jedno od one djece koja ne znaju tko su im roditelji te je živio u dječjem domu čekajući da ga netko posvoji, ali to se za sada nije dogodilo. Zaključio je da je to zbog njegovih neravnih zubi koji su rasli svaki na svoju stranu te klempavih ušiju koje su mu djelovale kao dvije antene. Često je bio tužan zbog toga i žalio se kako treba zubni aparatić, ali uprava doma je procijenila kako nisu u mogućnosti omogućiti mu aparatić jer bi ga onda željela i sva ostala djeca s takvim poteškoćama, a to bi bilo nepodnošljivo, osobito u ovim izrazito teškim i kriznim vremenima. Mnogi njegovi vršnjaci već su bili posvojeni, a on je i dalje čekao te se nadao danu kada će netko poželjeti biti njegova mama i njegov tata. 

Bio je jedno od one djece koja su već dugo u domu te je dobio zadatak govoriti na različitim okupljanjima. Govorio je o tome kako mu je u domu i što sve tamo radi. Već je bio napamet naučio svoj dio te je znao da ukoliko želi i dalje putovati i govoriti o vlastitom iskustvu u domu, da o životu u domu nikada ne smije reći ništa loše. Volio je dom i tamo je imao mnoge prijatelje te mu to nije predstavljalo nikakav problem. Bio je poslušan i revan te je redovito lijepo pričao o životu u domu zbog čega ga je na pedesetogodišnjoj proslavi osnutka doma pohvalio i sam ravnatelj. To mu je bilo najveće životno postignuće jer ruku mu je pružio i čestitao mu sam ravnatelj. Od toga je trenutka mislio da možda on i nije toliko loš dječak te se nakon ovakvog postignuća još više nadao kako će ga sada zasigurno posvojiti neka obitelj. Nažalost, njegovi lijepi osjećaji nadanja naglo su bili prekinuti nakon što se saznalo da je upravo on jedan od zaraženih Tajnom smrću. 

Bio je dvadeset i peti srpnja. Sat sa crkvenog zvonika upravo je otkucao podne. Trg bana Jelačića zjapio je posve prazan, upravo kao da ovdje više ne žive ljudi. Sunčeve zrake kao da nisu grijale, nego pržile sve pred sobom. Samuel je rano jutros bio dovezen u Jurišićevu ulicu gdje je u specijaliziranom laboratoriju podvrgnut strogo kontroliranim ispitivanjima i istraživanjima. Utvrđeno je da je Tajnu smrt najvjerojatnije pokupio negdje u Sarajevu, tijekom svojeg posljednjeg putovanja. Ispitivanja su trajala više od četiri sata, stavljan je u razne komore i vađena mu je krv dva puta. Uza sve to, još ujutro ništa nije smio jesti, tako da je bio posve iscrpljen kada su završila ispitivanja u podne. Slabost mu je prožela čitavo biće i bio je jako žedan. Jedva je čekao spustiti se niz stepenice, ukrcati se u kombi i krenuti natrag prema domu. Laganim je korakom otišao do raskrižja Jurišićeve i Draškovićeve ulice gdje je bilo dogovoreno da će ga kombi pričekati, ali kombija nije bilo. Tek kasnije je utvrđeno da je kombi ostao u kvaru. Mobitel, koji je inače dobivao kada bi išao nekamo iz doma, sada nije smio nositi sa sobom kako slučajno ne bi došao u napast da snima ili fotografira nešto u specijaliziranim prostorijama gdje je bio ispitivan. 

 Dugo je čekao sklanjajući se u hladu, a žega dana bila je nepo-dnošljiva. Osjećao je sve veću iscrpljenost i sveopći umor. Bio je jako gladan, još više žedan, a virus je ostavljao sve veće posljedice na njegovom dječačkom, mladolikom tijelu. Slabost i vrućica počele su mu oduzimati posljednje tjelesne snage. Osjetio je kako više nema vremena za čekanje i razmišljanje. Ustao je i krenuo po vodu. Čitavo biće žudjelo mu je okrjepom, za osvježenjem, a grlo mu je bilo suho baš poput zemlje koja danima nije primila ni kapi kiše. Išao je od vrata do vrata, kucao i zvonio, no nitko mu nije otvarao. Svi kafići, restorani i dućani u blizini bili su zatvoreni baš kao i kiosci. U mislima je vidio samo vodu i onda se brzo dosjetio da ima vode na Manduševcu na Trgu bana Jelačića. Sjetio se izleta od prošle godine kada su upravo ondje na Manduševcu, na novoinstaliranim slavinama, djeca ulijevala svježu vodu u svoje bočice te nastavljala dalje na Kaptol prema katedrali. Skupio je posljednje atome snage i potjerao malaksave noge prema Manduševcu. U tim je trenucima zaboravio da je bolestan, zaboravio da možda nikada neće upoznati svoje roditelje. Nije više mislio ni na svoje iskrivljene zube i klempave uši. Želio je samo popiti vode, utažiti žeđ te potom leći i odmoriti slabo tijelo iscrpljeno djelovanjem Tajne smrti. 

Teškim je mukama došao do Trga bana Jelačića te kao u izmaglici vidio dvije siluete koje su se ubrzano kretale drugom stranom Trga. Smogao je svu snagu i vikao upomoć, ali siluete se nisu zaustavljale i brzo su se izgubile na uglu prema Praškoj ulici. Nagla bol probola mu je srce. Bila mu je to potvrda da ga ni sada nitko ne želi, da ga nitko na ovom svijetu ne voli. Malaksave noge i dalje su ga nagonski vodile prema slavinama, a u duši je bio Pale sam na svijetu. Nepodnošljiva žega i smrtonosni virus bili su mu jedini suputnici. Sjetio se sve one djece kojima je govorio kako je u domu, sjetio se lica svojih najboljih prijatelja iz doma te je skupio posljednju snagu, okrenuo jednu od ručica slavine i onda je potekla spasonosna voda iz Manduševca. Mlaz vode svježio mu je lice, natapao usta te mu vraćao punu svijest. Kad se napio vode, legao je ispod slavine i pustio da mu vodi krijepi izmučeno tijelo. 

U tim se trenucima dogodilo nešto što najuvaženiji istraživači i znanstvenici još i danas proučavaju, ali bez ijednog racionalnog objašnjenja. Sa svakom novom kapi vode Samuel se osjećao sve čilije i zdravije te je nakon desetak minuta provedenih ispod slavine bio posve obnovljen, bio zdrav. Sutradan su liječnici zabezeknuto gledali u Samuelove nalaze, a u svim medijima osvanula je vijest o prvom čovjeku, jedanaestogodišnjem dječaku Samuelu, koji je prvi uspio pobijediti Tajnu smrt. Nitko nije razumio kako i zašto je ozdravio, samo je Samuel znao za divnu djevojku duge, plave kose koja mu je na Manduševcu nježno umivala lice i natapala ga svojim suzama. Samuel je znao da će to zauvijek ostati njihova tajna, jer zasigurno mu nitko ne bi povjerovao kad bi rekao da je to bila lijepa Manduša. 

Top