Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

„projektbauhaus”
„Može li dizajn promijeniti društvo?”

Bauhaus je osnovan 1919. godine, a zatvorili su ga nacionalsocijalisti 1933. Već četiri godine prije stogodišnjeg jubileja te visoke škole za umjetnost i dizajn, koja je u velikoj mjeri obilježila pravac kretanja u 20. stoljeću, jedna inicijativa baca anticipirajući pogled natrag u historiju. 

Bio je to iznenađujući poduhvat: dok su se institucije koje na historijskim lokacijama Bauhausa tradicionalno njeguju njegovo naslijeđe (Muzej Bauhausa u Weimaru, Fondacija Bauhaus Dessau, Arhiv Bauhausa u Berlinu) još uvijek bavile planovima za uređivanje zgrada muzeja povodom jubileja te visoke škole u 2019. godini, na scenu je istupila jedna nova inicijativa. „projektbauhaus”, grupa internacionalnih dizajnera, teoretičara i autora, početkom ove godine javila se za riječ – uz podršku časopisa za arhitekturu ARCH+. Njihov plan je da provjere rane ideje Bauhausa u kontekstu njihove recepcije. Do 2019. godine, inicijativa svake godine namjerava nabaciti neko pitanje vezano za dizajniranje i dati da umjetnici, dizajneri i arhitekti tematiziraju to pitanje.

Okončati promjenu

© Tomás Saraceno, Investigations into the potentials of sky-life. Reykjavic Marathon, 2007 © Tomás Saraceno, Investigations into the potentials of sky-life. Reykjavic Marathon, 2007 Interes je bio ogroman, a dvodnevni simpozij te inicijative u berlinskoj „Kući kultura svijeta”  (Haus der Kulturen der Welt) u septembru 2015. godine, koji je bio popraćen izložbom, bio je rasprodat. Raspravljalo se o pitanju „Može li dizajn promijeniti društvo?” – i to izrazito načelno. Naime, dok je jedan od inicijatora, arhitekt i bivši direktor Fondacije Bauhaus Philipp Oswalt, u svojim uvodnim riječima, još polazio od toga da će većina prisutnih osoba na to pitanje vjerovatno odgovoriti potvrdno, filozof Boris Groys doveo je u pitanje Oswaltovu sigurnost. Kritizirao je upravo to što to pitanje polazi od pogrešne sigurnosti. Naime, društvo se, prema Groysovom mišljenju, zapravo nalazi u procesu stalne promjene – princip koji je bio prisvojio i sam Bauhaus. Samim tim su se, međutim, umjetnici i dizajneri tokom prošlog stoljeća preselili iz „kule od bjelokosti” u „kontrolnu kulu”, odakle sada nadgledaju dizajniranje. To, prema Groysu, znači da se i promjena nalazi pod kontrolom dizajna. Ukoliko se društvo zaista želi mijenjati, onda se prvo mora prekinuti s promjenom kao društvenim principom. To bi bilo istovjetno sa nekim novim prosvjetiteljstvom, sa nekom novom revolucijom, koja, međutim, prema Groysovom mišljenju, ne može doći iz oblasti dizajna.                          

Dizajniranje i kapitalizam

Gui Bonsiepe, svojevremeno student i predavač na Univerzitetu za dizajn u Ulmu, osnovanom 1953. godine pod znakom Bauhausa, stvari nije posmatrao tako radikalno. Iako, prema njegovom mišljenju, dizajniranje u igru unosi dimenziju budućnosti, u njemu, sa druge strane, postoje i promjene koje su okrenute unatrag i koje su restaurativne. Tako, naprimjer, parola „Design thinking”, koja se često koristi u oblasti naučnog istraživanja dizajna, često budi visoko postavljena očekivanja. Čini se kao da se pri tome radi o spasavanju kapitalizma. Međutim, on smatra da bi se pri tome ipak trebalo raditi o pitanju ne treba li dizajniranje štaviše podržavati ukidanje potlačivanja.

Najkasnije nakon Bonsiepeovog priloga, počela se voditi diskusija o pitanju koje je djelovalo realističnije: „Mogu li dizajneri učestvovati u promjeni kapitalizma?” Na taj način su se izvukli i uobičajeni zaključci iz historijskih samoprecjenjivanja, povezanih sa imenom „Bauhaus”, u odnosu na dizajnerske zahtjeve moderne. Dakle, teze simpozija bile su daleko od utopijske ideje Bauhausa, prema kojoj se putem „nove gradnje” može stvoriti i „novi čovjek”.

Dizajnirati emancipaciju

Bili su to projekti iz dizajnerske prakse, koji su bili zamišljeni u jednom samoorganiziranom, emancipacijskom smislu, koji su bili u stanju da to preopterećeno polazišno pitanje opet spuste na tlo: planerka Renée Tribble i umjetnik Christoph Schäfer iz hamburškog projekta „PlanBude”  predstavili su svoj uspješni pokušaj da se putem direktnog učešća građana u dizajnerskom smislu umiješaju u planiranje za izgradnju jedne centralne parcele u centru grada Hamburga.  Léonore Bonaccini i Xavier Fourt iz francuskog „Bureau d´études” prezentirali su svoje infografike, rezultat dosta zahtjevnih istraživanja, uz pomoć kojih za svakoga čine vidljivim međusobnu isprepletenost multinacionalnih koncerna.

Granice kao dizajniranje

Slijepa tačka simpozija, međutim, izašla je na vidjelo tek u okviru završne diskusije: naime, dok se, na samo kilometar udaljenosti, hiljade izbjeglica nastojalo registrirati kao azilanti pod potpuno nedostatnim okolnostima u centralnoj državnoj ustanovi, činilo se da – i to baš u „Kući kultura svijeta” – polazišno pitanje jednog, pored svega ostalog, bespotrebno „zapadnjački”  koncipiranog simpozija doslovno zastarijeva u realnom vremenu. Bio je to njujorški teoretičar arhitekture Reinhold Martin, koji je na koncu kritizirao tu dizajnersku gestu, koja je kako jednostavna, tako i prepuna teških posljedica. Naime, dizajniranje društva, rekao je Martin u kontekstu izbjegličke krize, uvijek počinje tamo gdje se uz pomoć osnovnih dizajnerskih elemenata koji se koriste i u Bauhausu, a to su „tačka”, „linija” i „površina”, povuku granice – pa i one između država. Ili gdje se od njih odustane.

Nazad na dosije

Vrh