Brzi pristup:
Idi direktno na sadržaj (Alt 1)Idi direktno na sekundarnu navigaciju (Alt 3)Idi direktno na glavnu navigaciju (Alt 2)

Izbjeglice u njemačkim školama
Ideje u vezi sa integracijom

Još uvijek neke škole u Njemačkoj imaju probleme s tim da integriraju izbjeglice. Istraživač migracija Aladin El-Mafaalani u intervjuu objašnjava šta je razlog tome – i šta se može poboljšati.

Gospodine El-Mafaalani, koju biste školsku ocjenu trenutno dali njemačkom školskom sistemu za integraciju migranata?
 
Kod migranata koji, pravno gledano, imaju dobre okvirne uvjete, školskom sistemu dao bih ocjenu 3+.
 
A koju ocjenu biste dali za integraciju izbjeglica?   
 
Tu se mora praviti razlika. Kod grupa sa dobrom perspektivom za ostanak, također bih dao ocjenu 3+, a kod grupa iz takozvanih sigurnih zemalja porijekla dao bih ocjenu između 1 i 2.
 
Zašto tako lošu?
 
Kod te djece i kod tih mladih ljudi često se ne kontrolira da li zaista idu u školu. A kada znaju da će opet morati napustiti Njemačku, interes za školu može da opadne. Kod kriminaliteta je situacija slična: osobe sa lošom perspektivom za ostanak u Njemačkoj natprosječno često vrše kaznena djela jer znaju da ne mogu stvarno nešto izgubiti. Za razliku od njih, izbjeglice sa dobrom perspektivom za ostanak ispotprosječno teško vrše kriminalne radnje.
 
A kakva je situacija sa integracijom maloljetnika sa dobrom perspektivom za ostanak?
 
U vezi s tim, u Njemačkoj u međuvremenu postoje mnoge ideje i mnogi koncepti. Čim se mlade izbjeglice predaju nekoj općini, one su od šeste godine obavezne da pohađaju školu. Da li dijete prvo treba u razred za djecu s posebnim potrebama u učenju ili u regularan razred? Da li mu je potrebna psihološka pomoć i podrška? Kakva je situacija u vezi sa njegovim poznavanjem jezika? To su sigurno neka od pitanja koja se postavljaju, što još prije nekoliko godina uopće nije bio slučaj. A rezultat je jasan: mnoge mlade izbjeglice koje su ovdje tek dvije godine u međuvremenu bolje govore njemački jezik od velikog broja migranata koji ovdje žive već decenijama.

Da li su škole i nastavno osoblje dobro pripremljeni?
 
To ovisi i o tome gdje se škola nalazi. Ne postoji nikakav sveobuhvatni okvirni koncept za svaku školu. Škole u gusto naseljenim područjima i u velikim gradovima – ali ni one uvijek – najčešće imaju više iskustva sa nenjemačkim učenicama i učenicima. Na selu se, za razliku od toga, ponekad pomalo bespomoćno eksperimentira. Nastavnici tamo jednim dijelom imaju malo iskustva sa djecom koja ne govore njemački jezik. Zbog toga politika posebno treba podržavati općine sa manje iskustva. Na selu jednostavno postoji manji broj struktura. Često, naprimjer, nedostaje savjetovanja, narodnih univerziteta, udruženja.
 
Da li mislite da bi imalo smisla izbjeglice smještati samo u gusto naseljenim područjima i u velikim gradovima?
 
Pa, i u nekim velikim gradovima stvari loše funkcioniraju, a u nekim seoskim zajednicama idu dobro. To zaista ovisi o konkretnim iskustvima sa migracijom. Zbog toga bi bilo dobro uspostaviti kooperaciju između različitih općina, koje bi se onda uzajamno mogle podržavati i razmjenjivati iskustva.

Kako se obučavaju nastavnici i nastavničko osoblje?
 
U međuvremenu, postoji ogroman broj raznih usavršavanja za nastavnike koje nude sindikati pedagoških zanimanja. Dijelom nedostaju osobe koje mogu držati te obuke. A to, naravno, i traje dugo jer je Njemačka dosta nekoordinirano započela integraciju izbjeglica u školski sistem. Ali mora se uzeti u obzir: kada je, naprimjer, tokom 1980-ih godina veliki broj ljudi iz Libanona došao u Njemačku, za njih škola nije bila obavezna, a tek rijetko je postojala podrška u oblasti učenja njemačkog jezika. Prije su djecu koja nisu govorila njemački jezik često odmah prebacivali u školu za djecu s posebnim potrebama. Integracija je, u skladu s tim, proticala loše. To što je danas situacija drugačija već nosi plodove. Nastavnici kažu da su izbjeglička djeca veoma motivirana. Ako je nastavničko osoblje preopterećeno, onda ono nije posebno preopterećeno baš zbog tih učenica i učenika, već zbog velikog broja noviteta koji proizlaze iz stalnih reformi nastavnih planova i programa, kao i zbog inkluzije učenica i učenika s posebnim potrebama.

U nekim zemljama porijekla situacija je problematična već toliko dugo da neke izbjeglice nemaju gotovo nikakvo školsko ili više obrazovanje. Da li je njemački školski sistem dovoljno fleksibilan da primi i takve osobe?
 
Trenutno ne postoji nikakav ciljani koncept za to. Ali u cjelodnevnim školama, koje u međuvremenu postoje u svim pokrajinama širom Njemačke, socijalni radnici, školski psiholozi i pedagozi sa specijalnim obrazovanjem učenicima i učenicima mogu pružiti dosta širu pomoć nego prije. Mene je impresionirala priča jednog trinaestogodišnjaka koji nekoliko godina nije pohađao nikakvu školu. Sa njegovim školskim znanjem, trebali su ga zapravo smjestiti u drugi ili treći razred. Dijete je na kraju upisano u sedmi razred, i dalje uči njemački jezik, a kao olakšica mu je arapski jezik priznat kao drugi strani jezik. Pedagozi danas pokušavaju da svako dijete posmatraju  individualno i dobro razmisle o tome da li je zaista nužna škola za djecu s posebnim potrebama. Izbjeglička djeca trebala bi što je prije moguće krenuti u školu, i to što prije u regularni razred.
 
Zar integracija nije povezana i s tim da li roditelji mladih izbjeglica imaju privatne kontakte sa njemačkim roditeljima i kakvo je međusobno ophođenje svih učenika?
 
Oblasti izvan nastave, naravno, igraju ulogu. U međuvremenu, gotovo svaka izbjeglica nekada dođe u kontakt s počasnim pomagačima – i taj kontakt je blizak i dobar. Zbog toga, prema mom mišljenju, kontakt među roditeljima uopće nije toliko važan.
 
Poseban slučaj su traumatizirana i zastrašena djeca. Kako se postupa s njima?
 
Kada je neka mlada izbjeglica traumatizirana, u pravilu se to prepozna već prije prvog dana škole. U školi postoji psihološka služba, ali samo rijetko postoji potreba za terapijom. Najčešće je dovoljna svakodnevnica koja funkcionira: strukturiran tok dana, međuljudski kontakti i mogućnost da budu priznati. Nastavnici često sve moguće vidove problematičnog ponašanja kod djece svode na traumatična iskustva – možda i zato što su preopterećeni. Traumatizacija je često samo predrasuda. Veće opterećenje za izbjeglice u mnogim slučajevima predstavlja dugo čekanje na barem napola normalan život.
 

Prof. dr. Aladin El-Mafaalani predaje i istražuje na Stručnom univerzitetu u Münsteru. Istražuje teme migracija, integracija, obrazovanja i omladine. Između ostalog, član je Savjeta za migraciju, udruženja više od 130 naučnika i naučnica na nivou države. Savjet svoj ključni zadatak vidi u tome da kritički prati politiku u vezi s pitanjem migracije i integracije.  

Vrh